Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 04. 12. 2019. 08:51
Biblija ne treba posebne dokaze da je ona Božja riječ. Tko ima duhovno oko, lako će prepoznati da je Biblija knjiga nad knjigama, ako i zbog čega, onda zbog toga što je ona najljudskija i najživotnija knjiga. Ona je Knjiga života, jer o svim vidovima ljudskoga života nikad ne progovara apstraktno, nego uvijek konkretno.

Ne postoje za Bibliju apstraktne teme, apstraktna misaona zaključivanja, nego uvijek konkretne osobe i konkretno pripovijedanje njihovih sudbina, na kojima se može susresti ama baš sve ljudsko: i visine i dubine, i dobrota i zloća, i drama i tragedija našega života. Neke su nam konkretne osobe stavljene kao uzor, a neke pak kao upozorenje. Zato Pismo ne moralizira, moraliziranje je uvijek beživotno, apstraktno, dosadnjikavo, u konačnici neozbiljno. Pismo je daleko ozbiljnije, ali i zanimljivije od moraliziranja (ali i od morala, a kamoli tek od moralne teologije), jer na konkretnim osobama, u njihovima dramama -– ah, tragedijama i propastima -– daje da prepoznamo i spoznamo sami sebe. Uf da, baš sami sebe! Jedna takva osoba, koju nam Sveto pismo stavlja kao upozorenje, jest prvi židovski kralj Šaul.

Šaul je započeo savršeno, bio je tjelesno, duhovno i moralno savršena osoba. Pismo kazuje da je bio prelijep, visoka stasa, rekli bismo danas, savršena izgleda (1 Sam 9,2-3). Ali to isto vrijedi i za njega kao osobu. Duhovno je on bio prorok, čovjek zanosa, strasti i ponizan (10,9-10.22), znao se pokajati i zaplakati zbog grijeha (15,24-24; 24,17). Moralno je također bio gotovo pa savršen, predan za druge (11,6-11). Nije bio ni bludnik, ni pohlepnik, nije ga zanimalo ni bogatstvo, ni otimačina, ni karijera. Može se pretpostaviti da je bio malo tašt (sve su lijepe osobe pomalo tašte). Ono što znamo jest da ga je mučio nekontrolirani bijes (pokolj svećenika), zavist spram Davida. Ali Pismo ni bijes, ni zavist ne predstavlja kao nešto pogubno za Šaula. I što onda? Kako je onda moguće da je ta tjelesno, duhovno i moralno savršena osoba doživjela najveću tragediju, odbačenost od Boga? Što se to zapravo dogodilo Šaulu? Čudne li Božje moralnosti, kao da je njegova moralnost protiv čovjekove moralnosti, njegova moralnost više od naše moralnosti!

Šaul je, dakle, savršen u svemu, ali samo u jednom nije, a to je poslušnost! Tajna se njegove tragedije i propasti krije u toj neposlušnosti (10,8). Prvi put ne može čekati Samuela i odlučuje sam prinijeti žrtvu Bogu, što mu nije bilo dopušteno (13,7-13). To čini i drugi put, opet ne želeći u poslušnosti učiniti ono što Bog od njega traži (15,3-23). Neposlušnost pokazuje da Bog nikada nije ušao u središte njegova života. Bog mu je negdje uvijek na rubovima, uvijek sa strane. On će zato lako pasti u zanos, u strastvenost, ali taj zanos kod njega ne će trajati dugo, jer Bog nije uspio prodrijeti u njegovo srce. Nikad Šaul nije postao ono što će biti David, a to je osoba Božjega srca (Dj 13,22). Šaul je duhovno i moralno savršen pred Bogom i pred ljudima, čini ono što Bog (prinos žrtve) i ljudi žele, ali ipak on je egoist, egoist upravo u toj savršenosti. Njegov ego uvijek je ostao samo njegov ego, tvrdokorni i neposlušni ego koji slijedi samo sebe. Posljedica takva neposlušnoga ega, kazuje Pismo, jest zavist (spram Davida), neosjetljivost za druge (ravnodušnost spram moguće Jonatanove smrti) i depresija (zao duh; 1 Sam 16,14-15.23). I onda dolazi ono najtragičnije. Umjesto da ozdravljenje od svoje duhovne bolesti traži u sebi, u poslušnosti, Šaul traži rješenje izvan sebe, kod neke vračare (28,4-25)!

Strašno je sve to. Možeš biti duhovno i moralno savršen u društvu, u Crkvi, možeš biti duhovno i moralno besprijekoran i ugledan (u ljudskim očima), kao građanin, svećenik, teolog, redovnik, muž, žena, a zapravo si Šaul: neposlušni egoist koji slijedi jedino samoga sebe! Bog ti je uvijek na rubovima, a nikad u središtu! U svemu činiš samo ono što ti hoćeš, i u društvu, i u Crkvi, i u biskupiji, i u redovničkoj zajednici, i u obitelji. I onda, kad ti se dogodi da ne možeš sve kako ti hoćeš, onda te uhvati zao duh, depresija, nezadovoljstvo sobom i drugima. Ili pak (i to se često događa) u onom trenutku kad sve postigneš što si neposlušno htio, evo opet nezadovoljstva, depresije. Tada zapravo susrećeš isključivo samoga sebe, a nitko čovjeku nije dosadniji i mrskiji od njega samoga. I onda dolazi vrhunac. Umjesto da se tada obratiš, da tražiš pomoć svojemu depresivnom, nezadovoljnom i punom gorčine egu u sebi, u poslušnosti drugomu, u poslušnosti „Samuelima” (u društvu, Crkvi, redovničkoj zajednici, biskupiji, župi), ti tražiš rješenje izvan sebe, u neposlušnosti, opet u onom što ti hoćeš! Misliš da će „vračare” (novinari, znanstvenici, psiholozi, psihoterapeuti, filozofi, razni gurui) izliječiti tvoj duhovno bolesni ego, a zapravo tek time sebe do kraja osuđuješ na propast, tek time zatvaraš svoj tvrdokorni, neposlušni ego. I tada, ah da, tada mačem vlastitoga ega ubijaš samoga sebe (31,4).

Strah i jeza me hvataju dok pišem o Šaulu. Ja sam taj Šaul, bojim se Šaula u sebi, Šaula kojemu je Bog na rubovima srca i koji sluša samo sebe i svoju volju. Bojim se i zato se trudim da ipak postanem jedan drugi, onaj novozavjetni Šaul, Pavao, kojemu je Bogu u središtu srca i koji sluša druge, koji sluša „Samuele”, protivne njegovoj volji...

Izvor:
Svjetlo riječi