Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 26. 02. 2018. 10:56
Ilustracija/Film „Pasija”, redatelja Mel Gibsona
Neizreciva i čudesna ljudskost zrači iz njegove osobnosti. On je čudesan čovjek, muškarac, jer je ujedno i čudesan Bog. U takvoga Boga, Boga koji je u Isusu Kristu postao „čovjekom”, kršćani vjeruju, a ne u neku apstraktnu, mrtvu „ideju” Boga.

Pavao upozorava vjernike u Korintu da Isusa ne smiju shvaćati samo kao obična čovjeka riječima: „Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo” (2 Kor 5, 16). Naime, u Pavlovim zajednicama neki su vjernici Isusa prihvaćali isključivo kao povijesnu osobu, koja je važna u nauku, i kao uzor, ali koja pripada prošlosti. Pavao je morao kršćanima u Korintu dozvati u svijest da presudno u vjeri nije Isus Krist prošlosti, nego živi Isus Krist, raspeti i uskrsnuli. Jer, vjera nije samo prihvaćanje Kristova nauka i nasljedovanje Krista kao uzora nego stvarno „biti u Kristu”. To je i danas vidljivo. Tako je on za jedne vrhunski moralni učitelj, učitelj tolerancije i poštivanja drugosti, za druge je ljubitelj prirode, za treće pak kozmopolit i mirotvorac, buntovni revolucionar itd. No, bilo kako bilo, Krist im uvijek ostaje samo uzor i ništa više od toga. On im je uzor, ali ne i uzrok postojanja, spasenja ili, jednom riječju, Isus Krist samo je običan čovjek, ali ne i Bog.

No, danas je zanimljivo primijetiti posve drugu krajnost u razumijevanju Isusa. Prvo što se može uočiti jest to da se o Isusu Kristu teološki i duhovno vrlo malo govori. Obrađuju se teme iz područja teologije i duhovnosti, a pritom se često zna dogoditi da se Isusa ne samo ne spominje nego on ne igra nikakvu ulogu u teološkom obrazlaganju tema. Kao da je Isus jednostavno iščeznuo iz teoloških, duhovnih i drugih promišljanja o Crkvi, o kršćanstvu, ekumenizmu, politici, a recimo to otvoreno, i iz navještaja i propovijedi. Nekako kao da je svima danas lakše govoriti o određenim kršćanskim temama, ali je jako teško, čak neprimjereno, govoriti o Isusu Kristu. Dok se nekoć neizmjerno puno razmišljalo o Isusu Kristu kao čovjeku, pri čemu se zapostavljala njegova božanska dimenzija, danas smo otišli u drugu krajnost. Kristovo čovještvo ne igra gotovo nikakvu ulogu. Očekivali bismo da će druga krajnost biti isticanje njegova božanstva, kako su to nekoć činili heretici. Ali to nije više slučaj. Krist je prestao biti čovjek, ali je prestao biti i Bog, ukinuo se u apstraktnu ideju, u ideju kršćanstva, Crkve, društva ili politike.

Protiv takvoga idejnoga Krista i idejnoga kršćanstva ovdje želim podsjetiti na Kristovo stvarno čovještvo, ističući činjenicu da je Isus Krist stvarni čovjek, a to znači konkretni čovjek, čovjek također i kao muškarac. Da, Isus Krist je stvaran čovjek, čovjek od krvi i od mesa, i kao takav on je Bog. Stoga za muškarce i žene vjerovati u Isusa Krista znači biti u Kristu, ali u Kristu kao čovjeku koji je Bog: ljubiti Krista kao čovjeka koji je Bog, biti ovisan o Kristu čovjeku koji je Bog, slijediti Krista kao čovjeka koji je Bog. Pogledajmo kakav je on to čovjek.

Ono što nam prvo upada u oči jest to da je on odlučan čovjek. Nigdje nema kolebanja, nesigurnosti, straha, gnjecanja, nego uvijek odlučno djelovanje. To odlučno djelovanje dolazi iz čudesno jasne i moćne volje. Takva jasna i moćna volja jest žestoka, prodorna, zapovjednička, zahtjevna. Isus je smiren, nigdje nije nervozan, grčevit ili depresivan. On je druželjubiv i njeguje prijateljstva, nije čudni genij koji izbjegava ljude i s kojim se ne može živjeti. Voli ljude, premda zna kakvi su, nije čovjek koji stalno jadikuje nad ljudima, svijetom i nad sobom. Voli ljude, ali nije čovjek zanesenjak, naivac, nego zna kako je ljudsko srce pokvareno, zato i nema povjerenja u ljude (Iv 2,25). Druželjubiv je, ali voli samoću, voli biti skriven, daleko od ljudi. Samoća je za njega mjesto odnosa s Ocem, mjesto prijateljevanja i ljubavi. Nije on čovjek koji se stalno zabavlja u društvu, koji ide s jednoga događanja na drugo. On brani Očevu, a ne svoju čast, malo kad polemizira i kritizira, ne utjeruje stalno neku pravdu. Nježan je muškarac, zna zaplakati, voli biti u društvu žena koje ga prate i koje mu služe, nije grubijan, ali nije ni sentimentalist, vječno raznježeni muškarac. Čudesno je svet i nedodirljiv, a opet žao mu je naroda, supati s grešnima. Zato nije čovjek elite, zatvorenih kružoka, nego je i s onima koji su potpuno drukčiji od njega. Zapovijeda, a opet je poslušan. Nije opterećen što je sin, sin poslušan svojemu Ocu. Nije neposlušan čovjek, čovjek vječiti pobunjenik ili pak vječiti dječarac bez ikakve poslušnosti i odluke. Govor mu je jednostavan i izravan, ne govori umjetno. Racionalan je, ali ne pametuje, trijezan je u promišljanju i bez pretjeranih emocionalnih izljeva. Sasvim je prirodan i bezazlen, nema u njega nikakva lukavstva, snalažljivosti. Ne govori o reformama, manifestima, ne mijenja tako svijet, nego svijet mijenja Bogom. Čovjek je to koji se ne boji uspjeha, neuspješno završava na križu, javno odbačen i izrugivan.

Izvor:
Svjetlo riječi