Početna stranica » Kako je mama opstruirala pionire

Kako je mama opstruirala pionire

108 pregleda

Što preostaje meni, pojedincu? "Rovovska borba", poput one moje mame. Njena je donijela rezultate. Tako i ja svoju djecu trebam još upornije učiti vjeri koja voli, vjeri koja štiti, vjeri koja poštuje.

Danas kada postajem pionir…, odzvanjalo je punom kino dvoranom. Ja sam stajala u prvom redu i pokušavala pogledom pronaći tatu između brojnih glava u publici, što zbog svjetla uperenog u pozornicu baš i nije bilo jednostavno. Rekla su mi starija djeca da ćemo dobiti čaj i krafnu na kraju primanja, pa sam veći dio priredbe razmišljala o tom trenutku. Zašto? Jer je značio da ću konačno sjesti. Već mi je bilo dosta svega. Najteže sam podnijela oblačenje plisirane tamno plave suknje, koja nikad nije bila moj izbor. Kao niti svečane cipele, za koje ne pamtim da sam ih obula nakon toga. Moja žalost se nastavljala bijelom “dolčevitom”, mama se uvijek brinula da mi ne bude hladno, a košulja – pih! Na svemu je stršala ružno zavezana marama (mi nismo imali one mjedene kopče). Najviše me živcirala stalno nakrivljena kapa na mojoj čupavoj, zamišljenoj glavi, pa sam izgledala kao noćni čuvar uhvaćen na spavanju. Na prigodnoj fotografiji, za uspomenu na taj dan, najviše se ističe zlatni lančić s masivnim medaljonom koji mi je mama stavila prije polaska oko vrata, preko odjeće. Kakav? Sveti Ante, dar kume na krštenju! Hm…

Prošle su godine i ja sam već bila treći razred, ovaj put izvođač na priredbi u čast primanja nekih drugih prvašića u pionire. Odjeća za nastup je bila propisana, uvijek ista u tim prigodama, za sve. A ja? Meni je mama kupila, kako je sama naglašavala, kraaasne štofane hlače “na peglu”, kombinacija bež i bijele boje nekako nejednako raspoređene u tkanju. Osim što me materijal neizdrživo bockao po nogama, zbog navedenih boja hlače su me apsolutno podsjećale samo na kravu! Niti gornji dio “mene” nije bio obučen kao ostali. Istina, imala sam, ovaj put, bijelu košulju, ali preko nje crveni džemper na “V” izrez. Marama? Ma da! Pa džemper je crven, rekla je mama! Lako je zamisliti kako su izgledala djeca na pozornici: tamno plave hlače, tamno plava suknja, ja, tamno plave hlače, tamno plava suknja… Učiteljica je bila, najblaže rečeno iznenađena, ali nije bilo vremena, niti mogućnosti za bilo što promijeniti…

Ljudi oduvijek imaju i zagovaraju određene ideje, ideale i uzore. Prave ili krive, o tome je uglavnom teško suditi (Najčeš­će moguće tek kad prođe neko vrijeme!). Na takav način se društvo mijenja. Napreduje. Nova vremena donose nove pravce i one koji će ih promicati.

Prošlo je puno godina, radosti i razočarenja dok sam shvatila da u životu ima vrlo malo slučajnosti. Moja mama je imala svoje mišljenje i svoj stav. Nije se mogla, vjerojatno niti htjela, otvoreno suprotstavljati vremenu i sustavu u kojem smo živjeli, ali je pronašla način, svoj. Kad bolje razmislim, njena “rovovska” borba je donijela puno više, a bez žrtava. Ostala je svoja, bez da me ikada ugrozila, izložila posljedicama.

Čemu cijela ova priča? Ljudi oduvijek imaju i zagovaraju određene ideje, ideale i uzore. Prave ili krive, o tome je uglavnom teško suditi (Najčeš­će moguće tek kad prođe neko vrijeme!). Na takav način se društvo mijenja. Napreduje. Nova vremena donose nove pravce i one koji će ih promicati. Bilo da se radi o novim saznanjima o zdravlju ili novom pravcu u politici.

Ali baš nikakvo opravdanje ne može se pronaći za pri tom počinjeno nasilje, posebno ne za ono počinjeno u ime vjere. Sigurna sam da ne postoji vjera na svijetu koja opravdava nevine žrtve kao sredstvo. Možda i jedino tek u navodima izvučenim iz konteksta i tumačenim proizvoljno od takvih Neljudi.

Neljudi… Toliko je toga rečeno i napisano posljednjih nekoliko dana o njima, o užasu koji se dogodio u Francuskoj. Teško je pronaći nepotrošene riječi. Posebno nakon što je većina tužnih pariških žrtava dobila lice i kontekst u pričama objavljenim o njihovim životima, o onome što ih je okupiralo u zadnje vrijeme, za što su se borili, što su željeli i planirali. Prestali su biti “neki” ljudi. Upravo to je snažno ukazalo na opseg i doseg užasa, onoga što se dogodilo. Životi tih ljudi su njihovim obiteljima bili barem jednako veliki kao što im je sada stravično velika praznina nastala njihovim suludim odlaskom. Što o životima svojih obitelji misle Ne-ljudi? U ime kojeg Boga bi mogli prihvatiti da ostanu bez njih? Na ovakav način?

Ne razumijem. I ne želim razumjeti. Značilo bi to da sam poput njih, da razmišljam na isti način. S druge strane, ne mogu šutjeti i pustiti da se život događa bez mene, da odgovornost prebacujem na druge.

Država ima svoje metode i sredstva kojima se bori u ovakvim situacijama, kao i načine na koje štiti svoje građane. Što preostaje meni, pojedincu? “Rovovska borba”, poput one moje mame. Njena je donijela rezultate. Tako i ja svoju djecu trebam još upornije učiti vjeri koja voli, vjeri koja štiti, vjeri koja poštuje. Što postižem na taj način, pitaš? Od nečega se mora krenuti! To je samo kap u moru, kažeš! A ako tako djecu učiš i ti? I on? I oni?

I da, znam, često se, u posljednje vrijeme, čuje mišljenje kritičara koji prozivaju druge jer žale poginule i ranjene u Francuskoj. Nazivaju ih licemjernima, navode kako to nije prvi put, niti jedina država gdje se takva grozna stvar dogodila, a samo je ova priča ovoliko prisutna posvuda. Predbacuju im zašto ne žale i u svim ostalim slučajevima? Jasno je da te se više dojmi ono što ti je bliže i poznatije. Ljudski je tako. Više osjećaš kao “svoje”. Budimo iskreni, više se i bojiš. Tuga se ionako ne naručuje, niti se nevini stradali ljudi zbrajaju i oduzimaju. Događaj u Francuskoj ukazuje na vapeću potrebu da se nešto žurno mijenja. Prije svega u glavi. Svih nas.