Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 07. 01. 2021. 09:24
Policija ih, kao i bilo koju drugu osobu, kažnjava zbog neposjedovanja osobne iskaznice. Samo što beskućnici osobnu iskaznicu ne mogu ni imati jer nemaju adresu na kojoj žive

Što je Invisible Zagreb (Nevidljivi Zagreb) o kome su svjetske kuće poput CNN-a, Deutsche Welle, Rai 1 snimile reportažu? Nije u pitanju austrougarski duh grada, niti Zagorka, Matoš, Šenoa… To je projekt nevidljivih ljudi o nevidljivom životu. Prva edukacijska tura u Hrvatskoj koju vode bivši i sadašnji beskućnici i ukazuju na naličje poznatih lokacija. Grad  očima beskućnika. Ulaznica nema, donacije su proizvoljne, a prikupljena se sredstva koriste za poboljšanje životnih uvjeta beskućnika. Invisible Zagreb  dio je i šireg projekta  kroz koji se nastoji pomoći beskućnicima u stvaranju kompetencija za tržište rada, te u postupnoj resocijalizaciji.

Jedan od njegovih začetnika, Mile Mrvalj, bivši beskućnik, osnivač udruge Fajter i izdavač istoimenog časopisa, organizira niza akcija. Nedavno je održana i radionica slikanja za beskućnike, te izložba nastalih radova. Mile je u rodnom Sarajevu završio školu za primijenjenu umjetnost i vodio likovnu galeriju, koja je s vremenom nagomilala dugove. Nadao sam se da će u nekom trenutku biti bolje, da ću napokon biti u plusu, ali to se nije dogodilo, kaže.  Ostao je bez svega. Prije deset godina došao u Zagreb i tri i pol godine živio kao beskućnik.

Rastući problem

Prvi mjeseci su bili izrazito teški. Iako se nalazio u nepoznatom gradu, bilo ga je sram skupljati boce i kopati po kantama. Zato je prekapao samo noću, kada nije bio izložen pogledima ljudi. Spavao je posvuda, u ruševinama, napuštenim zgradama, na klupama… Grijao se na kolodvoru, vozio noćnim tramvajima. Bez vjere u vlastite sposobnosti i promjenu, u društvu koje svojim odnosom prema beskućnicima samo povećava osjećaj beznađa. Teško se othrvati depresivnim stanjima. Danima je plakao, nesposoban išta započeti. Mnogi tada upadnu u raku alkoholizma, ovisnosti. Jer, naglašava, alkoholizam kod većine nije uzrok beskućništva, već njegova posljedica. Ljudi beskućnike vide kao neradnike, one koji su zaslužili takav status. Tako valjda sebe ograđuju, da se to njima ne može dogoditi. Nisam ni ja vjerovao da mi se može dogoditi da tako živim, kaže Mile…

Ponekad beskućniku ponude i posao, pa se čude kad ga ne obavlja kako spada. Kad ovako duže živiš, život se skroz izmijeni. Nema više radnih, higijenskih navika, ljudi postanu nesocijalizirani. To se ne može preko noći riješiti. Trebalo bi barem par mjeseci raditi na resocijalizaciji tih ljudi, upozorava. Poseban im problem predstavlja odredba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koja se odnosi na odavanje skitnji i prosjačenju. Policija ih, kao i bilo koju drugu osobu, kažnjava zbog neposjedovanja osobne iskaznice. Samo što beskućnici osobnu iskaznicu ne mogu ni imati jer nemaju adresu na kojoj žive… Kako se ne skitati, kada nemaš kamo, završava Mile.

Nedavno je realizirana globalna akcija pomoći beskućnicima Jedna noć na otvorenom. Četrdesetak Riječana provelo je noć u vrećama za spavanje u znak solidarnosti i s ciljem boljeg međusobnog razumijevanja. Iznijeli su svoje dojmove, ali i zahvalnost zbog uvjeta u kojima sami žive.

Nakon akcije mogli su se među ljudima čuti komentari – Kako licemjerno! Što misle da su time postigli? Neka ih vode sebi doma! A, neće nitko! Treba uprljati posteljinu, kupaonicu, dati im da jedu iz svog tanjura. Ma sami su sebi krivi. Eno, onaj kaže da je kockao, onaj sve propio… Najlakše je tako! Dići ruke od svega. Čekati da drugi riješi tvoje brljotine. Oprostiti im dugove? Tko meni oprašta? Treba se boriti! Nemam ja ni vremena ni razumijevanja za takve!

Beskućništvo je, nažalost, rastući socijalni problem u svijetu, pa i kod nas. O broju beskućnika u Republici Hrvatskoj postoje samo podaci kojima raspolažu prenoćišta i prihvatilišta. Procjene se kreću od tisuću do deset tisuća, ovisno o definiranju samoga pojma. Prema procjeni Hrvatske mreže za beskućnike, postoji oko apsolutnih beskućnika, ljudi koji nemaju krov nad glavom, koji spavaju na otvorenom, u vozilima, napuštenim zgradama... Više je od deset tisuća relativnih beskućnika, osoba koje imaju fizički zaklon, ali im nisu osigurani osnovni standardi zdravlja i sigurnosti – pitka voda, sanitarni čvor, osobna sigurnost, pravo vlasništva… U Hrvatskoj trenutno usluge smještaja pruža 13 prihvatilišta i prenoćišta u Splitu, Zadru, Rijeci, Kaštelima, Puli, Zagrebu, Karlovcu, Osijeku i Varaždinu te jedan hostelski smještaj Dubrovniku. Ukupni smještajni kapaciteti su za 450 osoba i nedostatni su, posebno u zimskim uvjetima.

Gojko Bežovan, profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upozorava kako su već i podstanari u RH politički isključena populacija. Nema ni izbliza dostatnih mjera pomoći za tu najranjiviju grupu na dereguliranom stambenom tržištu, mada smo se suočili s masovnim deložacijama zbog kreditnog duga. Nema sustavnog pristupa, vlasti sve poturaju ispod tepiha, dok tu temu na javnoj radioteleviziji zastupaju trgovci nekretninama. Ali to je jedan od glavnih okidača za odlazak ljudi u inozemstvo, dok je beskućništvo definitivno najekstremniji izraz te ukupne socijalne problematike.

A profil prosječnog beskućnika u hrvatskom prihvatilištu donosi nedavno provedeno istraživanje – beskućnici su većinom muškarci (81 posto), prosječne dobi 52 godine. Najčešći uzroci beskućništva su gubitak posla, nedovoljna pomoć društva, loše zdravlje i narušeni obiteljski odnosi. Veći dio beskućnika nije u braku, ali oni koji jesu bili ta zajednica je trajala u prosjeku 24 godine. Oko polovice beskućnika ima pretežno punoljetnu djecu, u prosjeku dvoje. Najmanju podršku dobivaju od obitelji, a najviše se oslanjaju na liječnika, Centar za socijalnu skrb i razne humanitarne organizacije. Većina beskućnika u Hrvatskoj, njih 60 posto, ima srednju stručnu spremu, uglavnom industrijske ili obrtničke djelatnosti, što pobija predrasudu kako su to neobrazovani ljudi. Samo četvrtina njih je bez ikakvog zvanja.

Tihi migranti

A negdje između svih ovih događaja, rezultata istraživanja, vijesti javljaju o migrantima koji godinama pokušavaju doći do svog odredišta, ne birajući sredstva i dovodeći u pitanje i svoj i tuđi život. Guraju bebe u dječjim kolicima preko planina, idu bosi, bolesni, trudnice rađaju na putu. Pokušava ih se kontrolirati, smjestiti u često upitno odgovarajući smještaj, jer drugog nema. Pucnjevi na granici, migranti koje provaljuju, kradu, prljaju, bacaju, uništavaju, napadaju, ugrožavaju, nameću se, nezaustavljivo dolaze u desetinama, stotinama, tisućama. Građani koji ih ne žele u svom mjestu, kvartu, strah, nova kaznena djela… Opet vijesti…

I komentari – Neka se vrate od kuda su i došli! Zašto ih ne prihvate bogate arapske zemlje? Oni ne znaju kud će s novcima! Ma, to se njih šalje ciljano, planski… Eto slučajno odjednom krenulo toliko njih! Među njima sigurno ima puno onih sa najgorim namjerama… Zašto bih se ja bojao u svojoj zemlji? Trebamo žicu, ograde! Pametni su Slovenci! Seoske straže!

Dakle, ne trpimo ove koji ne prežu ni pred čim na putu do boljeg života. Ali zapravo ni ove pasivne, koji ne poduzimaju ništa da promjene svoju situaciju. Nisu li beskućnici zapravo naši tihi migranti koje uopće podnosimo baš zato što su neaktivniji? Što nas manje osobno, kao pojedinca, inkomodiraju? A i takvo naše trpljenje beskućnika prestaje kad izgovore svoje priče i usude se priznati da su ikada išta imali. Nisu ni zaslužili bolje! – uglavnom smo složni. Jer mjerilo sam Ja. A oni? Pričekat će sljedeće blagdansko ozračje i pomoć od nas potaknutih prigodnom darežljivošću. Ili strahom? Država? Ona ima pametnijeg posla…

A granica između prosječnog građanskog življenja i naglog beskućničkog statusa je tako tanka, tako neprimjetna… 

Izvor:
Svjetlo riječi