Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 29. 04. 2020. 09:20
Nije Mijo lagan, kao što nijedan prosjak nije lagan, kao što nisam ni ja lagan mnogima, kao što nitko nije u ovom svijetu lagan svima. Susretnem ga i samo čekam kad će se nasmiješiti i ispod brka pitati čuvenu rečenicu: „Imaš li za kavu?” On od mene prosi, ali i ja od njega uvijek prosim.

Kad god krenem u grad, skoro uvijek naletim na prosjaka Miju. Ne mogu ga nikako izbjeći. Ili ga susretnem dok sjedi kraj puta, u kafiću, ili me, što se daleko češće događa, doslovce zaskoči iza leđa. Ne vidim ga, ali on mene vidi, negdje skriven u kafiću, sa strane, i tada odmah ustane, skoči, pozove me – nekad tiho, ako sam blizu – a nekad vikne za mnom izdaleka: „Ivice, Ivice!” I zaustavim se. Zaustavim se, a i ne mogu drukčije. Jer, prosjak susreće prosjaka, Mijo mene, ja njega. I moram vam reći da su mi na ulici najdraži susreti oni s Mijom. Evo i zašto.

Jedino se s njim poljubim, baš se pravo poljubimo. Kad malo bolje razmislim, na ulici se ni s kim ne ljubim, nitko mi ne daje poljubac pa ga ne mogu ni ja dati. A ništa bolje nije ni kad se u nekim svečanim prilikama susretnem s osobama koje nisam dugo vidio. I tada nema poljupca jer mi, moderni ljudi, ne izmjenjujemo više poljupce, bojimo se dodira, izgubili smo tijelo. Kako mi je tek mrska ta navika danas kada glumimo poljupce, kad si mašemo glavama jedan pokraj drugoga bez poljupca, ili se lupkamo glavama pa osjetiš udar tuđe lubanje o svoju lubanju. Uh, to mi je strašno! Jer, užasan je osjećaj ljubiti se s nekim usta u usta pa se nespretno kresnuti zubima. Eto, tako se ja osjećam kad mi netko glumi poljubac. Tada uvijek pomislim: ili me poljubi ili prestani mahati glavom i pritom još kuckati glavom o moju glavu. Kod Mije toga nema. Uvijek, ama baš uvijek izmijenimo poljupce, prosjaci, on i ja, i kad dolazimo i kad odlazimo.

I tada, nakon poljupca kreće razgovor. Uh, vjerujte, ni s kim ne vodim tako dobre ulične razgovore kao s Mijom. Pustim ga da govori, a i on mene pusti da ja govorim. I tada se događa čudo razgovora. Neću nikad zaboraviti kako smo jednom razgovarali o svojim tamama i svjetlima: on meni o svojoj tami, a ja njemu o svojoj tami, on mene hrabri i ja njega hrabrim, obojica u tami, a obojica jedan drugomu svjetlo. Zaista čudesno! A kako li je sve drukčije kad susretnem ne-prosjake. Razgovori su s takvim ne-prosjacima ne-razgovori. Neki od takvih ne-prosjaka obično dobacuju šaljive doskočice. Ne razgovaraju, nego se razmeću svojim pošalicama, trude se pokazati kako su zanimljivi, kako su moćni na riječima. Mijo i ja, nas dvojica prosjaka, nemamo potrebu služiti se šaljivim doskočicama. Neki pak ne-prosjaci, kad ih susretneš, ne trude se nimalo čuti tebe, nego neprestano pričaju o sebi. Zapravo, primijetio sam kod sebe da tada kod jednih i drugih ne-prosjaka obično zamuckujem, nemoćno se osjećam. Možda je to osjećaj koji stvarni prosjaci osjećaju kad susreću ne-prosjake.

Nije Mijo lagan, kao što nijedan prosjak nije lagan, kao što nisam ni ja lagan mnogima, kao što nitko nije u ovom svijetu lagan svima. Susretnem ga i samo čekam kad će se nasmiješiti i ispod brka pitati čuvenu rečenicu: „Imaš li za kavu?” On od mene prosi, ali i ja od njega uvijek prosim. Nas dvojica imamo dogovor. Molim ga samo za jedno, kad mu dajem za kavu: da moli za mene, da izmoli barem jedan Očenaš, ako se sjeti. I moram priznati da su mi zbog toga svi prosjaci dragi, oni su moji molitelji. Kad god susretnem nekoga prosjaka, u bilo kojem mjestu, prosim ga da se pomoli za me, da barem to učini, ako želi, da i on mene daruje kao što sam i ja obdario njega. I siguran sam da me moćne molitve prosjaka prate jer Gospodin čuje vapaj prosjaka, a siguran sam također da su oni, zbog svojih molitava, moji najbolji životni čuvari, premda sasvim nevidljivi i neznatni.

I još nešto. Darujući prosjake, trudim se pokazati ljubav prema meni najvažnijem Prosjaku, a to je Isus. Naime, Isus nam je rekao da njega zadužujemo ako darujemo siromasima, a time i prosjacima: „Gospodinu pozaima tko je siromahu milostiv. I on će mu platiti dobročinstvo” (Mudre izreke 19, 17). Zamislite. Bog se predstavlja kao prosjak, prosi od mene, od tebe, da mu posudimo dobro djelo. On je prosjak, kao da ne može činiti dobro svojim prosjacima bez nas. Još više. On je prosjak u svakom prosjaku, ma ovaj Prosjak, Isus, još je luđi: on ti obećava da ćeš dobiti natrag sve što si dao, ma dobit ćeš daleko više, njegovo dobročinstvo. Tako se nama, dvojici prosjaka na ulici, svaki put približi treći, nevidljivi Prosjak  i razgovara s nama. Tri prosjaka na ulici.

Stoga, kako reče jedan moj prijatelj, nemojmo se ljutiti na prosjake koji se skupljaju oko crkvenih vrata. Oni su poput oštrih pasa na ulazu u crkvu, ne daju ti da uđeš u crkvu, da dođeš do Prosjaka, Isusa, ako ih, Njega u njima, ne nahraniš dobrim djelima, dobrom riječju, pogledom, darom, koliko god on malen i neznatan bio. Oni su oštri psi koji s pravom na nas reže, kese svoje zube, dokle god ih ne primirimo svojom ljubavlju. Oni su i oštri psi koji nas podsjećaju da u crkvu samo tada istinski ulazimo i samo tada iz crkve istinski izlazimo, ako jesmo i ako smo postali Božji prosjaci. Uostalom, nije li istinska ljubav prosjačenje? Za sebe mogu reći da sam Mijo kad ljubim. Tada kao Mijo prosim ljubav od drugoga, kao Mijo skačem za drugim, vičem za drugim, za njegovim imenom, i tada kao Mijo zahvalno molim za onoga koji me besplatno voli. I bit će tako dokle god, ja kao Mijo, pronalazim drugoga s kojim ću se smjeti poljubiti na ulici ovoga svijeta, koji će razgovarati sa mnom, koji će mi dati ono što nemam. Tako je to sa mnom. A kako je s tobom? Jesi li ti Mijo? Tko je tvoj Mijo?

Izvor:
Svjetlo riječi