Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 16. 06. 2017. 09:42
U Hrvatskoj je broj stanovnika pao ispod 4 milijuna. Idući će milijun nestati za 15-ak godina. O tome se obično govori kao o nestanku naroda. No zapravo je nestala majka.

Iako su Eurostatove projekcije predviđale da će do 2020. u Hrvatskoj svake godine biti barem 40 000 novih majki, sada ih imamo samo 37 500, s tim da ih svake godine ima još za 5 % manje.

Majka postaje sve rjeđa. Sve ju je teže vidjeti na ulici, sve je manje majki u društvu, na poslu i u obitelji. Kada je Zagreb slavio 900 godina postojanja, početkom 90-ih, službeni plakat prikazivao je veliki prazan trg na kojem je bilo raštrkano dvadesetak usamljenih šetača – a nije bilo nijednog djeteta. Također, ako gledate kostimirane povijesne filmove, nećete nikad u njima vidjeti nijednu trudnicu, iako je većina mladih supruga nekad više-manje stalno bila trudna. Majke su nestale i iz naše predodžbe, i iz našeg društva.

Prije pola stoljeća u Hrvatskoj se godišnje sklapalo deset brakova na tisuću ljudi, a sada ih se sklapa pet. I to sve kasnije: nekad su se žene udavale u prosjeku s 23 godine, a sada s 26, dok mladoženje imaju 29 godina. Riječi mladoženja i mladenka, izvedene iz riječi mlad, polako gube smisao. U toj se dobi najčešće postaje prvi put roditelj, a za oko pola parova i zadnji put; druga polovica parova imat će još samo jednom dijete, a više od dvoje djece imat će jedva svaki deseti par.

Kad kažem da je nestala majka, podrazumijeva se da je nestao i otac, ali majka je uvijek vidljivije vezana uz djecu. Unatoč emancipaciji, žene su uz kolica u parku, u pedijatrijskim učionicama, ispred vrtića i na roditeljskim sastancima. One izostaju s posla i fakulteta da bi donijele dijete na svijet, brinule se o njemu prvih mjeseci, a i kasnije, kad god zakašlje i dobije temperaturu. Zato je ženi kod poslodavca uvijek mana što ima djecu, jer zna da neće na nju moći računati sto posto.

Sve te divne stvari

Jedna od teorija zbog čega mladi odlažu ulazak u brak, pa u njemu odlažu dolazak djece, jest velika ponuda mogućnosti. Prije stotinu godina, ili samo pedeset, ljudi su brzo zasnivali obitelj i donosili djecu na svijet, a o svemu su drugom razmišljali usput. Sada su izbori veliki i neminovni, a za svaku odluku treba vremena i vremena: studiranje traje, a poslije dodiplomskog slijedi poslijediplomski studij, dok karijera zahtijeva da posao nosite doma i budete stalno dostupni na mobitel i e-mail. Ekonomska je klima sve lošija, dodatno otežana krizom, pa su poslovi povremeni i privremeni, bez stalnosti i pouzdanja u budućnost, ako ih uopće ima i ako se ne mora u inozemstvo. Uvijek treba još malo pričekati – do idućeg stupnja, do idućeg angažmana, do iduće godine, do iduće sezone.

Zatim, tu su i sve one divne stvari koje se mogu nabaviti za novac: moderne kuhinje i putovanja, plosnati televizori i zimovanja, masaže u toplicama i japanska hrana, brendirana odjeća i njemački automobili – ali to opet znači da treba raditi od jutra do mraka. Djeca će doći na red nakon svega toga.

Međutim, neće. Za djecu je potrebna majka, ali nje nema. Nje nema u društvenim vrijednostima, nje nema na televiziji, nikad je nema u novinama, nema je u politici, nema je na šefovskim mjestima. To jest ima, majke jesu tamo, ali ne zato što su majke, nego unatoč tomu – zato što su uspjele izdržati konkurenciju ljudi bez djece.

Da nije nestao i otac, možda bi on kao političar donosio zakone koji podupiru majke, možda bi on kao sudac presudio u korist majke, možda bi on kao ministar uredio društvo da bude više majki, možda bi on u medijima izvješćivao o majkama. Ali majka nema podršku oca u društvu i zato je nevidljiva.

Kako sada stoje stvari, majka je stvar prošlosti. Njen nestanak dosad se nije toliko primjećivao, a često se i hvalio kao postignuće novoga društva. Šteta da se zaboravilo da bez majke nema ni društva.

Druga teorija o nestanku obitelji kaže da se od mladih previše traži – traži se da budu sretni, traži se da nađu sebe, traži se da se ostvare. A nitko im ne kaže gdje bi se to mogli naći i ostvariti, i kako bi to mogli biti sretni. Jedino su sigurni da to mora biti nekako drugačije od načina na koji su živjeli njihovi roditelji ili, još gore, djedovi i bake. Izvan vjere nemaju nikakve upute za život – osim šarlatana, self-help prevaranata i likova koji za sebe kažu da su life-coachevi – a istovremeno im se govori da su sami odgovorni za sebe, pa to znači da su i sami odgovorni ako su nesretni.

Japan se smiješi

Treća teorija kaže da mlade društvene mreže čine nedruštvenima. Djeca danas besplatno komuniciraju online, a telefon je ipak nekad koštao; djeca gledaju filmove na mobitelima, a roditelji su ipak išli u kino; dečki su nekad igrali nogomet, a danas pucaju po virtualnim protivnicima. I sve to u sobi, sami, gubeći dodir sa stvarnošću i s drugim ljudima. I kako da onda postanu roditelji – bez posla, bez cilja, bez društvenih vještina?

Kako će izgledati budućnost vidi se u Japanu. Žene ondje ne mogu raditi i imati djecu, pa se zato ne udaju, a za dodatni peh mladi su ondje uvelike izgubili potrebu za druženjem sa suprotnim spolom – ne samo da se ne žene i ne udaju, nego su tamo prestali i hodati. Samo će se jedna od četiri mlade žene udati, s mršavim izgledima da uopće ikada postane majka, a već se sada ondje proda više pelena za odrasle nego za djecu. Otuđenost je povezana s internetom. Finci gutaju najviše online sadržaja na svijetu, pa je njihova država započela kampanju kojom ljude potiče da dignu glave s mobitela i posvete se jedni drugima.

Ali kad se i posvete, teško je izdržati. Ne samo da je brak sve rjeđi, nego i traje sve kraće. U Hrvatskoj se svaki treći brak razvrgne, a u Rijeci se čak više parova razvede nego što ih se vjenča. Hrvatska ima posebno loše statistike, najgore od svih mediteranskih zemalja, lošije čak i od nekih zapadnoeuropskih zemalja. Hrvatska se približava SAD-u gdje nevjenčani ljudi čine polovicu stanovništva, gdje je zadnje tri godine stopa novih brakova pala za pet posto, gdje mladi od 18. do 24. godine smatraju da je vjenčanje nepotrebna formalnost, dok se dob za stupanje u brak povisilo na 36 do 45 godina, a tada je zbilja kasno za djecu.

Kako sada stoje stvari, majka je stvar prošlosti. Njen nestanak dosad se nije toliko primjećivao, a često se i hvalio kao postignuće novoga društva. Šteta da se zaboravilo da bez majke nema ni društva.

Gdje se može naći majka? Tamo gdje postoji odlučnost da se osnuje obitelj, gdje nisu prepreka ni bogatstvo ni siromaštvo, oboje često umišljeno; gdje se djeca ne donose na svijet da bi „nas” bilo više ili da bi im se nešto ostavilo u nasljedstvo; gdje ne postoji zaglušujuća osamljenost društvenih mreža, sumanuti karijerizam i rezignacija; gdje se ne traži sreća na onim mjestima gdje je nikad nije bilo niti je može biti; gdje postoje vjera, nada i ljubav; gdje, na koncu, postoji otac.


Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.


 

Izvor:
Svjetlo riječi