Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 25. 04. 2017. 14:24
Danas, kad netko napusti svećeničku službu, gotovo odmah dobije pohvale. Eto, ne živi više dvostrukim životom, vjerodostojan je čovjek, prošao je dramu spoznaje samoga sebe, učinio je to iz ljubavi, postao je osoba predana obitelji i Crkvi. Slično je i kad se netko rastane i ponovno oženi ili uda.

Duh vremena tjera nas da čestitamo tim osobama, jer su konačno izišle iz pakla prvoga braka, jer su pronašle ponovno snagu i utjehu za novu ljubav, za novo osnivanje obitelji, jer sada opet imaju odgovorne službe u društvu i u Crkvi. Dovoljno je također zaviriti i u svoj vlastiti život. Uglavnom svoje grijehe tumačimo kao izričaje drame vlastitoga postojanja, nerazrješive tragedije općenito ljudskoga života.

Kako bilo da bilo, dobiva se dojam kao da smo svi bez grijeha, više ili manje anđeli, sveci koji samo još čekaju da budu proglašeni takvima. No, dobro je da postoji Sveto pismo. Ono nam kazuje da nešto tu nedostaje. Nešto nedostaje u tim sebe-opravdanjima, nešto je izokrenuto u tim sebe-pohvalama. Nešto nedostaje tim svećenicima koji su napustili svećeništvo, nešto nedostaje tim rastavljenima i ponovno oženjenima, a povrh svega, nešto nedostaje nama samima, grešnicima. Što to nedostaje? Nedostaje kajanje. Da, kajanje je danas iščeznulo. Nema više kajanja. Nema kajanja ni u svećenika koji su napustili službu, nema kajanja ni u rastavljenih i ponovno oženjenih, nema uopće kajanja u našem životu. O temi kajanja, sada, na početku korizmenoga vremena, snažno progovara Sveto pismo na primjeru Ezava, koji za mnoge duhovne pisce predstavlja čovjeka koji se ne kaje.

Nešto nedostaje tim svećenicima koji su napustili svećeništvo, nešto nedostaje tim rastavljenima i ponovno oženjenima, a povrh svega, nešto nedostaje nama samima, grešnicima. Što to nedostaje?

Kao što znamo, Ezav i Jakov sinovi su Izakovi. Budući da je Ezav stariji sin, njemu pripada pravo nasljedstva, on je bio predodređen da bude novi patrijarh izraelskoga naroda. A što čini Ezav? Vrativši se s polja, bio je jako gladan. I zamislite, zbog gladi, zbog malo variva, „čorbe od sočivice”, Ezav predaje, odnosno, kako još snažnije stoji u svetom tekstu, „gazi” i „prodaje” prvenstvo bratu Jakovu! (Post 25, 29-34) Taj nam primjer pokazuje svu dramu grijeha od prvih stranica Svetog pisma do dana današnjega. Čovjek čini grijeh, čovjek gubi, „prodaje”, „gazi” svoje dostojanstvo na tako jeftin način: zbog „gladi” spolnosti, pohote, bogatstva, moći! Sveto pismo nam doziva u svijest što je sve čovjek u stanju učiniti tamo gdje živi bez Boga, gdje mu je na pameti vlastito zadovoljenje, vlastito sebe-ostvarenje. Kako Ezav, tako i mi prodajemo svoje dostojanstvo. Kasnije pak, kad je trebalo od oca Izaka primiti blagoslov prvenstva, Ezav se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Nije pokazao nikakvo kajanje zbog učinjena grijeha, što je zbog jednoga običnog variva pogazio svoje prvenstvo. Bez ikakva kajanja, običnim „ukusnim obrokom” nastoji zadobiti od oca izgubljeno prvenstvo. Kad Ezavu to nije uspjelo, saznajemo da je „jecao na sav glas” (Post 27, 38).

Da, to se događa u našem životu bez kajanja. Mi smo Ezavi. Griješimo, „prodajemo” svoje dostojanstvo, ali se onda nimalo ne kajemo. Naprotiv, poput Ezava pravdamo svoje grijehe, uljepšavamo ih nekim „ukusnim obrocima”, predstavljamo se u još većem blještavilu velikih životnih „uspjeha”, poručujući sebi i drugima kako se ništa grešnoga nije dogodilo. I kao što je Ezav zamrzio brata Jakova, počinjemo mrziti druge koji nisu izgubili svoje dostojanstvo, ne podnosimo ni one koji nas upozoravaju na grijehe. A onda, kada nas sustignu grijesi kao što su sustigli Ezava, tada nam preostaje „jecanje na sav glas”. Život se pretvara u jedan veliki jecaj, jecaj zbog učinjenoga grijeha, jecaj zbog laži i neistine, jecaj koji je znak našega razorenog života, jecaj grijeha koji pogađa i one s kojima živimo.

Da se to ne dogodi, potreban nam je jedan drukčiji jecaj: jecaj kajanja za tolike grijehe, za tolike izgubljene i bačene milosti, jecaj kajanja zbog prekršenih odluka i zavjeta, jecaj kajanja koje jedino može razbiti naše tvrdo srce i pustiti u nj Božje milosrđe. To je jecaj kajanja izgubljenoga sina, jecaj kajanja iskrenoga priznanja grijeha, u poniznosti i poslušnosti. Korizma je prigoda da zajecamo na sav glas, ali ne kao Ezav, nego kao izgubljeni sin. Jer, kako veli Mažuranić: Bez kajanja neima oprosnika. Kajite se, dok imade dana, dok je doba, djeco, kajite se; kajite se, dok nije pozvana duša k onom koji nebom trese.

Izvor:
Svjetlo riječi