Početna stranica » Najbolja obitelj

Najbolja obitelj

280 pregleda

Obitelj su, bez obzira na sve, oni koji te najbolje znaju, najviše vole, među kojima si svoj. A njih je najteže opisati. Obitelj čine povezanost i briga, prepirke i nesporazumi, ljutnja i pomirenje, podrška i ljubav.

Imam zanimljive susjede. Da ne bude zabune, zanimljive mislim u pozitivnom smislu. Oni su stariji bračni par, sada već u kasnoj jeseni života. Žilavi i istovremeno boležljivi, gotovo krhki. Marijan je nekad bio vozač dostave u trgovačkom poduzeću. Uvijek dobre volje, bučan, spreman na šalu, pokretan i prisutan. Njegova je Dragica bila prodavačica u maloj trgovini istoga poduzeća, šutljivija i ozbiljnija od svoje bračne polovice. U slobodno je vrijeme bila marljiva kućanica, čista i temeljita. Od onih koje stalno metu, tresu prostirke i imaju širom otvorene prozore s prebačenom posteljinom. On je, više od društva, volio samo lov. Tako je u njihovu dvorištu uvijek stajala i pseća kućica, s urednim lovačkim psom u ili, još češće, ispred nje. Tijekom godina, ograničeni tek životnim vijekom, nekoliko se pasa smijenilo u kućici. Ali svi su nosili isto ime.

Po čemu su bili različiti, posebniji od bilo kojega drugog para u susjedstvu? Ne spominjem njihovu djecu jer ih nemaju. Bila je to tiha čežnja njihova života u mlađim danima, nada koja se s vremenom ugasila kao posljednji ugarak na već ohlađenom ognjištu. Niti ova životna okolnost ne čini ih toliko posebnima, kao što sam naznačila na početku priče. Snažno i drukčije je to što nisu postali razočaran, mrzovoljan bračni par, kakvi ljudi u takvoj situaciji obično postanu. Naprotiv, oni su jako, jako voljeli djecu. Svu. Ali stvarno, djelima. Ne samo riječima.

Kako je to izgledalo u naravi? Marijan je oformio svoju vojsku od djece u ulici. Novaka je bilo u izobilju. Okupljale se ispred novosagrađenih obiteljskih kuća grupice vršnjaka. Tko pristupi vojsci, mora Marijana priznavati za glavnoga zapovjednika. Vojska se okupljala u stožeru, njegovu dvorištu, a razgovaralo se o školi, o svemu onome što se vojnicima događalo i što ih je mučilo. Oni su mu zauzvrat pomagali u garaži pri održavanju jednoga od prvih i svakako najurednijih automobila u ulici. Ma u gradu! Sudjelovali su i u pripremama za lov ili, još češće, pozorno slušali lovačke priče, mazili najboljega ptičara ikad, podmetali sitne smicalice jedni drugima… S obzirom na ukupno pokazano znanje i spretnost, a posebno trud uložen u međusobnim odnosima, vojnici su napredovali. Dobivali, a rijetko gubili činove. Jedan od zadataka brojne vojske bio je i budan nadzor naselja u vrućim ljetnim danima. Vrebao se upad mrskoga neprijatelja, tj. zalutale zmije, istjerane vrelinom dana iz svenuloga grmlja uz tada neasfaltiranu cestu. Vojnik koji bi je uočio, morao je što brže i tiše pozvati zapovjednika da, uvijek spremnom lovačkom puškom, presudi neželjenom gostu.

Nakon još jedne uspješne akcije i podnesenoga dnevnog izvješća o sigurnosnom stanju susjedstva ispružili bi se umorni ratnici na zasjedanju ispred garaže, odmah do kućice jedinoga četveronožnog pripadnika postrojbe. Snage bi imali još toliko da donesu jednoglasan zaključak kako je pravi trenutak da teta Dragica presudi sljedećoj kokoši iz uvijek punoga kokošinjca. Zaslužili su još jedan zajednički slasni obrok. Jedan od onih, o kojima se kasnije, danima pripovijedalo.

Godišnja doba su se izmicala, a kalendari izlistavali, različiti tek po maštovitim zajedničkim proslavama posljednjega dana u godini. Proporcionalno njihovu broju množili su se i centimetri kojima su vojnici napredovali u visinu, ostavljajući razrede iza sebe. Prolazile tako čitave generacije, pa je vojska nekoliko puta temeljito obnavljana. Sve manje brojna, bolesna od nedostatka novaka, zaokupljenih nekom novom zabavom. Sve dok nije došlo vrijeme kad djece više nema na ulici, a ni u polupraznim kućama. A njih dvoje? Prkose godinama, buri i ljetnoj žezi što upire u škure. Žive tiše nego ranije, u već ostarjeloj, ali i dalje urednoj kući, s lovačkim psom u dvorištu.

Sjetila sam ih se potaknuta nedavnom hajkom povodom nacrta zakonske definicije obitelji, od koje se, eto, u međuvremenu i odustalo. Pogođeni su bili oni koji nemaju djecu, pa netipične obitelji, pa generacijski isprepletene i neusklađene, djelomične, pa… A tek oni, brojni, koji su pod izlikom zaštite slobode osobnoga života i stava, rastezali i navlačili obitelj, gurali pod njezin skut svoje frustracije, izlike… Sve ono što obitelj nije…

Zakonodavac se, slabašno, pravdao da samo stavlja u pravni okvir odnose u društvu, tek za potrebe zakona. Možda bih i povjerovala da je kome i stalo do reda, kad ne bi istovremeno, bez pokušaja da ih se zaustavi, odlazile desetine tisuća mladih i obrazovanih ljudi, sadašnjih i budućih obitelji, iz dvorišta toga istog zakonodavca. Onoga istog koji sebe (ili nas?) zabavlja definicijama, dok naslovnice svakodnevno pune priče onih koji su otišli i sretni su zbog toga, koji pozivaju i ostale da odu. Prešutno odobrena promidžba? Zar planski? Ili je možda glavni junak ove priče dobrobit uvođenja eura, koji nam sve glasnije nameću? Kao ona priča o ponavljanoj laži, sve dok…

Tako je, stisnuta sa svih strana, zapela današnja obitelj. U svojoj srži ipak nepromijenjena, poput poznatoga osjećaja koji je, ujedno, vrlo teško opisati. Obitelj, čiji je život zahtjevan i promjenjiv, kao dom u kojemu živi. Kad je mlada, prostora nikad dovoljno. Tek što sve bude prilagođeno i popunjeno, djeca krenu svojim putem. Roditelji ostaju sami. Istina, možda neka preostala baka ili djed stignu k njima, ali im treba manje, puno manje mjesta. S vremenom se i oni svedu na samo jednoga člana i onda… Ostane prazan toliko željeni životni prostor, a nove obitelji nastale iz njega sada su ionako daleko. Pogotovo naše, pogotovo danas… I kako to onda izgleda naša idealna obitelj?

Nitko mi ne može reći da Marijan i Dragica, zajedno sa svima nama koje su okupljali oko sebe, nisu bili obitelj u njezinu najizvornijem značenju. Ostavili su zauvijek trag u sjećanju generacija djece iz jedne ulice, postali uspomena koja se rado izvuče i ispriča. I sada, kada ta njihova djeca imaju svoju djecu.

Stoga je izuzetno nezahvalno uokviriti, odrediti zadanu idealnu obitelj i reći da niti jedna druga to nije jer je ona poput otiska prsta. Različita u svojoj unutarnjoj složenosti, jedinstvena. Čak i u danima kada nas naši najdraži i najbliži ljute, kad budu toliko tvrdoglavi i zahtjevni, da i večer donese samo trenutno primirje. Obitelj su, bez obzira na sve, oni koji te najbolje znaju, najviše vole, među kojima si svoj. A njih je najteže opisati. Obitelj čine povezanost i briga, prepirke i nesporazumi, ljutnja i pomirenje, podrška i ljubav. Iznad svega osjećaj pripadati. U maratonu života imati isti startni broj, u odnosu na ostatak svijeta.

Na koncu, nije ni bitno hoće li nas itko ikako definirati. Puno je bitnije da nas uopće bude, da se zajedno smijemo, ponekad i plačemo, rastužimo ili utješimo jedni druge u kompliciranom i nepredvidivom, prosječnom, danu obitelji.

Davno netko mudar reče: Ako čovjek po noći ustane iz kreveta, a nema zapaljena svjetla, teško se snalazi i u svojoj sobi i u dvorištu, a kako mu je istom neugodno ako ga mrkla noć zatekne negdje na putu, daleko od doma i sela i to samog samcatog. Težak je to prirodni mrak, ali još je teži duševni mrak, tj. sljepoća kod zdravih očiju.

Zato, svoju obitelj zagrli, ma kako ona izgledala drugima, tebi je jedina i kad razmisliš, baš naj.