Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 20. 04. 2017. 12:53
Francuski sociolog Pierre Bourdieu napisao je golemu studiju o sveučilišnom životu Francuske pod nazivom „homo academicus”.

Od mnogobrojnih teza francuskoga sociologa meni je posebno zanimljiva ona koja kaže da su francuski sveučilišni profesori na neki način u društvu preuzeli ulogu plemstva. Sada predstavljaju nešto plemenito i uzvišeno te zato imaju časno mjesto u društvu. Ta mi je teza zanimljiva kao uvod u ovu epimeteju sveučilišnoga života u Hrvatskoj.

Naime, do prije desetak godina u Hrvatskoj uopće nije bilo plemenito, uzvišeno pa ni posebno časno biti sveučilišni profesor. Oni koji su htjeli ugrabiti čast, nastojali su to ostvariti uglavnom u masovnim medijima. Bilo je popularno biti kolumnist, novinar, ili pak jednostavno nastupati u medijima. Osim plemenitosti, uzvišenosti i časti, veliku je ulogu igrala društvena, ali ponajprije financijska moć. No, u posljednjih desetak godina, s velikom krizom medijskih kuća, odjednom ti isti ili neki drugi, mlađi ljudi, otkrivaju sveučilište. Gledam kako danas mnogi „lude” za znanoš­ću, kako svi žele postati znanstvenici, što prije postati doktori, docenti, sve veze koriste samo da dođu na sveučilište, jednom riječju, da budu cijenjeni profesori. Zašto? Zato što je sada prestižno biti sveučilišni profesor. Ako je netko sveučilišni profesor, onda ima onu plemenitu, uzvišenu, časnu poziciju, o kojoj je govorio Bourdieu. No, u Hrvatskoj sveučilišni profesor dobiva još nešto više, a to je financijska i društvena moć. Čast iznimkama, ali ne mogu se oteti dojmu da su mnogi „otkrili” znanost upravo zbog tih motiva: zbog častohleplja, financijske i društvene moći. Nije to jedini razlog, ali danas u Hrvatskoj svake godine niču nova učilišta, veleučilišta, sveučilišta, poslijediplomski i drugi studiji. Određeni sveučilišni voditelji shvatili su tu pomamu za sveučilištem te nastoje to spretno financijski iskoristiti.

Nije teško uvidjeti da se time ideja sveučilišnoga života srozala na najniže grane. Kako sam više puta pisao, izvorna ideja sveučilišnoga, još od Platonove akademije, jest bezinteresna, beskorisna posveta znanju zbog znanja. Sveučilište, dakle, treba biti mjesto slobode, mjesto slobodnih ljudi, koji su slobodni upravo zato što čine određenu djelatnost zbog nje same. U toj se djelatnosti ne osjećaju robovima, nego slobodnima. Zato je sveučilište uvijek bilo mjesto „slobodnih umijeća”, predstavljalo neku vrstu „egzila” u svijetu interesa, koristoljublja i ropskih djelatnosti, kojih dakako nijedan čovjek nije lišen u ovomu životu, pa ni sveučilištarac. Znam da ovo promišljanje zvuči utopijski, idealistički, nestvarno, jer „stvarnost je ipak drukčija”, kako se to obično veli. A ja, kao sveučilišni profesor, upravo zato što je stvarnost drukčija, kazujem da ne želim takvu stvarnost na sveučilištu. Želim sveučilište kao mjesto slobode, slobodnih djelatnosti, i to u svijetu koji ne poznaje ništa drugo doli prestiž, častohleplje, financijsku i društvenu moć.

Ne treba se zavaravati, teško je danas to ostvarivo, posebice ako se imaju na umu mnogobrojne negativne posljedice Bolonjske reforme. Naime, kad pogledamo Bolonjsku reformu, tada se čini gotovo nemogućim biti istinski sveučilištarac. Danas na „bolonjskim” sveučilištima prevladava ideologija skupljanja bodova, ideologija koja potiskuje sadržaj znanja i sve reducira na „kompetencije” (zaglupljujući glagoli u „ishodima”: koristiti, identificirati, primijeniti i sl.), gdje se više nitko ne posvećuje određenoj stvari zbog nje same, gdje nema više fascinacije znanjem, gdje se pokreću studiji, kolegiji koji se slizuju s duhom vremena, gdje se studenti infantiliziraju (mentori), gdje se više ne njeguje „nesuvremeni” duh, duh protiv ovoga vremena itd.

Jesmo li zato svjedoci kraja sveučilišta, a time kraja humanoga čovjeka, kraja humanoga društva? Ne znam, ali se nadam će ovo kratko pomišljanje ponukati današnje sveučilištarce da barem preispitaju svoje motive, da traže smisao svojega zvanja u slobodi, u slobodnoj djelatnosti, u znanju zbog znanja. Ako bi itko trebao tako shvaćati i živjeti sveučilište, onda to barem teolog koji bi se trebao truditi misliti Boga zbog Boga.

Izvor:
Svjetlo riječi