Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 20. 04. 2017. 12:27
Kako je samo spasonosno da se nitko od Isusovih učenika nije "kandidirao" da bude njegov učenik već ih je on izabrao  

Prije nekoliko tjedana izabran sam za dekana učilišta na kojemu predajem teologiju. Moram priznati da nisam očekivao će to biti nešto posebno, ali sam se dobro prevario. Mnogo toga sam "zanimljivoga" doživio, što nisam nikad u životu. Zato sam kao svećenik i teolog o svim tim događanjima oko izbora pozorno razmatrao te bih to sada htio podijeliti u ovoj epimeteji.

Naime, nikad u životu nisam se ni za što kandidirao. Bio sam izabiran u određene službe, ali nikad tako da bih nekom nešto nudio, a kamoli za nešto se kandidirao. Zato sam se dobro iznenadio kad sam prihvatio kandidaturu. Pravilo je da se za kandidaturu pišu programi, na temelju kojih će netko biti izabran ili ne. Tako sam i ja napisao program, viziju svojega budućeg mandata. E, već je to pisanje programa bilo za mene nelagodno. Nisam odmah shvatio o kakvoj je nelagodi riječ, ali mi je ubrzo postala jasna. Naime, pisanje programa sililo me ne samo da napišem svoju viziju, nego sam bio prisiljen sebe stavljati u središte, u smislu "ja pa ja": "Ja ću to i to napraviti, ja ću to i to promijeniti." Taj govor o vlastitom "ja" bio mi je mučan i nelagodan, protivan mojoj duhovnosti, koju barem nastojim živjeti, a to je otklon od vlastitoga "mrskog ja" (Pascal). Kandidatura me, dakle, nužno tjerala u jedan tankoćutni egoizam, koliko god se ja njemu odupirao.

Nadalje, tek što sam se kandidirao i poslao program, već su se pojavile određene osobe s raznim izravnim i neizravnim ponudama svoga glasa za mene, "ako" se učini ovo ili ono. Premda mi je parezija važnija od svega, ipak se i u meni počela nametati logika računice, kalkuliranja glasova, ustupaka, jednom riječju, neka vrsta makijavelizma: ma obećaj sve, samo da dođeš na vlast. Ne znam jesam li uspio u borbi protiv toga, ali je svakako bio "zanimljiv" pritisak interesa onih kojima su, dakako, na pameti samo interesi. I zapravo sad razumijem kako netko na nekoj odgovornoj službi, ali samo pod uvjetom da je duhovna osoba, lako može spoznati ljude, ili barem kako može dobiti "dokaze" kakvi su ljudi, iako to već intuitivno i zna, kao što je moj slučaj. Naime, kad si na funkciji, odjednom bivaš okružen "funkcionarima", tj. onim osobama kojima je samo funkcija važna, to su spletkari kojima je važan samo interes. Odjednom im ti postaješ važan, žele se družiti s tobom itd. A ljudi duha uvijek ostaju isti prema tebi, kako je bilo prije izbora, tako ostaje i poslije. No, ponavljam još jednom, ako nisi duhovna osoba, a jesi na nekom položaju, ako si čovjek interesa, a ne duha, kretat ćeš se samo s ljudima funkcionarima i s ljudima interesa.

Ono pak što me najviše uzdrmalo jest činjenica, o kojoj uopće nisam razmišljao, a to je da sam se s kandidaturom stavio pred alternativu koja vlada ovim svijetom: ili trijumfator ili luzer. Treće ne postoji! Kad se kandidiraš i pobijediš svojega protukandidata, postaješ trijumfator: dobio si glasove, porazio si svojega protivnika, nisi se bojao, riskirao si. U očima ovoga svijeta ti si trijumfator, moćnik, koliko god se trudio pokazati da nisi i ne želiš biti trijumfator nego služitelj. A opet, kad izgubiš, nužno si u očima ovoga svijeta luzer kojega će svi sažaljivo tapšati pa ramenu, ma koliko god se napinjao dokazati da nisi luzer, jer živiš za važnije stvari, zbog kojih te gubitak na izborima uopće ne dotiče. I sada mi postaje jasno zašto je svijet pun trijumfatora i pun gubitnika. I sada također uviđam zašto je dobro biti krš­ćanin, barem pokušavati živjeti s Bogom, pred kojim i zbog kojega ne moram biti ni trijumfator, ni gubitnik ovomu svijetu.

Netko će reći da sve ovo što sam ovdje naveo oko svojega izbora tako i mora biti. Logika ovoga svijeta, demokracija, to nužno zahtijeva: stavljanje sebe u središte, interesni kompromisi, biti trijumfator ili gubitnik. Da, tako možda zaista mora biti u svijetu, ali zato sam sretan da tako ne mora biti u Crk­vi. Bogu hvala da u Crk­vi ne postoji kandidatura za crkvene službe, da nema barem toga sustava koji te za crk­venu službu goni da sebe stavljaš u središte, da praviš interesne kompromise i da budeš trijumfator ili gubitnik. Kako je samo spasonosno da se nitko od Isusovih učenika nije "kandidirao" da bude njegov učenik već ih je on izabrao.

Izvor:
Svjetlo riječi