Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 15:57
Samo pravi omjer osjećaja i promišljanja učinit će da budeš ponosan i častan čovjek koji će stajati iza svojih odluka. Svjestan da se one odražavaju na tuđe živote oštrije od tvog lika na površini vode.

Sunce je škiljilo između dva suncobrana na terasi i spuštalo nam se poslušno pred noge. Ulovih ga tek krajem oka proučavajući Martu. Sposobnost i odlučnost joj piše na licu. Uz to je i dobra majka. Iza nje je već respektabilan bračni staž, a brak temeljen na razumijevanju i podršci. Bez lažne idile, samo stvaran život u dostojanstvenom izdanju. Razgovor spontan, a aktualna tema se ugurala između nas – upisi u srednje škole, na fakultete, odluke. Zamislila se i počela pripovijedati: kad je njen sin Ivan polagao maturu bio je prilično neozbiljan – instrukcije u zadnji čas, bez neke konačne ideje o svom budućem zanimanju. Odlučio se za računarstvo, ali ne u svom rodnom gradu, već u manjem mjestu, udaljenom stotinjak kilometara. Bio je to njegov izbor – studij, navodno bolji, a život dalje od roditelja, zanimljiviji. Postao je brucoš, pronađen je privatni smještaj, sustanari također studenti. Sveučilišna godina je brzo proletjela. Uglavnom u znaku druženja i tuluma. Već će se sve stići...

Kad je stiglo ljeto, rokovi prošli i bilo vrijeme da se donese indeks, ispostavilo se da Ivan nema uvjete za upis sljedeće godine. Tek za „parcijalu”. To je gotovo jednako dobro, ponavljao je. Marta je razmišljala, dok je njen suprug grmio – Ti dobro znaš što je parcijala! To nije ništa! Ispisat ćemo ga isti čas! Neka se vrati kući! Ima i ovdje fakulteta! Kad se prva bura stišala razgovarala je još jednom, nasamo, sa sinom. Rekao je da mu se sviđa tamo živjeti, da ima prijatelje, da shvaća da je pogriješio, da se nikako ne želi vratiti... Pokušala je razgovarati i sa suprugom. Kad je shvatila da ne odstupa od svoje odluke, rekla mu je da će mu se ovaj put suprotstaviti. Sama će platiti ponavljanje godine i Ivan će ostati gdje želi. Pozna svoje dijete, zna da je uvidio grešku i misli da je ostanak ispravan.

Kažu da se inteligencija definira kao sposobnost snalaženja u nepoznatoj situaciji. Ponekad niti to nije dovoljno. Tada preostaje inzistirati na promjeni smjera, potpunom zaokretu.

Suprug se ljutio, prvi put su među njima pale teške riječi. Nije odustajala. Narednih mjesec dana živjeli su u istom kućanstvu, ali gotovo bez riječi. Ivanu je uplatila godinu studija. Pronašla mu drugi stan i preselila ga, a onda s njim otvoreno razgovarala. Rekla mu da je ovo prvi i zadnji put u životu da svoj brak stavlja na kocku zbog nekoga ili nečega, da ne zna kako će to uopće završiti, ali da ga obvezuje da se uozbilji i prihvati se učenja jer još jednu priliku neće dobiti. Napeta situacija u kući se postupno primirila, a uhodani ritam života vratio. Došlo je sljedeće ljeto. Ivan je donio indeks, a Martin suprug se poput pauna sretno šepurio po kući. Uglavnom, Ivan je vrlo uspješno završio studij. Dobio je i dekanovu nagradu kao izvrstan student. Nakon studija se zaposlio u Bruxellesu.

A Marta? Kaže da pozna svoje dijete i da je bila sigurna da se tada vratio kući nikad ništa ne bi završio. Pokazalo se da je ispravno odlučila, ali da to više ni za što ne bi ponovila.

Život nije pravilan trag kapi vode. Češ­će je krivulja suze na obrazu. Lepeza prilagođavanja i kompromisa. Iznalaženja skrivenog puta. Kažu da se inteligencija definira kao sposobnost snalaženja u nepoznatoj situaciji. Ponekad niti to nije dovoljno. Tada preostaje inzistirati na promjeni smjera, potpunom zaokretu. Prije toga dobro promisliti i tek onda odlučiti. I biti spreman snositi posljedice, ako do njih dođe. A uglavnom dođe...

Tako se prije par dana na našim ulaznim vratima pojavila susjedova kći i rekla – Šalje me tata. Znam da ste dobili pozivnicu za bratovo vjenčanje, ali došla sam vam reći da vjenčanja neće biti. Razišli su se. Moja je mama zbunjeno rekla – Što ćeš dijete, Bog zna. Možda je bolje tako...

Lako je biti general nakon bitke, znam, jer ono izvjesno je često teško prepoznati. Tako su i ove priče mogle i drukčije završiti. Ivan je mogao još jednu godinu „prespavati”. Brak njegovih roditelja se mogao slomiti. A ovaj najavljeni brak bi vjerojatno ipak završio kao dio statistike ishitrenih brakova i još bržih razvoda. Ili ne? Kako onda znati da je odluka prava, ispravna? Marta kaže da je znala, da je osjećala.

Očekivanja, obziri, standardi ponašanja i strah pred neizvjesnim, pa i navike, nevidljive su, ali čvrste spone koji priječe osvrtanje, susret sa iskrenim sobom. Produbljujući jaz između razuma i srca zatiremo vladavinu pravednog i ispravnog.
Samo pravi omjer osjećaja i promišljanja učinit će da budeš ponosan i častan čovjek koji će stajati iza svojih odluka. Svjestan da se one odražavaju na tuđe živote oštrije od tvog lika na površini vode. Previše nesretnih ljudi beskorisno tumara u vremenu između prošlosti i sadašnjosti žaleći zbog svojih odluka sve dok jednom zauvijek ne zapnu negdje „između”.

Zaboravljaju pri tom da samo ostarjeli, slijepi i gluhi pas ima pravo da za grmljavinskog nevremena bezbrižno leži i lijeno se proteže na dvorištu, sve dok ga krupne kišne kapi ne potjeraju s mjesta. Onda je ionako prekasno za bilo što promijeniti. Svi ostali nemaju pravo na ispriku za nastalu štetu.
Jer imati razum znači biti slobodan, a sloboda pod ruku vodi odgovornost i potpune su samo u paru. Uzeti svoj život u svoje ruke pravo je ograničeno pravom onoga do tebe. Ne zaboravi.

Izvor:
Svjetlo riječi