Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 26. 04. 2017. 09:55
Svjetlo riječi
Tko još danas ostavlja siguran posao, tko ostavlja svoj dom, tko ostavlja svoju obitelj ako ne mora, ako ga glad i neimaština nisu natjerali? Ali primjeri koje ja znam upravo su suprotni...

Što se to dešava s mladim ljudima danas, bolje reći s mladim roditeljima? Svi su nagrnuli odlaziti iz zemlje u kojoj su njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja zaradili kruh, stvorili obitelji. Odjednom, mladi nisu zadovoljni, hoće više, hoće nešto novo, nešto što im samo 'bijeli svijet' može pružiti. Roditelji nijemo prate te obijesne odluke, pružaju ruke za unucima koji odlaze i tko zna kad će se vratiti i hoće li ih više uopće vidjeti. Djeci je lako, njima je svugdje lijepo ako su s roditeljima, ali djedovi i bake...

Krenimo od početka. Svadba je bila, potrošilo se ali neka je, neka su djeca sretna i neka su na svome. Kuća se izgradila, u nju se unijelo sve što se pristoji, sve po redu. Ubrzo se i dijete rodilo i obitelj se ispunila. Rodbina je pomagala u izgradnji kuće, u čuvanju djeteta, sve da bi mladi bili sretni i spokojni. Međutim, njima je dosadno. Hoće nešto drugo. Nisu se pomučili za kuću, za namještaj, za čuvanje djeteta, svugdje su roditelji uskakali. Oni isti roditelji koji su se brinuli i za svoje stare i o njima skrbili, i za svoje mlade, izveli ih na put, i sad kad su mislili da se mogu malo odmoriti, šok. Djeca su odlučila napustiti sve i otići. Daju otkaze na poslu, rasprodaju što mogu i odlaze. Kuće ostaju puste, pragovi zarasli, a roditelji u zebnji.

Nitko ih ne štedi

Tko još danas ostavlja siguran posao, tko ostavlja svoj dom, tko ostavlja svoju obitelj ako ne mora, ako ga glad i neimaština nisu natjerali. Ali primjeri koje ja znam upravo su suprotni. Od sveg obilja i svih mogućnosti, oni su otišli. Znam najmanje tri mlada bračna para kojima ništa nije nedostajalo i kojima se 'svijet' učinio boljim mjestom za život od onoga koji ih je okruživao.

Otišli su i uskoro se saznalo da žive u kolektivnom smještaju, da rade od zore do mraka, da se i ne viđaju i da im se život sveo na puko tavorenje. Djecu čestito i ne vide jer u vrijeme kad odlaze ili dolaze, ona su u krevetu. Otuđuju se jedni od drugih, muke životne ih pritisnule, valja raditi, valja zaraditi i sve se vrti oko posla i novaca. Dan, noć, dan, noć i tako ukrug. Ne znamo zapitaju li se što im je to sve trebalo i zašto to rade? Ne zarade puno jer je konkurencija velika. Režije su skuplje nego kod kuće, hrana, prijevoz, sve je skuplje. I taman ono što prištede bude potrošeno na neke dodatne izdatke i sve se opet ponavlja. Kod kuće nisu puno razmišljali o režijama jer su ih, uglavnom, roditelji pokrivali. Roditelji su često i hranu donosili a sve da se djeca ne muče i da malo izađu. Ovdje ih nitko ne štedi, ne podupire nego se sami mukotrpno probijaju a da ne budu niti pohvaljeni a kamoli nagrađeni za svoj rad i žrtvu. Vidi li itko koliko se oni muče, zna li itko što su oni ostavili kod kuće da bi došli ovamo i sad ih tu izjednačavaju s bauštelcima i gledaju s visoka?! A oni imali ugled kod kuće, kontakte, prijateljstva, sve što im treba. Toliko poniženja nisu podnijeli za cijeli svoj život a nemaju se kome potužiti jer su sami izabrali ovaj put.

Uvjeravanje u laž i varku

I što se onda događa? Počnu lagati, prvo sebe pa onda i druge. Pokušavaju održati privid snova koji su ih namamili iz toplih roditeljskih domova, iz sigurnosti posla i primanja i dobrih partnerskih odnosa. Kako priznati poraz, kako se vratiti i tražiti natrag privilegije koje se imalo, kako pogledati drugima u lice? Oholost, gorčina i razočaranje im ne daju naprijed i onda se počnu hvalisati, zamajavati i prikazivati stvarnost drugačijom nego što doista jest. Pri tom postanu gorki, opori i neugodni. Vrijeđaju druge koji ih uglavnom sažaljivo gledaju jer ne vjeruju u paravan kojim se obmanjuju i gube prijatelje i povjerenje. Zatvaraju se u svoje male bračne zajednice i jedno drugo stanu uvjeravati da stvarnost nije ova koju žive, nego je to ona koju su oni zamislili i očekivali. Zaduže se, rentaju skupi auto, kako bi pokazali da su se snašli i da se samo na njih čekalo tamo u drugoj državi u kojoj je sve bolje nego u onoj koju su s prezirom napustili. Kad ih ljudi upitaju pa kako su si mogli priuštiti tako skupu limuzinu, počnu graditi kule i gradove i pretvarati se u opsjenare i stručnjake kakvih nadaleko nema i kakve plaćaju više od drugih jer su toliko kvalitetni i hvalevrijedni. Pritom rijetko pogledaju jedno u drugo kako ne bi prepoznali istu laž i istu varku na svojim licima i kako ih ne bi odala nehotična sjena koja se izdajnički pojavi bez obzira koliko se vježbalo na putu do kuće.

Jedino ono malo djetešce cupka i trupka nožicama i govori kako tamo nitko ne govori jezik koji ono poznaje i kako nema bake da s njom prošeta, nego je cijeli dan u zatvorenom prostoru s majkom koja stalno uzdiše ili s tatom koji je uvijek ljut i mrzovoljan kad ono traži igru i osmijeh. I tako, odlaze nam djeca, dva naraštaja se gube u tuđini i ne žele priznati da tamo nemaju što tražiti i da im ne treba kruha ponad pogače.

Izvor:
Svjetlo riječi