Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 12. 04. 2021. 08:37
I nakon ove nesretne putnice privremeno zavlada zatišje i tramvaj klapa svojim ritmom, sve do trenutka kada stiže do stanice na kojoj se već nalazi drugi tramvaj. Staje odmah iza njega, ali ne otvara vrata. Putnici nervozno i bezuspješno stišću dugme za otvaranje. 

Velika Gospa – jesenski svetac, govorile su bake. Puno je bilo izazova u ovom čudnom ljetu. Ni priroda nam nije naklonjena. Nakon korone i potresa dohvatile su nas i prave provale oblaka! Voda se nekontrolirano razlijevala, a vatrogasci nakon stotine poziva bespomoćnih građana odgovarali – Pomozi si sam!? Tako su nam i prije izbora govorili glasajte, pomozite sebi i svojoj djeci. A mi, nemotivirani izostankom kampanje na kakvu smo naviknuli... Narod voli da mu se dođe, spusti među nj! Kako je moj bivši, sada i pokojni, profesor Josip Kregar objasnio – političari stanovništvo tretiraju kao građane ili kao puk. Ovisno o prigodi. Građani smo kad igraju na naše demokratsko pravo glasa, našu jednakost, pozivaju nas da razmislimo, budemo oni koji djeluju, odlučuju, oni čiji se glas treba čuti. U drugim prigodama budemo im puk, onaj s kojim se rukuje, naglašava vlastito, isto takvo pučko, podrijetlo, kad nam se priča o Domovini, minulim vremenima, grli djecu i udovice, dijeli ključeve i sadi stabla u spomen-parkovima. Nama nekako lakše kad smo puk! Lako se zakačimo za iste dane, za iste teme, pjevamo i grupiramo se, malo boje, kakva veselica i eto ga... A glavobolju liječimo mjesecima, da ne kažem godinama... Zajedničko je svim kandidatima bilo da se zbog korone umjesto rukovanja laktarilo, a nezainteresiranost za birače mogla prikazati kao ostanimo odgovorni.

Središnji događaji

Kako su prošli središnji ljetni događaji: proslava Oluje u Kninu, Sinjska alka, blagdan Velike Gospe? U Kninu je broj sudionika bio znatno reduciran unatoč jubilarnoj 25. obljetnici. Po čemu ćemo pamtiti ovu proslavu? Po tome što se predsjednik slagao s premijerom i obratno! I po tome što je prvi put nazočio predstavnik srpske manjine Boris Milošević. Službena Srbija, jasno, nije bila time oduševljena, održali su dramski prikaz izmučenih prognaničkih kolona Srba tijekom i nakon Oluje, uz puno gađanja riječima usmjerenih prema Hrvatskoj.

Gađalo se i na 305. Sinjskoj alki, koju ćemo manje pamtiti po imenu slavodobitnika Ive Zorice, a više po tome što je govor predsjednika Milanovića više puta bio prekidan pljeskom, a iz gledališta se nije čulo zviždanje!?

I na koncu, srce ljetnih događanja je svakako proslava Vele Gospe, kako je nazivaju na Trsatu ili Velike Gospe u Sinju, Aljmašu, Mariji Bistrici i mnoštvu naših svetišta posvećenih upravo Majci Božjoj. Više nego ikada ljudi su se molili, ufali, zazivali njezinu pomoć, zabrinuti, zagledani u neizvjesnu jesen, skupljeni oko svojih najbližih... Kao što je i najavljivano povećan je broj svetih misa i održane su na otvorenom, prilagođeni su ispovijed i pričest, a ponavljala se i preporuka nošenja zaštitnih maski unatoč otvorenom prostoru. Ovo posljednje poštovao je samo manji broj vjernika, a potpuno je izgubilo svoj smisao u Sinju kad se spustio pljusak upravo za vrijeme održavanja središnjega misnoga slavlja, pa su se ljudi nagurali u crkvu. Dakle, koliko smo se (ne)pridržavali preporučenih mjera, saznat ćemo vrlo brzo.

Baš kao i cijenu potpunoga otvaranja zemlje kako bismo pokušali oživjeti nepostojeću turističku sezonu. Noćni klubovi, okupljanja, nova su žarišta koja su zamijenila svadbene proslave. Jasno je da ljudi mjesecima unaprijed planiraju vjenčanje, da je i veliki materijalni gubitak prilagoditi se ovakvoj neočekivanoj situaciji, ali... Komentar osobe koje je preboljela takvu svadbenu koronu – Teško je zaključiti je li neodgovorniji onaj tko pozove ili onaj tko se odazove pozivu. S druge strane, nisam primijetila da ijedna trgovkinja iz kvartovskoga Konzuma nedostaje. A njih rijeke kupaca pljuckaju svaki dan...

Da se vratimo turizmu, dio zarade je spašen, posebno u Istri, sjevernoj i u dijelu srednje Dalmacije, pa je, neminovno, premašeni dosadašnji rekord broja osoba oboljelih u 24 sata. Koliki bi, da ih itko broji, bio broj onih koji umiru zbog odgođenih operativnih, terapijskih i dijagnostičkih zahvata, strah me i pomisliti... U svakom slučaju, zbog ovakve epidemiološke situacije neke su nas države proglasile korona-opasnim područjem i pozvale svoje državljane da se vrate, ako po povratku žele izbjeći obveznu dvotjednu samoizolaciju. I tako, ode sezona...

A mi?

A mi, kako se nosimo sa svime? Ugostitelji se ljute zbog mjera, država inzistira, ljudi su zbunjeni, mladi bi se provodili, osjećaju se sigurno, ne razmišljaju da time ugrožavaju ostale članove svojih obitelji... Toliko je neprovjerenih informacija o virusu, o potencijalnom (trenutno ruskom) cjepivu... Teško je laiku razlučiti vjerodostojno i neispolitizirano. Osobno sam čula potpuno različita iskustva svojih poznanika. Što se tiče famoznoga imuniteta krda, poznajem liječnika obiteljske medicine koji je do sada tri puta obolio od koronavirusa! Možda oni koji se bolje razumiju imaju smisleno objašnjenje, nešto o nezaliječenom stanju tako izložene osobe, mutiranom virusu ili što god... Ali, čemu onda uopće cjepivo? Ja više ništa ne razumijem... Koliko god pokušavala...

Sigurna sam samo da gospodarska šteta i nije ono najgore što nam se događa. Objasnit ću sličicama iz živopisnoga javnog prijevoza.

Radni je dan, jutarnji sati, u tramvaj ulaze dvije umirovljenice od sedamdesetak godina. Nemaju zaštitne maskice, ali imaju vizire. Ne bi bile početak priče, da vizire ne nose naopako! Dakle držač na koji je vizir pričvršćen i koji treba biti na čelu, njima je na bradi, tako da im vizir, okrenut prema gore, strši iznad glave. Kad ga otvore, izgledaju kao da imaju veliku policu ispred brade!? I baš se one osjećaju mjerodavnima bučno tijekom vožnje komentirati pojedine putnike, tj. kako se tko štiti! Tad ugledaju putnicu, lijepu mladu djevojku, tetoviranu, punu piercinga, jedna strana glave joj je obrijana, i kreću s glasnim komentiranjem kako nove generacije nemaju poštovanja, čemu samo sliče, uništavaju si kožu... Nakon što su uopćeni rafal riječi ispucale, komentirale su kako je, eto, ona toliko nesposobna da ne zna ni maskicu nositi kako spada! Jer maskicu treba nositi ispod nosa! A ne preko. Jer iz usta izlaze opasne kapljice... Dok je izlazila iz tramvaja, djevojka, koja je do tada šutjela, zastala je i rekla: Gospođo, ja ne znam jeste li se jutros prije izlaska pogledali u ogledalo, Vi nosite vizir naopako! Sobom se bavite, mene pustite na miru! Uskoro su i uvrijeđene kritičarke izišle na svojoj stanici, a rasprava se nastavila, samo sad između vozača tramvaja i putnice koja je ulazila i istovremeno stavljala zaštitnu maskicu na lice. Vozač je počeo urlati na ženu: Ja sam prije par dana vozio tramvaj pun koronaša! Bilo ih je 86 u tramvaju! Brže stavljaj tu maskicu! Ja neću tako voziti, što misliš glavom?! Žena je završila stavljanje maskice koje ionako traje tek koju sekundu i povukla se u najudaljeniji dio tramvaja kako bi se sklonila od razjarenoga vozača i upitnih pogleda radoznalih putnika... Na sljedećoj stanici ulazi sljedeća žena (žrtva). Propisno naoružana maskicom, pruža vozaču četiri kune. On urla na nju što ona misli što bi on trebao raditi s te četiri kune, kud da si ih gurne?! Žena zbunjena i postiđena, a da joj ništa nije jasno kaže: Znate, ja bih kupila kartu, znate... Vozač viče kako je već dugo najjeftinija karta koja se može kupiti u tramvaju ona od šest kuna i da od četiri postoji samo na kiosku... I nakon ove nesretne putnice privremeno zavlada zatišje i tramvaj klapa svojim ritmom, sve do trenutka kada stiže do stanice na kojoj se već nalazi drugi tramvaj. Staje odmah iza njega, ali ne otvara vrata. Putnici nervozno i bezuspješno stišću dugme za otvaranje. U tom trenutku otvaraju se samo prva vrata i dva muškarca utrčavaju u tramvaj, na što vozač bijesno prokomentira kako tramvaj otvara vrata na stanici, a ne gdje njima padne na pamet (ovo je pristojno preveden izraz koji je upotrijebio)! Vozač ponovno, sada sa ova dva muškarca, započinje raspravu o maskicama. Jedan od te dvojice odgovara vozaču kako mu je brat u bolnici, da jako žuri k njemu i da nema vremena ni za kakve rasprave. Na što ovaj odbrusi da ga baš briga (opet pristojno prevedeno!) i za njega i za njegova bolesnoga brata! I tramvaj nastavlja vožnju do sljedeće stanice u još jednom kratkotrajnom primirju, tanušnom kao i živci vozača, putnika, prodavača, susjeda... O Bože, što su nam napravili, zavapi puk...

Izvor:
Svjetlo riječi