Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 02. 04. 2020. 10:13
Krajem prošle godine pojavila se priča o nekom virusu koji uzrokuje respiratorne smetnje, u dalekoj Kini, u gradu po imenu Wuhan, a koji je, navodno, krenuo s jedne tržnice. Najprije mnogi oboljeli, zatim i smrtni slučajevi. Problem je izgledao, recimo, daleko. Mali postotak smrtnosti, neobičnija gripa...

Slavili smo Božić, Novu godinu, živjeli rastegnuti siječanj. Gripa se uvukla u Italiju, vrlo brzo izmaknula kontroli u jednom gradu, pa regionalno pa i u cijeloj državi. Italija je brzo premašila i Kinu po broju umrlih. Kretanje je potpuno zabranjeno, osim za nabavu hrane ili lijekova. Cijela država je velika karantena, a zlo, nazvano COVID-19, tj. koronavirus, ne posustaje, proširilo se posvuda... Pa i u Hrvatskoj...

Prvi slučaj zabilježen je 25. veljače. Mladi čovjek se zarazio u Italiji gdje je bio na nogometnoj utakmici. Pa njegov brat, pa... Nakon posla, navratila sam u samoposluživanje po kruh i mlijeko i ugledala armagedon! Dakle, pred blagajnama rijeke ljudi s kolicima natrpanim više nego pred blagdane. Police s brašnom, tijestom, uljem, šećerom, higijenskim potrepštinama... poharane! Stojim zbunjeno u beskonačnom redu. Iza mene mladi par s dvojim prepunim kolicima s maskama na licu, govore: Gotovo je, gotovo... Dobro, pomislim, svaka luda svoje veselje ima, a onda se počešem po glavi zbog broja luda.

Utrka s vremenom

Sljedećih dana šalili smo se na račun onih koji su eto nepotrebno gomilali jer sve je opet bilo obično, ali... predobro pamtimo onaj čudni osjećaj prije rata... Moja kći studira u Austriji i znala je reći: Mama, nepotrebno paničiš, sve funkcionira. Hm, nalazi se u uređenoj i kontroliranoj državi, možda će joj u slučaju problema s opskrbom ili potrebnim liječenjem, ipak biti bolje tamo nego ovdje, mislila sam. Pa eto i kod nas se nastava redovito odvija, sve je pod kontrolom... Nakon nekoga vremena počela mi je slati slike ipak praznih polica u Austriji, studenti su se uznemirili, a ja sam vjerovala kako još ima vremena za odluke.

Ostaje gorko razočaranje brzinom kojom normalni, uljuđeni ljudi postaju isključivi, tvrdi i neinformirani. Spremni izolirati, ukloniti u trenu, onoga za koga, makar i neopravdano, samo posumnjaju da ih ugrožava

A onda su se počeli gomilati novooboljeli, zaraženi, sumnjivi, potencijalno sumnjivi. Usvajali smo termine – karantena, samoizolacija, sredstva za dezinfekciju, nužne mjere. Ubrzo je u Istri, a kasnije i u ostatku zemlje, prekinuta redovita nastava, zatvoreni vrtići i sveučilišta, a u državama oko nas ograničavao se i promet... Zaključile smo da je vrijeme da krene kući. Kupila je kartu za vlak, spremila se i dobila obavijest da ta linija više ne vozi! Počela je utrka s vremenom. Slovenija je zatvorila promet. I ostale su države pooštravale mjere. Kupovale smo mnoštvo karata za različite pravce, sve je bilo zatvoreno. Jedva smo pronašli jednu avionsku kartu, istina, tek za četiri dana. A onda je Croatia Airlines počela otkazivati svoje letove, njezin još ne, ali... Tražile smo bilo što, čim prije... Ni automobil nije rješenje, na granici je bio kaos, ljudi su čekali po 20 sati da bi uopće ušli u zemlju. Ne, trebamo drugu avionsku kartu za svaki slučaj, ranije (iako su iz Croatia Airlinesa tvrdili da let nije upitan)! Iz sata u sat situacija je bila sve teža... Jedva smo kupile kartu za neki let koji je preuzela austrijska kompanija, a onda igra živaca od dvadesetak sati i noć probdjevena na aerodromu... Sutradan je konačno sletjela, kako ga je ona nazvala, plastičnim barbie avionom sa svega sedam putnika. Otišla sam na posao, pa se nismo ni vidjele. Javile smo njezin dolazak svim službama i sada je u dvotjednoj samoizolaciji, zajedno s još 14 tisuća ljudi u Hrvatskoj. Kad sam o tome obavijestila nadređenu, rekla mi je kako ona nema ništa s tim i ako sam bolesna da se javim liječniku?! Ipak, u pravu je, postupak nije do kraja definiran.

Međutim, kad se na poslu pročulo da imam dijete koje se nalazi u samoizolaciji, nastala je tiha revolucija. Ljudi su se izmicali po hodnicima, slučajno bi govorili kako ima jedan neodgovorni kolega kojemu je dijete u samoizolaciji, a on dolazi na posao i ugrožava ostale... Zvala sam liječnika ponovno i pitala što napraviti? Rečeno mi je: Ništa. Dok je moja kći bez simptoma, moram na posao, a moj sin u školu (kad bi je bilo, ali i to je sada škola na daljinu!). Kod pojave simptoma ona ide na liječenje, a mi u samoizolaciju. Solomonsko rješenje (uz veliku susretljivosti nadređenih) dva slobodna dana do vikenda, a od sljedećega tjedna svakako poseban raspored rada. Ostaje gorko razočaranje brzinom kojom normalni, uljuđeni ljudi postaju isključivi, tvrdi i neinformirani. Spremni izolirati, ukloniti u trenu, onoga za koga, makar i neopravdano, samo posumnjaju da ih ugrožava.

Nadrealni scenarij

U međuvremenu sam i sama kupila malu zalihu osnovnih proizvoda i lijekova. Pri tom svjedočila umalo fizičkom obračunu zbog vrećice od 5 kg brašna! I čudu paketa toalet papira koji su ljudi ovih dana trpali u svoja kolica. I gramzivo čitave kutije suhoga kvasca! U trgovinama smo udaljeni barem metar, prskaju nam dlanove na ulazu dezinficijensom, ulazimo i u ljekarne jedan po jedan, maskirani, a natpisi: Nema! Obustava javnoga prijevoza, kretanje samo nužno, policija na ulicama. Nadrealni scenarij neuvjerljivo apokaliptičnoga filma američke produkcije sišao je u naše živote. Ljudi su sebično nedisciplinirani, pa na primjer putnik iz aviona s leta iz Beča koji je do tamo stigao iz Australije (!), kaže: Najprije ću obaviti nabavu, pa ću otići do ureda po neke stvari, vidjeti prijateljicu koja je također stigla iz Australije, pa ću onda u samoizolaciju?!?

I nije jedini. Učestalo je kršenje odlazak na kavu, trgovinu, pa čak i u dječju bolnicu?! Ljudi ne shvaćaju moguću tragičnost svojih neodgovornih postupaka. Prva kazna fizičkoj osobi koja se nije pridržavala uručenoga rješenja o samoizolaciji iznosi osam tisuća kuna, ali ako netko više puta prekrši samoizolaciju, kazna se penje i do 120 tisuća kuna.

Stoga, nije ni čudo da,u trenutku dok ovo pišem, niti mjesec dana od pojave virusa, imamo i prvi smrtni slučaj i oko 300 oboljelih (kako bih bila sretna da takve brojke ostanu i u trenutku kad ovaj tekst iziđe iz tiska, ali nažalost...), vojska podiže brojne šatorske komplekse, respiratorne centre...

Iako sve ima svoj smisao, ovdje se teško nazre. Možda se krije u onome što smo kao društvo postali? Ili prestali biti? Previše sve podsjeća na atmosferu rata. S tim da od ovoga neprijatelja niti djecu nemamo gdje skloniti.

Iako sve ima svoj smisao, ovdje se teško nazre. Možda se krije u onome što smo kao društvo postali? Ili prestali biti? Previše sve podsjeća na atmosferu rata. S tim da od ovoga neprijatelja niti djecu nemamo gdje skloniti

Kao vječni optimist i čovjekoljub, zapela između jednoga djeteta u samoizolaciji i drugoga zbunjenog razumljivo nesavršenim virtualnim školovanjem, vidam rane vlastitoga razočaranja u ljude koji su me okrutno, brzo odbacili, potjerali, bez da sam ikad predstavljala i teoretsku ugrozu za njih. A poduzela sam sve što sustav od mene traži i što je u mojoj mogućnosti! Pokušajte se samo nakašljati među ljudima i sve će vam biti jasno!

Ipak, razumijem, strah je velik, a život vlastiti i bližnjih ogroman je ulog. Tješe me sjajne priče o krojačicama koje oglašavaju besplatno šivanje maskica od donesenoga materijala, o ljudima koji starijim sugrađanima, potpuno nepoznatim ljudima, idu u nabavu. Priče o svim našim liječnicima, medicinskim sestrama, ali i trgovcima, pekarima, farmaceutima, policajcima, vojnicima i svim onim službama i osoblju koje nema pravo na poštedu i ne mogu raditi od kuće. Zbog svih nas.

I onda osvane nedjelja, jutro u 6:25. Lom stakla i vika, trčanje na dvorište u pidžamama, hladnoća, strah, propada snijeg... Mili Bože! Dok smo zgrabili jakne još jedan, pa još jedan i onda puno onih slabijih, evo i u noć... Središte grada je ranjeno, porušeno, zgrade, crkve, slomljen toranj katedrale... Samo se nadamo da će ostati na tome. Pomogli su svi svima i službe i navijači i građani... Ljudi. Kako će održati nužnu razdaljinu od jedan ili dva metra dok prenose rodilje i bebe iz Petrove?

Iako svijet nije onako divan kako to želimo, ipak nije niti onako sebičan i isključiv, kako se ponekad učini. On je negdje između. S nadom da svi ostanemo što bliže, barem, ovome između, želim vam puno, puno zdravlja, čvrstoga tla pod nogama i dobrih ljudi u nazornijoj životnoj korizmi. Sretan i blagoslovljen Uskrs.

Izvor:
Svjetlo riječi