Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 18. 09. 2020. 08:58
U pauzi između dva koncerta, ugodno smještena u garderobi, iz torbe vadim kutiju bajadera. Uzimam jednu čokoladicu, odmotavam je i polako zagrizem, kao u nekom svetom ritualu. Ne radi se tu o čokoladi ili šećeru koji mi odgovara nakon emotivno intenzivnoga nastupa, nego o osjećaju koji te bajadere u meni bude.

Dotaknu mi neka spremišta u sjećanju koja su povezana s udobnošću roditeljskoga doma, stabilnosti korijena koji me povezuju s Hrvatskom koliko god daleko otišla, kao i s osjećajem pripadnosti bez kojega inače ne bih imala snage putovati po svijetu i dijeliti komadiće svoga srca s drugima. Poklonila mi ju je Alena A. iz Brčkog nakon koncerta na koji ju je pozvao njezin šef. Alena radi u klinici jednog američkog stomatologa i predsjednika odbora organizacije koja nas je pozvala da održimo koncert u teksaškom gradiću u okolici Dallasa. Došla je s tri prijateljice. Oduševile su se načinom kojim smo zabavili publiku američkim standardima, hrvatskim pjesmama i naravno specijalnom izvedbom „Hajde da ludujemo” namijenjenoj samo njima trima. „Tko bi ikad sanjao da ćemo jednom s tobom pjevati na pozornici u Teksasu!” rekla je Alena uzbuđeno. Grlila sam ih kao da se znamo sto godina, jer kad se nađemo u dalekom svijetu, nekako smo si bliži.

Životi su nas odveli daleko i koliko god se naše priče razlikuju, toliko su slične u nostalgiji i sitnicama koje nam nedostaju od doma... sitnice koje se temelje na istoj želji i težnji ka dubljoj duhovnoj povezanosti.

Živa Crkva

Tijekom mnogih godina života u Americi susrela sam puno ljudi iz domovine kao što je Alena. Neki žive u gradovima u kojima postoje hrvatske zajednice, klubovi i misije, a neki se u sredinama gdje ih je samo nekolicina samoinicijativno nađu, povežu i povremeno druže.

Kad sam prije 28 godina stigla u New York, puna neizvjesnosti o budućnosti, prvo što sam napravila bio je odlazak na jutarnju misu u hrvatsku crkvu. U to vrijeme snagu sam pronalazila u vjeri i disciplini da što češće u nju dolazim na molitvu. Pogodovao mi je mir koji sam tamo pronašla, ali to sam mogla naći i u američkim crkvama. Ono što me je vuklo nije bila crkva kao zdanje, nego živa Crkva – ljudi za koje sam znala da će imati dublje razumijevanje za moju situaciju i da će mi biti podrška. Puno mi je značilo to što mogu nedjeljom doći i zapjevati poznate i drage pjesme. Na koru u crkvi osjećala sam se kao da ću nakon mise zakoračiti na neku od ulica Zagreba, a ne njujoršku desetu aveniju.

Ono što me je vuklo nije bila crkva kao zdanje, nego živa Crkva – ljudi za koje sam znala da će imati dublje razumijevanje za moju situaciju i da će mi biti podrška. Puno mi je značilo to što mogu nedjeljom doći i zapjevati poznate i drage pjesme

Ali kako su obveze u školi postajale sve veće i zahtjevnije, moje vrijeme provedeno u hrvatskoj zajednici postajalo je kraće. Znala sam da se moram odlučiti između integracije u američko društvo ili angažiranja u hrvatskim zajednicama. Za oboje nisam imala dovoljno vremena i energije.

Održavala sam dobru ravnotežu između integracije i zajednice – nedjeljnih misa i povremenih druženja na zabavama i piknicima, dovoljnih za očuvanje prijateljstava koja su mi bila važna i velika podrška – sve dok se nisam udala i rodila djecu.

Kad smo živjeli u Los Angelesu, gdje je postojala hrvatska zajednica, djeca su bila premala da bi pohađala hrvatsku školu ili dolazila na vjeronauk, kolo ili tamburice. Veselila sam se da će imati priliku učiti hrvatski jezik uz druge mališane i zamišljala sam kako će jednoga dana plesati u malim nošnjama. Pjevala sam im doma narodne pjesme koje se lako pamte i pjevaju i bila ponosna na njih kad bi sa mnom zapjevali. No, kad je najstariji sin Dante navršio četiri godine, dob u kojoj bi se mogao priključiti aktivnostima u hrvatskoj Crkvi, preselili smo se u Cincinnati u kojem nije postojala hrvatska misija.

Svake godine za proslavu Tri kralja naš župnik organizirao bi međunarodnu povorku za početak mise. U hrvatskoj Crkvi u Chicagu kupila sam nošnje za sinove kako bi se i mi pridružili slavlju. Kad smo se obukli, Dante i dvije godine mlađi Evan ponosno su se pogledali u ogledalo. „Ovo je super kul!” rekli su. A meni je bilo teško jer sam znala što su propustili time što nisu živjeli u gradu koji ima organiziranu hrvatsku zajednicu.

Jedne godine išli smo u Chicago gledati kćer moje sestre koja je plesala u kolu losanđeleske zajednice na velikoj smotri folklora. Evanu se toliko svidjela glazba tamburica da je poželio da mu kupim jednu i naučim ga svirati. Ponovno nisam imala rješenje. Instrument je bio preskup, a u Cincinnatiju ga nije imao tko poučavati. Pomišljala sam i o preseljenju u neki grad koji ima hrvatsku misiju i zajednicu, ali zbog posla i obiteljskih obveza moga supruga nismo bili u mogućnosti.

Gdje je Hrvatska

I meni je nedostajala zajednica – pogotovo u tom razdoblju kad smo neprekidno bili ili na turnejama ili iscrpljeni doma u Cincinnatiju. Imala sam nekolicinu prijatelja iz Hrvatske, Bosne i Srbije, ali nedostajalo mi je neko središnje mjesto okupljanja gdje bih mogla navratiti ne samo u planirano vrijeme nego i onda kada bi nostalgija stegnula dušu i kad je bilo najteže. Postoji u Cincinnatiju restoran Vinoklet čiji je vlasnik iz Hrvatske, ali restoran, koliko god bio udoban i primamljiv, nije mi bio kao crkva u New Yorku koja mi je bila kao dom u koji uvijek možeš doći i okrijepiti se, u koji će te uvijek netko primiti, ponuditi čašicom domaće rakije i saslušati te.

„Hajde, doručkujte”, rekao je Isus apostolima prilikom prvoga ukazanja (usp. Iv 21,12). „Dođi, sjedni i okrijepi se”, rekli bi fratri i sestre već na vratima ljudima koji bi došli u svijet sami, bez obitelji koja bi ih dočekala.

Vremena se mijenjaju, emigranata je sve više, a hrvatskih misija sve manje. U Americi rijetko tko više ima vremena za doručak ili čašicu rakije. Oni koji dolaze da bi izgradili bolju budućnost znaju da moraju upotrijebiti svaki trenutak za rad, za povezivanje s mogućim poslodavcima, za učenje jezika i integraciju.

Kad su moji sinovi izrasli u tinejdžere, sjetila sam se obitelji koju sam susrela kad sam tek došla u Ameriku. „Moji roditelji znaju toliko engleskoga da se mogu snaći. Ja govorim hrvatski toliko da se mogu sporazumjeti s bakom i djedom koji ne znaju engleski. Sad kad u tinejdžerskoj dobi trebam s roditeljima razgovarati o dubljim temama, ne nalazim načina da s njima pričam na toj razini – čak i uz sav napor i volju koju sam uložio u usavršavanje hrvatskoga jezika”, rekao mi je jednom prilikom sin hrvatskih iseljenika. Roditelji su se uglavnom kretali u hrvatskoj zajednici i nisu imali interesa integrirati se u američko društvo. Sinovi su se rodili u Americi i usprkos aktivnostima u hrvatskoj zajednici, odrasli su okruženi prijateljima američkih obitelji.

Zahvalna sam što radom i integracijom mogu podijeliti s drugim kulturama dio Lijepe Naše. A moji sinovi, što su veći i što se više osamostaljuju to ih sve više privlači Hrvatska

Taj razgovor me se duboko dojmio i često bi me potaknuo na razmišljanje na to kako pronaći pravu ravnotežu. Pogotovo kad bi me „brižni” Hrvati napali da sam izdala svoje hrvatsko podrijetlo i prodala se tuđoj kulturi.

„Koliko vas zna gdje je Hrvatska?” pitam publiku u raznim gradovima i mjestima diljem Amerike. Samo nekolicina, od njih tisuću, podigne ruku. „Dopustite mi da vam predočim komadić zemlje za koju kažu da je jedna od najljepših na svijetu. U kojoj će vas domaćini uvijek dočekati otvorenih ruku i s čašicom domaće rakije. Gdje ćete, ako ostanete dovoljno dugo, doživjeti čaroliju koja se dogodi kad se ljudi nađu i podijele pjesmu ili dvije.”

Zahvalna sam što radom i integracijom mogu podijeliti s drugim kulturama dio Lijepe Naše. A moji sinovi, što su veći i što se više osamostaljuju to ih sve više privlači Hrvatska. S bakom planiraju budućnost kad će sa svojim prijateljima ili djevojkama doći u posjet. Uče jezik s posebnim zanimanjem i osjećajem pripadnosti. Ne iz obveze, nego iz ljubavi. Ne iz grižnje savjesti ili presije od strane roditelja ili zajednice, nego upravo iz osjećaja slobode i poštovanja.

A tu ljubav, slobodu i poštovanje različitih životnih putova, kad bih je primila od ljudi iz hrvatskih misija u Americi, trebala sam najviše od svega.

Izvor:
Svjetlo riječi