Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 06. 06. 2018. 09:05
U Hrvatskoj se već mjesecima vodi žučna rasprava o rodnoj ideologiji i o Istanbulskoj konvenciji. Puno je nejasnoća, posebice među vjernicima, pa je potrebito jedno kratko teološko tumačenje.

Prvo što je važno istaknuti jest razlikovanje rodne teorije i rodne ideologije. Teologija nema nikakvih poteškoća s rodnom teorijom, s pojmom roda, rodnih stereotipa, zapravo sa svim onim što govori i sama Istanbulska konvencija. Štoviše, rodna je teorija nastala unutar kršćanske vjere. Radi se o sljedećem. Prema kršćanskom shvaćanju, Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko, kao muški i ženski spol. On je svojim stvaranjem odredio, utisnuo u spol muškarca i žene određene uloge, uloge koje u jedinstvu različitosti, u istom dostojanstvu različitih uloga, ostvaruju ljubav – ljubav koja podrazumijeva razlike. S istočnim grijehom dolazi do poremećaja tih uloga, nastaju nove uloge, ono što moderna znanost naziva „rodom”. Tako svaka kultura, religija, društvo tijekom povijesti, više ili manje izvrće Božju zamisao muškarca i žene. Nastaju rodovi, rodni stereotipi koji ugrožavaju i potamnjuju izvornu ulogu muškarca i žena. Stoga se kršćanstvo pojavljuje kao prava rodna religija u smislu da, pozivajući se na Božju objavu u Isusu Kristu i Sveto pismo, počinje žestoko kritizirati rodne stereotipe koji su vladali, primjerice u Rimskom Carstvu, ali i drugdje, u drugim kulturama. Drugim riječima, kršćanstvo tvrdi da postoji jednom zauvijek zadana uloga muškarca i uloga žene, uloga koja se temelji na stvorenom spolu, a ona se može pronaći upravo u Svetom pismu i u tradiciji Crkve.

Na temelju takve vizije muškarca i žene kršćanstvo radikalno kritizira sve rodne stereotipe, koji i danas postoje u mnogim kulturama ili pak u današnjoj zapadnoj nekršćanskoj kulturi! U tom smislu kršćanstvo podržava rodne teorije, rodne studije, pojam roda i s tim nema nikakvih poteškoća. Stoga je krajnje nerazumljivo da se u svakojakim raspravama kršćanstvo neprestano predstavlja kao ono koje je protiv roda, rodnih studija i rodnih teorija. Nipošto. Ali kršćanstvo je protiv rodne ideologije koja se temelji na nevjeri u Boga. Više ne postoji Bog, Stvoritelj, a time i nešto objektivno zadano (primjerice Biblija), prema kojemu se trebaju ravnati muškarac i žena, njihove uloge. Za onoga koji ne vjeruje u Boga posve je razumljivo da on sam određuje ono što želi biti, tj. kakav muškarac i kakva žena.

Drugo, protivljenje Istanbulskoj konvenciji proizišlo je iz političkih i društvenih zbivanja, a ne zbog teoloških razloga. Većina onih koji se protive (medijski, aktivistički) Istanbulskoj konvenciji, zapravo i sami podržavaju rodnu ideologiju! Naime, posve je besplodno kritizirati Istanbulsku konvenciju i rodnu ideologiju (koju ja kao teolog ne uspijevam vidjeti u IK), karikirati neozbiljno rodnu ideologiju (treći spol, muško koje je žensko itd.), a pritom uopće ne reći konkretno u čemu se sastoji uloga muškarca i žene. Većina tih protivnika IK, kad im postavite pitanje što je muško i što je žensko, počinju zamuckivati. To ne vrijedi samo za protivnike IK, nego i za većinu teologa u današnjoj Katoličkoj Crkvi. Mainstream današnje teologije jest rodna ideologija jer nitko više ne vjeruje biblijskoj slici muškarca i žene, to se proglašava zastarjelom i stereotipnom slikom! I sam autor ovih redaka mogao je primijetiti prije dvije godine kako su teolozi zapravo svi redom bili protiv nekih njegovih promišljanja o ulozi muškarca i žene. Štoviše, i sam urednik Glasa Koncila distancirao se od mojih promišljanja i čudio se mojim „nejasnim” izrazima te je dao prostor replici mojega teksta, replici koja zapravo podržava rodnu ideologiju.

No, to je sada nebitno. Ono što ovdje želim reći jest to da je krajnje besplodno i površno kritizirati rodnu ideologiju, a pritom istodobno sumnjati, relativizirati i odbacivati biblijsku sliku muškarca i žene! Tko se usudi više govoriti o muškarcu i ženi kako o njima govori Pismo?! Zato je danas rodna ideologija mainstream katoličke teologije, a time i većina protivnika IK zapravo i sami šutke podržava rodnu ideologiju. Mišljenja sam da sve to medijsko napuhavanje protiv IK nije ništa drugo nego puko političko obračunavanje desnih protiv lijevih, lijevih protiv desnih. Nažalost, to nema puno zajedničkoga s Crkvom i žalosno je da se Crkva dala uvući u to političko obračunavanje desnih i lijevih u Hrvatskoj. Desni aktivisti potrebni su društvu, kao i oni lijevi, ali problem nastaje tamo gdje dakako Crkva dođe pod golemi utjecaj desnih aktivista, koji ne samo da Crkvu uvlače u svoje političke, društvene obračune nego i zbog toga što time ugrožavaju onaj istinski i ozbiljni utjecaj Crkve na društvo.

Jer, već su crkveni oci pisali kako je nekršćanski izazivati neprijatelje Crkve namjerno, nerazumno i agresivno, jer time pokazujemo da u nama nema Kristove ljubavi prema neprijateljima, a usto, što je još pogubnije, pretvaramo ih u još veće neprijatelje i mrzitelje Boga i Crkve te ih još dublje guramo u propast. Stoga mnogi „brane” Crkvu iz sebeljublja, sebeljublja koje se prepoznaje upravo po njihovu agresivnom, vrijeđajućem, izazivačkom načinu „svjedočenja”. Sve napisano, nama za upozorenje.

Izvor:
Svjetlo riječi