Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 07. 08. 2017. 09:54
U Novom zavjetu Isus se nigdje ne smije, ali u stvarnosti se Isus ipak smijao. Bogu, koji je postao čovjekom u Isusu Kristu, ništa ljudsko nije bilo strano pa tako ni smijeh. Isus se smijao. Osmijeh je krasio njegovo lice. Bio je to osmijeh radosti, osmijeh zbog ljudi, zbog svih stvorenja.

Kao Stvoritelj, Isus se smješkao i radovao svojemu stvorenju. Njegov osmijeh bio je znak njegove dobrote, njegova dubokoga zajedništva i jedinstva s čovjekom i sa svim stvorenjima. Ah, mi nismo dobri i možda je to razlog zašto je za nas osmijeh tako težak i zašto se tako rijetko smiješimo. Ne treba zato čuditi da je čovjek toliko opsjednut slikom Mona Lise. Kao da u grčevitom ogledavanju i seciranju te slike moderni čovjek potvrđuje koliko mu nedostaje nešto tako jednostavno kao što je osmijeh. Onomu koji se pak zna smiješiti, smiješak Mone Lise nema ničega zagonetnoga, ili ako baš hoćete, smiješak te žene samo slikovito dočarava snagu i ljepotu one zagonetke koja se zove radost zbog drugoga, radost ljubavi. U osmijehu, a ne u smijehu, krije se i Danteovo spasenje – to je osmijeh njegove Beatrice, ali i osmijeh Blažene Djevice Marije.

Ipak, Novi zavjet nigdje ne govori da se Isus smijao, da se smješkao, da je imao nasmiješeno lice. Čini se da se u tomu krije određeni razlog zbog kojega je meni posebno drago da se nigdje ne govori o Isusovu smijehu. I zato stavih naslov Isus se nije smijao. Da, nije se Isus smijao jer je ljudski smijeh gotovo uvijek izričaj određene nadmoći, ovladavanja drugim. Ne mislim tu samo na onaj smijeh izrugivanja nego i na smijeh onih običnih šala, viceva i pošalica gdje se uvijek provlači potreba za dominacijom – dominacijom nad slabostima i ograničenostima drugoga. Većina nas uvijek se smije zbog slabosti drugoga i svojim smijehom potvrđujemo svoju moć. Čini se kao da uopće više nismo sposobni za onaj nevini osmijeh zbog radosti drugoga, kao da znamo samo za ono gromoglasno, praskajuće smijanje, cerekanje nadmoći jednih nad drugima. Zato je dobro da se Isus nije smijao u Novom zavjetu. On nije imao potrebu za takvim smijehom dominacije. Zato i ja ne volim smijeh. Spram takvoga smijeha bolje je imati tužno, čak i rezignirano lice koje svjedoči o svijesti vlastite ograničenosti, o poniznosti koja se ne izdiže iznad drugih.

Zavapimo za onim osmijehom na našim licima  na kojemu se vide crte križa, crte one ljubavi koja nosi i podnosi tugu i žalost ovoga svijeta, crte one trpeće rezignacije kad se govori s Bogom i o Bogu, onoga osmijeha bez smijeha

Postoji još jedan razlog zašto je dobro da se Isus nije smijao u Novom zavjetu. Kad čujem kako svećenici i biskupi jeftino govore o Bogu, uhvati me stvarna mučnina u želudcu i ponekad poželim da se o Bogu uopće ne govori. Naime, kad propovijedaju o Isusu Kristu, o Crkvi, o svojemu pozivu, o svojim vjernicima, gotovo uvijek imaju neko fino, blaženo nasmiješeno lice. Taj smijeh na licu kao da poručuje kako je kod njih sve jasno, sve tako lijepo uređeno i uredno, kako „imaju” Boga i Crkvu, kako sve lijepo razumiju i kako im je sve jasno. Uvijek se smiješe kad govore o Bogu kao da im je Bog nadohvat ruke, kao da su u potpunom posjedu njega i njegovih istina. Lica su takvih svećenika i biskupa vječno ozarena, nekako ulickana, uvijek nekako svježe djeluju, gotovo su dječačka, posebice lica današnjih modernih svećenika i biskupa. Takva ulickana lica današnjih svećenika i biskupa kao da nam kazuju kako oni pripadaju ipak jednom posve drugom, božanskom svijetu bezbrižnosti i lagode. Znam, Nietzsche je zasigurno bio u pravu da grčevita lica nas kršćana, posebice svećenika i biskupa, na kojima nikad nema osmijeha, govore protiv nas jer takva lica ne zrače milošću, charisom, šarmom.

Ipak moram reći da su mi daleko odbojnija nasmiješena, ozarena lica današnjih svećenika i biskupa, posebice kada govore o Bogu. Jer, takva lica govore da ti isti svećenici i biskupi nisu nikad doživjeli ozbiljnost, muku i težinu govora o Bogu, odnosno muku i težinu govora s Bogom. Nisu nikad iskusili muku i teret ovoga života, dramu vjere u ovomu svijetu, nisu nikad doživjeli grijeh ovoga svijeta. I zato mogu tako nasmiješeno, jeftino i bezbrižno govoriti o Bogu, a pritom, ah, kako to često biva, s osjećajem nadmoći i krajnje ravnodušnosti pristupati čovjekovim tamama i grijesima. Za mene je takav smijeh neozbiljan, ohol, neplodan i protivan Kristu. Zato je dobro da se Isus nije smijao, da nije s takvim smijehom donosio Boga. A mi? Zavapimo za onim osmijehom na našim licima  na kojemu se vide crte križa, crte one ljubavi koja nosi i podnosi tugu i žalost ovoga svijeta, crte one trpeće rezignacije kad se govori s Bogom i o Bogu, onoga osmijeha bez smijeha.


Ivica Raguž profesor je dogmatske teologije i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Rođen je 1973. u Osijeku, a studij filozofije i teologije pohađao je u Đakovu, Bostonu i Rimu. Pitomac je Papinskoga zavoda Germanicum et Hungaricum i Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Urednik je hrvatske redakcije Međunarodnoga katoličkog časopisa Communio. Svećenik je Đakovačko-osječke nadbiskupije i dušobrižnik u zajednici sv. Izidora Ratara u Širokom Polju.
E-mail: [email protected]
Bibliografija: http://www.djkbf.unios.hr/hr/prof-ivica-raguz


 

Izvor:
Svjetlo riječi