Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 25. 06. 2019. 09:14
Svi ljudi žele biti sretni. To je tvrdnja koju dijele svi filozofi, mudraci i kršćanski mislioci. Naime, Bog je čovjeka stvorio za sreću i čovjek zato traži sreću. U tom smislu i oni koji preziru sreću, potvrđuju da žele biti sretni, i to na način preziranja (određene) sreće

Dakle, kako sam pokazao u svojoj knjizi Sretni u nadi, problem za kršćane nije u sreći i u traganju za srećom, nego u sadržaju sreće i u načinima kako postići sreću. I sveti je Augustin pisao o rimskom filozofu Varonu koji je nabrojio čak 288 raznih pristupa sreći! Sreća je i danas ponovno postala jedna od najvažnijih tema modernoga čovjeka. Kao i u Augustinovo vrijeme, nekršćanski govor o sreći krije mnoge opasnosti. O njima progovara vrsna sociologinja Eva Illouz (zajedno s E. Cabanasom) u nedavno objavljenoj knjizi o kritici današnjega poimanja sreće.

Temeljna teza knjige glasi: moderne teorije o sreći i neoliberalni kapitalizam uzajamno se uvjetuju i podupiru. I teorije o sreći i neoliberalni kapitalizam zastupaju happy-kraciju: one sile čovjeka da bude sretan, i to sretan kao potrošač, a time potpuno podređen današnjemu konzumerizmu. Konkretno, takvu happy-kraciju teorijski podržavaju i šire psihologija, psihoterapija, cijela vojska coachinga, i to pod utjecajem tzv. pozitivne psihologije (M. Seligman). Naime, pozitivna psihologija (koja je danas prisutna u vojsci, školama, sveučilištima) polazi od toga da ključ duhovnoga zdravlja čovjeka nije u bavljenju negativnostima, nego pozitivnostima. Treba pod svaku cijenu izbjegavati govor o negativnom, o traumama, i usredotočiti se jedino na pozitivno. Tri su postulata pozitivne psihologije: emocionalno samoupravljanje, autentičnost i osobni razvoj. U emocionalnom samoupravljanju psiholozi uče čovjeka da upravlja sam svojom srećom preko tehnike (happify), mjerenjem vlastitoga stanja sreće. Drugim riječima, treba „potrošački” upravljati svojom srećom. Kod autentičnosti (meni posebice mrska parola) čovjeku se pak sugerira da se bavi sobom, da otkrije sebe, svoje posebne želje, užitke, „potrošačke navike”, da postane personal branding, dakle, da se pretvori u dobar proizvod koji će se moći prodavati drugima. Ideja pak osobnoga razvoja stavlja naglasak na nezasitnu trku za novostima: treba se stalno mijenjati, evaluirati, stalno cvjetati (flourishing). A to upravo želi neoliberalno tržište: da se nikad ne zaustavimo, da (se) stalno „trošimo”. Također, pozitivna psihologija ponavlja da sve ovisi o čovjeku samom: ako mu se bilo što dogodi, ne treba se time zamarati, treba biti samo iznutra „otporan” (resilient).

Takva psihološka happy-kracija razorno djeluje na čovjeka, pretvara ga, zaključuju autori, u happy-hondra, onoga koji mora sreću tražiti isključivo u sebi i sobom. Takvim govorom o sreći čovjek postaje bešćutan, neosjetljiv („rezilientan”), za patnju drugoga (svatko je ovisan o sebi), bez ikakva interesa za istinu, za pravedno društvo, potpuno opijen „pozitivnostima”, bez spremnosti na žrtvu, patnju. Perverzno si umišlja da je dobar samim time što je sretan. A povrh svega, takav pristup sreći želi, podupire i financira (!) neoliberalno tržište. Ono pretvara čovjeka u „potrošača” sreće: da se prestane baviti drugima, istinom, pravdom, patnjom drugoga, da isključivo misli na sebe i na svoje potrebe!

Mogu samo pozdraviti takvu analizu i kritiku današnje happy-kracije jer se kršćanska vjera oduvijek protivila takvomu pristupu sreći. Za kršćane čovjek nije sretan tako što traži i pronalazi sebe u sebi, nego ponajprije tako što traži i pronalazi Boga, Drugoga: izlazi iz sebe kako bi susreo Boga, a u Bogu onda pronašao i sebe. Ili pak, kako veli sv. Augustin, čovjek treba ući u sebe, baviti se sobom, ali samo tako da u sebi nadiđe samoga sebe (transcende te ipsum) u Bogu. Istinska je sreća tako transcendiranje sebe u Bogu, ona je izlaženje iz sebe i dolaženje Bogu, Drugomu, a time dolaženje čovjeku, bližnjemu. Kršćanin svoju sreću uvijek realizira „izvan sebe”: s Bogom, s bližnjim. Zato se kršćanin ne opterećuje kako biti autentičan (baviti se sobom), nego kako izići iz sebe (osloboditi se egocentrizma) i susresti Boga i bližnjega. Upravo takva sreća oslobađa čovjeka od utjecaja neoliberalizma, pomaže čovjeku da u Bogu prima istinu, dobrotu, mjeru, kriterije kojima će znati „prestati”, „prekidati” utjecaj potrošačkoga društva, kako veli psalmist: „Prestanite i znajte da sam ja Bog” (Ps 46,11).

Naposljetku, kršćanska je sreća u znaku križa. Ona se događa u negativnostima, u patnjama, žrtvama. Istinska je sreća umiranje sebi, suočavanje i priznanje vlastitih negativnosti (grijeha), mrtvljenje vlastitoga tijela, ona je život za istinu i pravdu  (spremnost na mučeništvo), ona je supatnja, suosjećanje s patnjom drugoga. U konačnici, to je eshatološka sreća, sreća koja će se ostvariti u vječnosti s Bogom, te zato kršćanin ne mora biti happy-hondar, bolesnik sreće ovoga svijeta. Pogled na vječnost daje vjerniku nadu kojom može strpljivo podnositi nesreće i vlastita neostvarenja u ovom svijetu te unatoč tomu biti sretan, „sretan u nadi” (Augustin).

Izvor:
Svjetlo riječi