Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 12:05
Svatko od njih smatra da je moguće i ispravno živjeti jedino tako. Živjeti na način da previdiš one druge, koji s tobom, ionako, samo slučajno, ali precizno razgraničeno, dijele vrijeme i prostor.

Gradovi su surova "bića". Šire se kao plima i gutaju sve pred sobom. Vizura se naočigled mijenja, proždire prostor. Svaki grad ima svoje "rukavce" – kvartove, a oni dijelove koji, u taj čas, ne vode nikud. Za sad. Male, sitne, stare, naherene kućice, izgrađene davno, dograđene svačim, oronule, naružene, stiš­ću se sve bliže jedna drugoj i vode unaprijed izgubljenu bitku sa staklom i čelikom onoga što donosi novac.

Pored kućica je, u pravilu, kraj nekog parka, neuređene zelene površine. Na kraju jednog takvog je i malo, divlje odlagalište svega i svačega, toliko zanemareno da novopridošlog otpada više i nema. Onaj temeljni je odavno raščupan, ispran kišama i nemilim suncem. Možda "odlagači" više niti nemaju što odlagati… Do njega druga vrsta odlagališta – duša. Navečer, kroz gole i zgrčene grane zanemarenih stabala nazire se plamen, živa i vesela vatra koju protresa nezainteresirani tramvaj kad projuri u samo njemu znanom pravcu, od vatre odijeljen žilavom živicom. Oko vatre se poredali oni, izlizanih lica – Duše. Preko dana su ljudi, ili barem su ih ranije smatrali takvima, sada tek mučni likovi koji se spotiču u pokušaju hoda, umorni od jutrošnjeg mamurluka. Najčeš­će povod za okretanje glave na drugu stranu. Okupljalište – kvartovska mini trgovina ispred koje se grebu za cigaretu, nešto sitno, razvlače rijetko pivo, uglavnom smetaju u prolazu.

Kako dan odmiče bivaju sve glasniji, viču jedni na druge i na iste takve ničije pse koji se vuku za njima. Pri kraju dana "zbrajaju i oduzimaju" prikupljeni novčani potencijal za tu večer i navlače kutije, iz iste kvartovske trgovine, zajedno sa raznolikim predmetima ili dijelovima istih drvenog porijekla, da bi nahranili novu  Nju – večerašnju grijačicu bespovratno promrzlih nogu. Sve su pripreme izvršene, vrijeme je da se prijeđe u udobnost raznovrsnih predmeta sa svrhom sjedenja. Nevjerojatan skup polomljenih uredskih stolaca, odbačenih fotelja, balkonskih sjedalica i improviziranih im sudrugova iste namjene, a čudna oblika.

Gradovi su surova "bića". Šire se kao plima i gutaju sve pred sobom. Vizura se naočigled mijenja, proždire prostor. Svaki grad ima svoje "rukavce" – kvartove, a oni dijelove koji, u taj čas, ne vode nikud. Za sad.

Dok se grad smiruje i sve dobiva neke drugačije dimenzije, njima "sviće". Plastični spremnici najjeftinijeg vina, alkohol što jači to bolji, od kojeg bi smrtnik, neravnopravan prosječnom među Dušama, odavno oslijepio. Čudan je to metabolizam, iscrpljen i slab, a tako željno dočeka večer oko vatre. I preživi je. Uglavnom. Lako zamislive priče krenu na početku druženja, donekle razumljive i onima izvan zatvorenog kruga. Priče o, vječnoj, politici, lokalnim događajima, vremenu i boljkama. Nestrpljivi pogledi upereni u boce, nervozne ruke, koje protekom noći postaju mirnije, opuštenije.

Noć curi, vatra pucketa. Krenu osobnije priče, sjećanja na događaje i ljude kojih nažalost, ili nasreću, više nema među njima. Kako večer prolazi vjerojatno im sve manje zavide na tome. To će ostaviti za sutra. Za "jutro nakon". Sada, s toplinom, stvarnom ili prividnom i rastućom količinom maligana, rastu i decibeli, razmimoilaženja u mišljenju. Stvaraju se kružoci oko uvjerljivijeg ili bučnijeg pripovjedača, dok manje prodorni polako i konačno tonu u alkoholnu omamu u udobnosti davno dodijeljenog im sjedala.

Tišina postaje sve guš­ća i teža, jenjavaju polako i glasovi najupornijih pripovjedača. Poticatelji  vatre odavno su odustali, alkohol dovoljno grije, plamen gubi na značenju, pogled lakše podnosi zagasito crvenilo i mir žeravice. Večerašnje druženje se bliži kraju, a i raspoloživa tekuća "podloga" nestaje baš kao i sati do zore. Razilaze se Duše, manje organizirano nego što su se sastale, više sporadično, kao maratonci koji odustaju s prijeđenim kilometrima.

Ponekad, čisto kao rezultat ili metoda uvjeravanja, kad ponestane drugih argumenata, "ponesu" kući razbijenu glavu, barem respektabilnu čvorugu ili pokidan komad odjeće na kojem se to, ionako, odavno prestalo primjećivati. Nestaju u preostalim naherenim kućicama, da se pruže na nešto barem duže od stolca. Većina će ih ustati sutra i krenuti ispočetka. Neki neće. Otpadaju jedan po jedan. Postaju tema slijedećih večernjih druženja. Pitanje je tko je od njih sretan. Oni što su "otišli" još se nisu vratili da bi ispričali kako je "tamo", a ove koji su još ostali, samo neizvjesnost onoga na kraju dijeli od želje da odu. Ili neodlučnost izbora između dva zla, pa se prepuštaju inerciji i onoj staroj "do Božje volje"…

A grad? Grad se polako budi, opak i brz i "uzima" noćašnje okupljalište za šetače pasa, tramvaji jure sve brže i češ­će, dižući pri tom pepeo sinoćnjeg ognja visoko u zrak, pod grane, ne tako ružnih stabala, kako se to noćas činilo. Ranoranioci, voljom ili potrebom, žure pored odlagališta glomaznog otpada i duša. Ljudi i Duše ionako žive samo jedni pored drugih, u istom gradu, kvartu, parku. Svatko od njih smatra da je moguće i ispravno živjeti jedino tako. Živjeti na način da previdiš one druge, koji s tobom, ionako, samo slučajno, ali precizno razgraničeno, dijele vrijeme i prostor. Živjeti dotičući svijet onih drugih što je manje moguće, da ne posumnjaš u temeljne postavke vlastitog.

Široko li je ispod plavoga neba.

Izvor:
Svjetlo riječi