Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 24. 03. 2017. 15:07
Zagrebačka četvrt u kojoj živim, Donji grad, ima najmanje djece i najviše umrlih po glavi stanovnika u cijelom gradu. U našoj zgradi ima više pasa nego djece, a i sva djeca žive u našem stanu.

„Supruga i ja bili smo prošlu nedjelju u kinu”, kažem prijateljima, također roditeljima velike i male djece, koji to nisu uspjeli već godinama.
„I, koji film ste gledali?” pitaju zavidno.
„Gledali smo dva filma”, kažem ja. „Supruga je sa starijom kćeri u dvorani 5 gledala neku teen komediju, a ja sam s mlađom u dvorani 3 gledao Spužva Boba, s 15 minuta razlike u početku projekcije.”

Djeca nisu na cijeni

Zajedno i odvojeno, istovremeno supružnici i roditelji, članovi obitelji i direktori malog poduzeća koje nemilice troši novac, a proizvodi buku – eto to je trenutno sudbina supruge i mene.

„Imate li kakve privilegije kao roditelji četvero djece?” pitao me nedavno jedan stranac, kolega kojeg sam upoznao na jednom kongresu.

Imam privilegiju da plaćam aviončiće, bilježnice, cijepljenja, čokolino, dječje dokumente, đačku opremu, engleski, fiziku, globuse, instrukcije, jaslice, kolica, ljuljačke, mandarine, nebuloze svih vrsta, odjećicu, pelene, rođendanske proslave, slikovnice, šestare, tečajeve stranih jezika, udžbenike, vitamine, zoološki vrt i životinjske ljubimce. S djecom novac curi na stotinu rupa van, a unutra na samo jednu ili dvije. Osim toga, s djecom vas utišavaju u kazalištu i crk­vi, u tramvaju drugi zauzmu mjesto prije vas, u državnoj službi žene bez djece brže napreduju, jer ne idu na porodne dopuste, muškarci koji ne moraju na roditeljske sastanke mogu se bolje posvetiti karijerama, a da i ne govorimo o tome da vas gledaju kao ekstremista čim imate više od dvoje djece. Mudra Vlada osim toga najavljuje i ukidanje poreznih olakšica za djecu… Nikakvo čudo da u Hrvatskoj manje od deset posto obitelji s djecom ima više od dvoje potomaka. Jedno dijete, dvoje ili nijedno – to je više od devedeset posto hrvatskih brakova.

„I politika i gospodarstvo su škrti – ne priznaju dobrobiti koje dolaze iz obitelji”, kaže papa Franjo, a ja to vidim na ulici svaki dan. Zagrebačka četvrt u kojoj živim, Donji grad, ima najmanje djece i najviše umrlih po glavi stanovnika u cijelom gradu. U našoj zgradi ima više pasa nego djece, a i sva djeca žive u našem stanu. Kada sam ja krenuo u prvi razred, u Hrvatskoj je bilo 80 000 prvašića, a ove se godine rodilo manje od 40 000 beba – u Zagrebu ima više čipiranih pasa.

Svijet bez djece

Ali ovo nije priča o tome kako ima puno pasa, nego kako ima malo djece. A zbog nestašice djece najviše trpe – baš djeca. Moje djetinjstvo u kojem sam mogao u bilo kojem trenutku izaći pred zgradu i uvijek naći dovoljno sebi sličnih za igru skrivača, nogomet ili barem za kartanje, danas izgleda kao znanstvena fantastika. Dok su mene moji roditelji puštali da slobodno (i besplatno) šalabazam biciklom ili pješice, danas djecu morate svuda voditi na unaprijed organizirane (i, dakako, plaćene) aktivnosti: treninge, rođendane, igraonice, radionice, glazbene škole. I jadna su djeca stalno pod nadzorom – dok moji roditelji nisu imali pojma kako se zabavljam, naši se potomci moraju javljati svaki čas, kao bivši zatvorenici na uvjetnoj slobodi.

I djeca više žive u virtualnoj nego u fizičkoj stvarnosti. Nakon tri dana dogovaranja preko e-maila, facebooka ili vibera moja kći uspijeva dogovoriti sastanak s dvjema ili trima prijateljicama; drugoj se kćeri i ne da odlaziti u posjet jer je prijateljica udaljena 45 minuta vožnje javnim prijevozom; najmlađu moram nakon vrtića odvesti u drugi dio grada, vratiti se doma, ići po nju, vratiti se doma – što i nije baš najlakše. Moja djeca odrastaju u svijetu gdje su slični njima vrlo rijetki i puno ih je lakše naći u kompjutoru nego u susjedstvu.

Mogli bismo reći da stvarnost nestaje, ali to nije posve točno – nestaje stvarnost koju smo poznavali, a ne znamo što bi trebalo poduzeti. Ponajprije, nestaje narod u kojem smo se rodili. Kad moja djeca ostare, Hrvata će biti čitav milijun manje nego danas, a i ti će biti uglavnom stari. Istovremeno narod s Bliskog istoka hrli već sada u stotinama tisuća, mladi ljudi s malom djecom, a valovi izbjeglica u budućnosti bit će i veći i češ­ći.

Imam dvije mame i dva tate

Ali neće se promijeniti samo dobna i narodna struktura svijeta kakav poznajemo. U njemu će se promijeniti i dubinska struktura razumijevanja obitelji, a ta je mijena već počela.

„Obiteljska tragedija izraelskog veleposlanika”, nedavno je bio objavljen naslov u hrvatskim medijima. Izraelski diplomat Jozef Levi, koji sa svojim partnerom živi u Beogradu, čekao je da mu iz Nepala stignu kći i sin što im je rodila nepoznata Nepalka. Nažalost, u kaosu nakon strašnog potresa koji je pogodio tu siromašnu zemlju, novorođeni dječačić je umro. Istovremeno se doznalo da izraelski zakon ne dozvoljava surogatno majčinstvo, zbog čega heteroseksualni i homoseksualni parovi unajmljuju žene za rađanje u drugim zemljama, a Nepal je izabran zbog viška siromašnih i manjka zakona (što obično i ide zajedno).

No obratite pažnju na riječ „obitelj” u naslovu. Ljudi udaljeni tisućama kilometara, koji se možda nikad nisu ni vidjeli, povezani novčanom transakcijom – to je obitelj?

Godine 1968, deset godina prije prve bebe iz epruvete, Krešo Golik snimio je simpatičnu komediju „Imam dvije mame i dva tate” – roditelji dvaju dječaka razveli su se i potom ponovno vjenčali za druge ljude, a njihovi su sinovi rasli u novoj, proširenoj obitelji. Ali još uvijek se znalo da je prava majka ona žena koja ih je rodila, a bila je jasna i uloga oca u svemu tome.

To više nije tako. Čim su jednom ljudski zameci izvađeni iz tame u kojoj nastaju, počeli su slobodno cirkulirati – najprije od žene do liječnika, pa od laboratorija do zamrzivača, a potom od zemlje do zemlje. Nezamislivo je postalo svakodnevno. Jajna stanica jedne žene oplodi se, usadi u tijelo druge žene i onda ona rodi dijete. Čije? Ovisi o ugovoru: ako je jajna stanica donirana, onda dijete pripada vlasnici maternice; ako je pak maternica iznajmljena, onda dijete pripada vlasnici jajašca. Ta su dva slučaja suprotna, a čini se da nitko ne primjećuje proturječje – u jednom je majka ona koja rađa (a geni ništa ne znače), u drugom geni znače sve (a rađanje ništa).

U 13 godina rodila 12 djece?!

Pogledate li u rječnik pod značenje riječi „majka”, vidjet ćete da piše da je to žena koja je rodila dijete. Ali sada imamo i ženu „koja samo rađa”, tzv. surogat-majku koja novorođenče odmah po rođenju predaje (tj. prodaje) „genetskoj majci”. Majka može, dakle, biti i žena koja uopće nije rodila, a ona koja je rodila ne smije se tako nazivati.

A ima i treći slučaj, u kojem ni geni ni rađanje ne znače ništa, a za nj znamo zahvaljujući tomu što se tiče slavnog britanskog pjevača Eltona Johna i njegova životnog partnera Davida Furnisha. Njih su dvojica dvoje svoje djece naručili preko agencije – jedna je žena dala jajašce, a druga je djecu rodila. Objavljeno je da se tražila žena „koja ne puši, ne pije i trenira” te da već ima „barem jedno vlastito dijete”; usluga trudnoće i poroda plaćena je prvi put 156 000 kuna, drugi put 184 000 kuna, a predviđen je i bonus od 23 000 kuna za carski rez. Dečki bi zbilja mogli imati dvije mame i dva tate – ali majku nemaju nijednu.

Neobičnih primjera ima toliko da više nisu neobični, neobična je postala običnost. Homoseksualni par iz Velike Britanije – Daryl Lee (41) i Luke Harris (50) – zaželjeli su se djece. Najprije su upoznali Becky Harris (27) koja je u tom trenutku bila zauzeta rađanjem djeteta za neki drugi par, ali ih je ljubazno upoznala s bivšom šogoricom Bex Harris (32), a preko nje došli su do Victorije Ellis (32). Rezultat druženja je da će sve tri žene surogatno roditi djecu gospodi s početka. Imam dva tate i tri mame. S tim da jedna mama rađa djecu i drugima – a svjetski je rekorder u tome Carole Horlock (42) koja je u nastupu za televizijsku kuću ABC rekla da je u 13 godina rodila 12 djece, s tim da je za svako naplatila između 25 000 i 30 000 dolara.

Imam 60 majki, ali nemam oca

„Jennifer Cramblet (36) i njena partnerica Amanda Zinkon (29) podigle su u SAD-u tužbu protiv jedne banke sperme zato što su Jennifer umjesto sperme bijeloga čovjeka, greškom poslali spermu Afroamerikanca. Pogreška je otkrivena tek nakon pet mjeseci kada je presretna Jennifer nazvala kliniku kako bi spermu istog čovjeka rezervirala i za svoju partnericu. Tada je izašlo na vidjelo da joj nisu poslali spermu pod brojem 380, već onu pod brojem 330. Radost zbog uspješne trudnoće u tom trenutku postala je noćna mora” – tako piše jedan hrvatski portal. Obratite pažnju na to da se „radost” pretvorila u „noćnu moru” zbog krive boje kože. Imam dvije mame i tatu kojega se obje srame.

„Radost” se pretvorila u „noćnu moru” i u slučaju o kojem se veoma mnogo pisalo, kada je 21-godišnjoj Tajlanđanki Pattaramon Chanbua australski par platio 16 000 svojih dolara (oko 86 000 kuna, upola manje koliko bi ih to stajalo u nekoj zapadnoj zemlji). Oni su se nadali blizancima, a ona novcu da vrati dugove i izdržava svoje dvoje djece. Ali se na ultrazvuku otkrilo da jedno od dvoje djece ima Downov sindrom, naručitelji su tražili da se to dijete pobaci, trudna žena je to odbila, pa su Australci uzeli zdravu djevojčicu, a bolesnog dječaka ostavili. Imam dvije mame, ali voli me samo ona koja me rodila.

„Radost” se pretvorila u „noćnu moru” i u još jednoj atipičnoj australskoj obitelji. U jednom je gradu 30 lezbijki oplođeno sjemenom jednog (anonimnog) muškarca. Budući da su se prepale da bi njihova djeca mogla u budućnosti ući u incestnu vezu s nekim od svoje polubraće, žene su počele organizirati piknike na kojima se potomci upoznaju – i rastu kao, de facto, velika obitelj. Imam 60 majki, ali nemam oca.

Bogati ne žele djecu

Supruzi i meni nedavno se u IKE-i u red pred blagajnom spretno ubacio jedan čovjek. Mi smo bili okruženi djecom i opterećeni brdom pokućstva, a on se kretao lagano i spretno. Zadovoljstvo mu nije bilo duga vijeka: naša su mu djeca, nespretno manevrirajući teškim kolicima, prešla preko stopala. Mogao se ljutiti na djecu koliko hoće – ali da nije bilo djece, ne bi tamo niti stajao.

Pouka te anegdote je jasna: oni bez djece su brži i uvijek će prešišati one s djecom. Azija i Afrika s djecom navaljuju na rampe i bodljikavu žicu Europe bez djece. Bogati ne žele djecu – naličje te istine je poigravanje genima u kojem obitelj postaje stvar dogovora i ugovora, u kojem se sjeme „rezervira” i dijete plaća, u kojem majka više nije majka i otac više nije otac, gdje su svi partneri, u kojem obitelj može imati proizvoljno mnogo članova.

A može imati i samo jednoga, kako je već u polovici domaćinstava Skandinavije, i kako je u tolikim stanovima u mojoj ulici, gdje samci lutaju kroz puste sobe.

Dok ovo pišem, kroz prozor vidim djevojku kako s psom ide prema parku. U ruci drži plastičnu čašu s kavom koju će radije popiti sama nego u društvu s nekim.

Na svijetu postoje jezici koji su pred izumiranjem, jer ih govori samo jedna osoba. Ali ti su jezici zapravo već umrli, jer ta osoba nema s kime razgovarati. Izmislili smo bezbroj obitelji i izgubili jedinu pravu. Imamo najneobičnije očeve i majke, ali one najobičnije nemamo. Postajemo društvo od jednog čovjeka.

Ja bih to nazvao samoćom.
 


Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.


 

Izvor:
Svjetlo riječi