Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 09:11
Vremena se mijenjaju, informacije su dostupnije, one prilagođene dobi i potrebama djeteta, kao i one koje to baš nisu. Nisam od onih koji smatraju da su vremena grozna, iskvarena i strašna i da je sve prije bilo ljepše

Kako djeca odrastaju, odrastaju neizbježno i njihova shvaćanja. Male glavice sve više i češ­će pitaju, a to što si već sve to prošao sa starijim djetetom, ne znači da se nećeš po tko zna koji put, naći zatečen pred pitanjem na koje ne znaš odgovor. Barem ne "na prvu", onako bez razmišljanja.

Vremena se mijenjaju, informacije su dostupnije, one prilagođene dobi i potrebama djeteta, kao i one koje to baš nisu. Nisam od onih koji smatraju da su vremena grozna, iskvarena i strašna i da je sve prije bilo ljepše. Mirnije da, sporije da, bezopasnije, vjerojatno, ali nisu vremena ta koja su loša, loši su ljudi, svatko pomalo, na svoj način, sebičniji, bezobzirniji, brži, hladniji.

U skladu s tim i djetinjstvo, ono iskreno pravo, sve kraće traje, ali neka pitanja ostaju ista – Djed Božićnjak, mali Isus (kako kod koga, a može i oboje istovremeno), Zubić vila, Uskršnji zec, Sv. Nikola i Lucija i svi bitni sudionici pravog odrastanja u ovoj ili onoj verziji. S veseljem se sjećam skrivanja darova, glumljenja pojedinih donositelja većih i manjih šarenih paketa, ovisno o prigodi i mogućnostima, da bih nekad skoro čestitala samoj sebi na izvrsnoj predstavi. Što se tiče Zubić vile, bila sam tako uvjerljiva da su joj i pisma pisali, crtali crteže. Naša vila koja je imala i ime, odgovarala im je toplo i s razumijevanjem, za sve njihove želje i muke.

Nakon godina "igranja", ponekad pipavo kao artist na žici, jer mudre su te male glavice, jednom ipak svane dan kad upitaju – A postoji li stvarno…, ili ti to…, kaže Ivan iz razreda…, Lucija iz vrtića… Svaki put ponovo ostanem zatečena i odgovor pronalazim u dubini onoga što i sama iskreno mislim o svemu – "Reci mi, jesi li ikad vidio anđela, sreću, nadu, Boga, ljubav, ali stvarno vidio? A ipak vjeruješ da postoje! Znaš, ljudi imaju pravo, slobodu, da vjeruju ili ne vjeruju u bilo što. Ljudi nemaju pravo da ti brane tu istu, tvoju slobodu da vjeruješ. Ljudi nemaju pravo da ti nameću svoje mišljenje kao jedino ispravno. Najvažnije je što ti vjeruješ, što ti želiš vjerovati, što tebe čini sretnim. Ja vjerujem, jer je to moj izbor, jer me to veseli. Ti odluči, izaberi sam, je li nešto za tebe postoji ili ne postoji i ne dozvoli da drugi utječu na tvoj izbor."

Nisam od onih koji smatraju da su vremena grozna, iskvarena i strašna i da je sve prije bilo ljepše. Mirnije da, sporije da, bezopasnije, vjerojatno, ali nisu vremena ta koja su loša, loši su ljudi, svatko pomalo, na svoj način, sebičniji, bezobzirniji, brži, hladniji.

Ne lažem ih, kažem ono što stvarno mislim i to ih zadovolji, shvate da je razgovor iskren i s uvažavanjem. Tužno je prestati vjerovati, jer tada prestaješ biti dijete, zauvijek, prestaješ vjerovati da su čuda moguća. Ponekad je i u svijetu odraslih, osim svega što se stvarno može poduzeti u nastojanju da se nešto postigne, dođe do željenog cilja, potreban i prstohvat čarolije u obliku prave, iskrene vjere, da će se stvari baš tako i dogoditi, poklopiti… Svi žurimo odrasti, biti ozbiljni i važni, a usput najčeš­će izgubimo vjeru u ono što se ne vidi, samo osjeća srcem, a daje smisao svemu, ono nešto, izgubimo sebe.

Sjećam se "sličice" s jednog putovanja, autobus pun nestrpljivih i ozbiljnih putnika i dvoje posebnih i tako malo bučnijih i iskrenijih suputnika – mala djevojčica, vrtićkog uzrasta i njen otac. Zimsko je doba, snijeg posuo sela i gradove pored kojih autobus prolazi, sve slično, a opet različito, kao kad s vrtuljka promatraš ljude koji oko njega stoje i čekaju da stane, pri tom se smiju veselju i ciki djece koja se vrte i sva se lica stope u slično. Tišinu i monotonu vožnju prekida glasić male putnice. "Tata vidi senga!", gura nosić u prozorsko staklo i prstom crta po njemu dok pokazuje vani. Tata je ozbiljan i važan, kakvi već tate po njihovu mišljenju uglavnom trebaju biti, posebno u javnosti i u situacijama kada trebaju nastupiti kao učitelji svojim "malim ljudima". Nakon što duboko uzdahne, pogleda curicu i mirnim glasom kaže – "Ne kaže se senga, nego snijega." Kćer mu i dalje oduševljena onim što vidi kroz prozor nastavlja – "Koliko senga!" Tata će opet – "Rekao sam ti, ne kaže se senga, snijega se kaže!". Na to će mudrica – "Znaš tata, ti si veliki, znaš kako se kaže i moraš tako reći, a ja sam mala i ako mi se sviđa senga, kažem senga! Senga! Senga!" Putnici su se smijali, tata se počešao po glavi, curica sretna zbog svoje male pobjede…

Ja upravo to pravo da kažem "senga", kao i tu vjeru u sve gore navedene, na žalost više ili manje komercijalizirane, ipak živopisne pratitelje svakog odrastanja, želim zadržati što duže, želim da meni dragi ljudi, mali i veliki, također što duže izdrže u vjeri, opirući se razuvjeravanju "dobrih" i "dobronamjernih". Mrvicu "senga" i kojekakve vile, jednostavno mrvicu djeteta u sebi, treba imati kao sklonište, utjehu i nadu u sivom i uglavnom proračunatom životu…, svaki dan i što duže.

Izvor:
Svjetlo riječi