Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 02. 05. 2017. 14:55
Eto, moj sin, sve sam mu dao. Čak sam i fakultet za njega završio a sad će i doktorirati. Pitajte ga na koju temu, neće se sjetiti, jer i to sam mu ja priskrbio svojim kontaktima. Njegovo je bilo pojaviti se, a i to mu se nije dalo. Nije imao vremena.

Ljudi kažu: zla vremena, teška vremena. Čestito živimo i vremena su dobra. Mi smo vremena. Kakvi jesmo, takva su vremena, ističe sv. Augustin. Je li to uistinu tako? Osvrnimo se oko sebe. Svaka generacija je govorila da su njihova vremena teška, a da mladi ne valjaju ništa. I onda dođu ti mladi i opet po starom. Teška i zla vremena, a mladi ne valjaju. I što ćemo sad? Jesu li mladi odgovorni za ovo stanje u zemlji ili su to oni koji rukovode njome „u ime naroda” namećući svima svoje „hvale vrijedne i humane ciljeve” zbog kojih mnoštvo svijeta diže sidro i napušta ovu zemlju. Država kojom se ne upravlja pravedno pretvorit će se na kraju u veliku lopovsku družinu, upozorava sv. Augustin.

Može li čovjek današnjice čestito živjeti? Može li biti uzoran čovjek s onim što ostvari? Čovjek današnjice je čovjek prošlosti, ali i čovjek budućnosti. Mi smo vremena, kaže sv. Augustin. I doista jesmo. A kakvi jesmo, znamo najbolje mi sami. Suočimo se sa sobom i pogledajmo oko sebe. Uđimo u svoju nutrinu i propitajmo svoje postupke. Jesam li jutros ustao turoban, ljut i smrknut? Kako sam pogledao djecu, ženu? Na poslu sam bio radišan ili sam samo čekao pauzu, pa da zapalim ili popijem jednu rakijicu ili da napravim neku smicalicu radnom kolegi. Jesam li se pobunio protiv nepravedne odluke šefa kojom je povrijedio drugoga, iskoristio njegovu slabost, ucijenio ga? Nije mene dirao, pa je bolje ostati po strani. Kad dođe red na mene, brinut ću se tada, a dotad ću pokušati šefa podmititi kakvim darom ili uraditi nešto za njega.

Ovo su najbolja vremena

Što to činim? Griješim i sebi i drugima! Vidim li to? Ne, to je postalo tako svakodnevno, da svako drugo ponašanje ne priliči. Pogledaj onu osobu na položaju! Pa ta osoba i kad može ne želi uraditi ništa ispravno! Toliko je toga nakupila da više ne zna ispravno postupati, samo traži usluge i pravi stupice onima koji je podsjećaju da ne treba tako. Sve se vrti oko nezasluženog novca i činjenja usluga na tuđi račun. Ima ona moć i ne boji se nikog. A u biti, boji se svega i svakoga! Sa sebi sličnima je moćna i jaka, ali u samoći zna da sve je privid. I u tom bjesomučnom strahu u mraku, osjećaj moći poludi i pravi nečuvene postupke razarajući i ono malo dobroga u sebi.

Kakvi jesmo, takva su vremena, veli sv. Augustin! I onda se ljudi bune, prigovaraju i lažu. Lažu jer istine više ne poznaju! Zla su vremena, viču, urlaju, i dodaju zlo na zlo! Izmišljaju, prave skandale, ucjenjuju, podmeću, kleveću! I kakva su vremena – podmetnuta, izmišljena, ucijenjena. Živim li ja takvo vrijeme? Ne. Takvo vrijeme je oko mene, nose ga pojedini, ali ja ga ne nosim! Ja živim dobro vrijeme, ja radim najbolje što mogu i cijenim druge ljude. Slušam ih, tješim, pomažem, ukazujem na pogreške. Govorim s mladima, tražim rješenja, pronalazim načine. Ovo su najbolja vremena, jer drugih mi nemamo. Vremena su takva kakvi smo mi. Pa, 'ajdemo biti što bolji, što revniji, što sretniji, što otvoreniji. Radimo svoj posao kako najbolje znamo, upućujmo druge na iste korake, učinimo svoje radno mjesto mjestom lijepih susreta, mjestom mira, zadovoljstva, ostavimo materijalno po strani jer nas ne usrećuje! Sretnima nas čine ljudi i njihova sreća, njihova blagost, njihove radosti. Biti drugome bližnji, biti drugome oslonac i nada, svjetlo u tami, to nas čini sretnima. Učiniti svijet dobrim mjestom za život, može samo sretan i ispunjen čovjek! Pitajte bogataša je li sretan – reći će imam sve! Jesi li sretan, ponovite! Imam sve i ne treba mi više, ne trebaju mi drugi, samo nešto mole, traže... Upitajte siromaha je li sretan – slegnut će ramenima. Kad bih imao hranu djeci bio bih sretan, ali i ovako, dobro je. Sve dok se nije bolesno. Upitajte bolesnika je li sretan – naravno, samo da ozdravim i sve ću drugačije. Sad sve vidim drugim očima.

Što je to sreća?

Upitajte političara je li sretan, reći će – to ne postoji! Sretan sam kad drugoga porazim, kad ga nadjačam, kad osjetim da ne može više i onda se preda. Tada sam sretan ili mislim da jesam.

Sreća, što je to zapravo? Kad se smiješ od srca, otvoreno, glasno, iskreno! Ah, to dugo nisam doživio. To ne postoji. Samo se djeca tako smiju, a i ona sve više zapadaju u neka čudna stanja. Eto, moj sin, sve sam mu dao. Čak sam i fakultet za njega završio, a sad će i doktorirati. Pitajte ga na koju temu, neće se sjetiti, jer i to sam mu ja priskrbio svojim kontaktima. Njegovo je bilo pojaviti se, a i to mu se nije dalo. Nije imao vremena. Gledao je u onaj mobitel, koji sam ja skupo platio, i nije mi ni zahvalio na tituli. Kako će dalje? Pa ja ću biti uz njega. Je li on sretan zbog svih darova koje sam mu dao? Nije. On to ne zna biti. Uspjeh je sâm nešto postići, a on to ne zna. Nisam mu dopustio. Zašto bih, kad ja mogu sve. Zašto bi se on patio? Ionako, svuda vidi sebe, nesretnog i samog usred tolikog svijeta. Svijeta koji sam ja po sebi stvarao, po sebi mrtvom i žalosnom.

Izvor:
Svjetlo riječi