Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 10:25
Mjera sjećanja, njegovo mjesto i vrijeme određeno je našim srcem, ne samo predviđenog dana, već bilo kojeg dana u godini kad osjetimo, poželimo tihi kontakt s onim koga, mada nije vidljivo tu, i dalje iskreno volimo.

Naišla sam na priču o čovjeku kojeg su ljudi zamijetili po tome što na stolu u restoranu ispred sebe uvijek drži fotografiju žene. Priča kaže da su se upoznali mladi, izgubili kontakt – on je otišao u rat, a ona se odselila. Nije ju mogao zaboraviti i narednih 10 godina ju je bezuspješno tražio. Navratio je kod nekog brijača, kako to već u životu bude, u razgovoru se ispostavi da je to njegova kćer. Ponovno su se sreli i saznao je da je i ona tražila njega. Vjenčali su se i bili u sretnom braku 55 godina. Ona je, kaže, bila ljubav njegovog života. Njezin ovozemaljski put se završio prije njegovog i od tada uvijek nosi njezinu sliku sa sobom, poljubi je prije spavanja, slavi njezine rođendane, njihove godišnjice braka i kaže za sebe da je bio bogat muškarac, ne novcem, već ljubavlju. Dodaje: Ljudi su poput svijeća, u svakom trenutku se mogu ugasiti, pa zato uživaj u svjetlu dok ga imaš...

Ova životna priča me neizbježno dovela do upravo minulih nam dana – Svi Sveti, Dušni dan, Mrtvi dan neki su od naziva jesenjih spomendana na one koji nisu tu, s nama. Zamišljeni kao tiho sjećanje, spomen na sve naše drage, one koje smo "izgubili".

Kako to u stvarnosti izgleda? Gužva. Prva karakteristika bilo čega u današnje vrijeme. Gužva i nervoza. Brda svijeća, lampiona po trgovinama, ispred njih, po štandovima. Malih, srednjih, velikih, staklenih i plastičnih, brda čudnih anđela koji sjede na postoljima tih svijeća, grančica, stiliziranih križeva i cvijeća... Plastičnih, platnenih, živih cvjetova, zguranih u paletama trgovačkih centara. Vakumiranih u celofan, već napola raščupanih i nakrivljenih. Onih "kineskih", jedva da zadovoljavaju formu cvijeta, ali su samim tim bliži osiromašenom džepu kupca, ali i onih skupljih, pa skupih i "lijepih".

Mjera sjećanja, njegovo mjesto i vrijeme određeno je našim srcem, ne samo predviđenog dana, već bilo kojeg dana u godini kad osjetimo, poželimo tihi kontakt s onim koga, mada nije vidljivo tu, i dalje iskreno volimo.

I kupuje se. Još kako! Kruh, mlijeko i, pa dobro, 40-ak svijeća i 20 aranžmana. Dobro, daj još 5! Povoljno je, odnijet će se već nekome...

U medijima članci tipa: Koliko zapravo "gore" trajni lampioni, je li skuplje nužno duže gori, staklo ili plastika?

Druga značajka ovih dana je što treba na vrijeme, prije većine, počistiti posljednja počivališta, "nakititi" sa zadovoljavajućim brojem lampiona i cvjetnih aranžmana, ma kakvi oni bili, jer navratit će poznanici, rodbina, pa neka vide da se brinemo, da smo bili prije svih...

I sve te suze koje će se proliti onako, strogo tempirano i na mjestima na kojima "treba" zajedno s brzom molitvom uz trljanje, u ovo vrijeme obično promrzlih ruku.

I bavit ćemo se vjetrom, upaljačima, aranžiranjem, metenjem, tek ponekom rečenicom vezanom uz sjećanje na pokojnika.

Čast iznimkama, ali...

Bože moj dobri, što bi rekla na to ona pokojna supruga s početka ovog teksta i svi naši pokojni kojima nosimo brda "eksponata" predviđenih za ove dane?

Gdje je nestao smisao, poštivanje i svrha, gdje sjećanje...

Evidentirano na računu trgovačkog centra u kojem ostavljamo popriličan iznos za plastiku u boji i poneku "živu" ciljano uzgojenu, vječnu krizantemu? Što je sa svim ostalim danima u godini? Sa svim onim tihim, mirnim, toplim danima kad su posljednja počivališta uglavnom prazna, s tek pokojom bakicom, nekim, nekako zalutalim namjernikom, koji hoda okolo tražeći ne zna ni on što, ili koga...

To su dani smiraja, razmišljanja, pa i razgovora. Naoko jednostranog, monologa, ali svatko zna svoje – i kome je i zašto je tu. Tuga, osobni gubitak, upravo je takav, "osobni", privatni, ne treba publiku, niti odobravanje, verificiranje, unaprijed određeno vrijeme i proceduru. Tuga je sjećanje, razmišljanje o onomu koga više nema, prije svega poštivanje i zahvalnost za sve ono što je pružio kao čovjek, darovao svojim najbližima, ali i svima ostalima, posredno kao vječni, pravi spomenik Čovjeku. Spomenik onomu koji je otišao jesu oni koji ostaju, kao dostojanstveni i formirani ljudi, ponosni na neizbrisiv utjecaj, trag drage osobe koji čuvaju u srcu i žive svojim postupcima svakoga dana.

To je bit cijele priče. To je jedini pravi način na koji čovjek živi zauvijek, kao što je i on za svog zemaljskog života bio produžetak života svih onih koji su morali doći na svijet prije njega da bi i za njega napravili put.

Svakako, treba se sjetiti svih onih koji su "prošli", da bismo mi koji smo sada to mogli "biti", ali mjera sjećanja nikako ne treba biti prigodna i ovisna o navodno povoljnoj akciji u trgovačkom centru.

Mjera sjećanja, njegovo mjesto i vrijeme određeno je našim srcem, ne samo predviđenog dana, već bilo kojeg dana u godini kad osjetimo, poželimo tihi kontakt s onim koga, mada nije vidljivo tu, i dalje iskreno volimo.

Da se ne shvati krivo, ništa nije loše u svim ovim svijećama i cvijeću, ali prava vrijednost je u misli čovjeka s početka ove priče: "Ljudi su poput svijeća, u svakom trenutku se mogu ugasiti, pa zato uživaj u svjetlu dok ga imaš..."

Izvor:
Svjetlo riječi