Početna stranica » Istina i “istina”

Istina i “istina”

176 pregleda

Jednom izgubljeno povjerenje nemoguće je u potpunosti vratiti, pokrpati one fine spone vjere i sigurnosti, satkane između dvije osobe. Tako vrijedne, a tako krhke…

Kako si?

Super, a ti?

  • Da, super? Na što god pomislim, nije baš za pohvalu, najblaže rečeno, ali kao da to nekoga zapravo i zanima…
  • Možemo li se naći sutra na kavi?, a ne da mi se nikako… Toliko sam imala obaveza ovaj tjedan da sam maštala o odmoru, vremenu samo za sebe…
  • Zar mi nije bolja ova boja kose?-  Uh, kako da joj kažem i što…

                                                            ***

  • Ovo je anonimna anketa putem telefona, imate li pet minuta?

Uf, ni pet sekundi za nešto takvo, a tako pristojan čovjek, kako da ga se riješim?

                                                             ***

Laž.

U rječniku stoji: „Svjesno izrečena neistina ili obmana s namjerom da se koga zavara ili dovede u zabludu, lagati je namjerno govoriti ono što je protivno istini, a lažan je koji se izdaje ili podmeće za nešto drugo, protivan istini, koji nije originalan, ni autentičan“.

Dio svakog dana, ljudskog života. Pokušat ću barem jedan dan stvarno i prebrojiti situacije kada „lažem“. Već sad znam da ću se začuditi. Čak i subjektivnoj umanjenoj brojci, jer je nemoguće „neometano“ lagati kad sam sebi brojiš u isto vrijeme. Svi se mi želimo prikazati u boljem svijetlu, čak i sebi samima, ma kako to nelogično zvučalo u prvi tren.

Da vidimo, postoji li uopće nešto što nazivamo opravdanom laži?

U ovih nekoliko navedenih primjera možda tvrda istina i ne bi bila loše rješenje, posebno ova priča o boji kose. A i čovjek iz telefonske ankete… Zašto mi je tako teško suočiti sa istinom? „Nemam vremena. Hvala. Doviđenja.“

U ljudskoj je prirodi izbjegavati sukobe, prvenstveno s nepoznatim ljudima i dragim osobama, ali i pomalo podilaziti. Ta je sklonost kod ljudi izražena u različitom stupnju. U bitnim stvarima sam brutalno iskrena, smatram da tako mora biti. Jednom izgubljeno povjerenje nemoguće je u potpunosti vratiti, pokrpati one fine spone vjere i sigurnosti, satkane između dvije osobe. Tako vrijedne, a tako krhke… Ali ove “sitne” laži jednostavno ne mogu prema istom načelu. Nemam srca razočarati, povrijediti nekoga, ukazujući mu na to da mi trenutno, grubo rečeno, nije dovoljno važan, tj. da ima stvari koje jednostavno moram obaviti prije, da mu promjena baš i nije uspješna ili da su mi vlastite brige postale toliko opterećenje da nemam snage ni pomisliti progovoriti o njima, čak ni s onim odabranima, rijetkima.

Pokušat ću barem jedan dan stvarno i prebrojiti situacije kada „lažem“. Već sad znam da ću se začuditi. Čak i subjektivnoj umanjenoj brojci, jer je nemoguće „neometano“ lagati kad sam sebi brojiš u isto vrijeme.

Ponekad  trebam odmak, time out. Lakše mi je reći „super“, „dobro sam“, slagati, nego čuti, saslušati suosjećanje. Nije prilika, niti mjesto. Ako su ovo laži, najveća sam lažljivica na svijetu. I neka sam. Ne znam i ne želim drugačije…

Lažan je svijet u kojem živimo, lažne su vrijednosti, lažna je mladost i ljepota, prijateljstva, relacije…, i u svemu tome moje laži najveći problem?

Lagati prijatelja jer si u ludilu dana zaboravio da mu je bio rođendan pa si rekao da ti je mobitel u kvaru ili što god, jednako jadno, ali je i melem povrijeđenom srcu. Onda ponavljam – lagala sam, lažem, lagat ću!

Ispričat ću jednu lijepu priču, a sve lijepe priče su životne. Osmogodišnjem dječaku iz Engleske prije četiri godine preminuo je otac. Na Dan očeva otišao s majkom na očev grob i odnio mu pismo napisano nemuštim dječjim rukopisom o tome koliko ga voli i kako mu nedostaje. Iznenadio se kad je pri tom ispod ukrasnog kamena na grobu pronašao pismo naslovljeno na njega, koje mu je ostavio otac s „onoga svijeta“. U pismu mu je napisao da ga voli i da mu jako nedostaje, ali i da se istovremeno ponosi time u kakvog dječaka izrasta. Čak ga je zamolio da ne koristi ružne riječi, da su dečki – dečki i bez toga i da to nije mjerilo baš ničega, osim nemoći, a on je daleko iznad toga. Rekao mu je i da budno pazi na njega „od gore“ svaki dan, samo, nažalost, ovima „gore“ ne daju navratiti onima „dolje“. Pohvalio ga je za uspjeh u školi i odnos prema obitelji i rekao da se ništa ne brine, da će se on potruditi da mu pomogne u svemu, na svoj način. Jednostavno, da ne zaboravi da je on za njega uvijek i zauvijek tu… Pismo je, jasno, napisala dječakova majka, osjetivši da mu je to potrebno u njegovoj prevelikoj bolnoj čežnji za ocem. Dječak je plakao, smijao se, bio dirnut dok je čitao i na kraju se mali čovjek konačno riješio svog uvjerenja da ocu nije ni bio važan, dok je „otišao“ od njega – jer djeca vjeruju da smo svemoćni, čak i protiv smrti, ako to zbilja, zbilja želimo.

Pismo je laž? Nije. Ono je pravo, ne postoji „pravije“. Mama je napisala upravo ono što bi otac, sigurno, napisao da može. Ona je dala svom djetetu nadu, volju, snagu, hrabrost da odrasta i odraste. Ako je račun za sve ovo izrečena laž, nije ni skupo.

Ne moram napisati pismo svaki dan, ali malim, recimo uljepšavanjem ili zaobilaženjem istine, u svom pravom mišljenju, zagrijat ću srce, izvući osmijeh na nečije lice, a standardi ljepote, kava više ili manje ionako su subjektivne kategorije i ponekad stvarno ne mogu drugačije…

Ovo je samo mali predah, kad skupim dovoljno snage i istinu ću već nekako uspjeti umotati da se vidi, ali da manje boli. Jer to želim.