Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 15:11
Ne možemo i ne trebamo svi biti sveti Franjo, ali možemo pokušavati i nadilaziti. Ne odustajati. Bog čovjeka nije ni zamislio kao savršenog i potpunog. Ostavio nam je puno prostora i slobode za upotpunjavanje, napredovanje

Na početku nekog suvremenog, zavidnog poslovnog životopisa obično je danas navedeno da osoba potječe iz vrlo siromašne obitelji, te je kao takav imao materijalno skromno djetinjstvo. Sve što je do sada postigao i što danas posjeduje, a to je poprilično, stekao je vlastitim trudom. Poštujem trud. Ali što bi rekli za nekoga tko je napravio potpuno obratno? Za nekoga kome bi u tom istom životopisu stajalo kako potječe iz dobrostojeće obitelji, te kako je imao u svom djetinjstvu sve što bi mogao poželjeti, a u mladosti i više od toga? Napustio je uhodan posao, odrekao se primarne obitelji i tražio više? Što biste pomislili o takvom čovjeku? Da traži "kruha povrh pogače"? Koji je od njih dvojice sposoban ili bolje rečeno sposobniji? Kome bi se obratili u nevolji? Biste li surađivali s ovim drugim? Htjeli biste ga za prijatelja? Kuma? Poslušali ono što vam savjetuje? Uslišili molbu? Barem saslušali uvjerenja? Što bi tek pomislili da vas ovaj drugi, "neuspješni" rasipnik, krene još i uvjeravati da i vi napustite sve, baš kao i on, jer je to ispravno? Jer je to milost, blagoslov? Baš ono što će vam donijeti mir?! I da pri tom skine pomodno odijelo i obuče rezervnu odjeću beskućnika s klupe, jer je tako dovoljno? Još onako, usput, spomene da mu je lastavica sestrica, baš kao i smrt od koje ne zazire? Biste li okrenuli glavu od njega ili ga ozbiljno i strpljivo saslušali? A jesu jedanaestorica, za početak. I on s njima. Dvanaesti. Sveti Franjo Asiški.

O njegovu životu i djelovanju zabilježeno je baš tako: potječe iz dobrostojeće trgovačke obitelji, imao je sve. Bio dio grupe mladih ljudi kojima je smisao života bio kako se što bolje zabaviti. Trošio je nemilice, družio se, imajući čak i tada iskru suosjećanja sa onima kojima treba, koji imaju manje od njega. Zaraćeni gradovi, uobičajeno u ono vrijeme, kao vojnik pobijeđenog, završava u zatočeništvu. Franjo u zatvoru razmišlja, preispituje svoj život, a po izlasku kreće u borbe kao križar, misleći da je to put na koji je pozvan… Vrlo brzo začuje jasno pitanje Božje je li bolje slijediti gospodara ili slugu? Biva pozvan i da obnovi zapuštenu crk­vu… Za početak kao građevinu. Slijedi hodočaš­će u Rim tijekom kojega potaknut riječima iz desete glave Evanđelja po Mateju, prihvativši apsolutno siromaštvo, kliče "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Skida svilu sa sebe, oblači grubu tuniku koju opasuje bijelim konopom. Njegovo uvjerljivo i vlastitim životom osvjedočeno propovijedanje nailazi na odjek i polako počinje stjecati sljedbenike. Utemeljio je tako od Pape priznat Red manje braće, pa i drugi franjevački red, klarise. Propovijeda u Svetoj zemlji, bori se s boleš­ću u više navrata, znakovit susret s gubavcem, ljubav prema životu uopće. Sve što očima vidi pozdravlja i naziva braćom i sestrama (Zar ekologija nije drugi naziv ljubavi prema svemu živome?). Na kraju života biva blagoslovljen stigmama i samo dvije godine nakon smrti proglašen svetim…

Bog čovjeka nije ni zamislio kao savršenog i potpunog. Ostavio nam je puno prostora i slobode za upotpunjavanje, napredovanje. Jedini je preduvjet pronaći vremena za razmišljanje i poštivanje sebe i svijeta oko sebe, vremena za rast.

Kad se prošlost razmatra, uvijek se nameće i pitanje kako bi ljudi danas postupili? Bi li ga lakše ili teže prihvatili? Jesmo li postali tvrđi, izgubili povjerenje u druge? Vjerujemo li zbilja samo u ono što se može dokazati, opipati, izmjeriti i zabilježiti? S druge strane, zar nisu takvi bili i Isusovi apostoli, suvremenici... Guramo li i dalje prste kao nevjerni Toma u Isusove rane od čavala? Zašto je tako teško povjerovati, posebno kad nam "ide" u životu? Obično se preispituju i traže, vjeruju, tek oni pritisnuti nevoljom. Ni sveti Franjo nije primio poziv u noći i od sutra je sve bilo drugačije, a on iznad iskušenja. Godinama se hrvao sa sobom, svojim slabostima, ljudima koji ga nisu razumijevali i prihvaćali kao takvog. Bio bolestan i tijelom i dušom od muke i dvojbe. Uspijevao, razdoblje primirja sa samim sobom, onda opet novo iskušenje, nova borba. Živio život. To je ono što je stvarno, ljudsko u njemu, bezvremensko. Ono što treba prepoznati, prihvatiti. Ne možemo i ne trebamo svi biti sveti Franjo, ali možemo pokušavati i nadilaziti. Ne odustajati. Bog čovjeka nije ni zamislio kao savršenog i potpunog. Ostavio nam je puno prostora i slobode za upotpunjavanje, napredovanje. Jedini je preduvjet pronaći vremena za razmišljanje i poštivanje sebe i svijeta oko sebe, vremena za rast. Naučeni na brza rješenja želimo sve i odmah. Čim nešto uključuje vrijeme i ulaganje, odustajemo. Najteže dajemo sebe.

Zaključiti je da smo stvarajući oko sebe potrošili sebe. Krije li se upravo u toj činjenici posjedovanja ili neposjedovanja odgovor na pitanje zašto baš mladi ljudi najlakše i najiskrenije prihvaćaju nauk svetog Franje? Jesu li upravo oni njegovi pravi učenici danas od kojih trebamo učiti? Iskrenog srca i otvorena pogleda čuju i vide unatoč buci života, koja nama ostalima tako vješto prikriva bitno. Hvala ti Bože na malima koji su veliki, neka i ostanu takvi, za dobro svih nas. Trebamo ih više nego ikada. Baš kao što je davno jedna mala curica zaključila u radio emisiji: "Za sreću u životu naj ti je važnije ne skidati pločice sa zida u kupionici!". Postala je tako simpatičan simbol jednostavnosti, puta do unutarnjeg zadovoljstva, sreće, ma kako banalno zvučalo nepažljivom uhu… Gledano dječjim očima sve je jednostavno. Život takav i jest, u svojoj biti. Rasti i vjeruj. Kao dijete. I kad odrasteš.

Izvor:
Svjetlo riječi