Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 09:55
A što onda preostaje? Voli. Pokaži ljubav. Poštuj. Pomozi. Čuvaj. I … čuj, a ne samo slušaj, čovjeka dok je pored tebe, tu, dok te treba, čuje i vidi. Ukradi od dana, iskoristi svaki trenutak za ljude do kojih ti je stalo, živi s njima, a ne pored njih.

I ode čovjek, da se više nikada ne vrati… Ostavi sve nedovršeno, umre. Kraj. Ovozemaljskog života, a onaj drugi…, u tom trenutku tek daleka misao.

Plačeš, ne vjeruješ, beskrajna tuga… Kad bolje razmisliš, zapravo ne plačeš zbog njega ili nje, njima tvoje suze ništa ne znače! Niti pomažu, niti „odnemažu“. Plačeš zbog sebe! Plačeš zbog svoje tuge i propusta. Zbog toga što je tebi teško, što si svjestan svoga gubitka, bespovratnog osiromašenja svog života upravo za tu osobu, tog Čovjeka. Plačeš zbog svega u čemu ćeš biti uskraćen, zakinut bez njega. Zbog svega što si trebao reći, zbog svega što si trebao učiniti, razjasniti, zajedno doživjeti, a nisi… Nisi zbog „važnijih“ stvari taj tren, nisi jer će biti vremena, nekad, uvijek ga nekako bude u budućnosti, u neograničenim količinama, siguran si u to, a sad baš, eto i nije izvedivo, zgodno, osim toga podrazumijeva se da…

Plačeš.  Zbog onih koji su sada u najtežoj situaciji, koji ostaju, plačeš da vide, da pokažeš, kako je veliki čovjek otišao, kako u njihovom, tako i u tvom životu.

Svi vanjski znaci tuge, pijeteta i opraštanja s onim koga više nema su olakšanje tebi koji ostaješ. Oni su veza između tebe i pripadnika grupe ljudi s kojima trenutno dijeliš istu bol. U tom zajedničkom, utjelovljenom, i protokolarno strogo određenom, postupku opraštanja od onoga kojeg zapravo više uopće nema, barem prema tvom prizemljenom shvaćanju, nalaziš sebičnu utjehu, razumijevanje, olakšanje i praštanje samom sebi i sebi sličnima.

I uvijek misliš – da ti je još samo jedan dan, da ti se vratiti… I? Bio bi to običan dan, kao i svi koji su prošli, natrpan obavezama, siromašan vremenom, štur u odnosima s ljudima oko tebe. I sve bi bilo isto. Samo dan kasnije. Ne može se sve dovršiti, niti mora. Nema sve ponuđen zaključak na kraju…

Život je prolaz, hodnik između dvojih vrata - na jedna uđeš, na druga izađeš. Taj razmak, put od jednih do drugih vrata traje različito dugo, ali uglavnom proleti za tren i eto, na izlasku si…

A tek one priče i odmahivanje glavom „svevidećih“ i „sveznajućih“ u stilu – Kao da je znao… Kao da je slutio… Da je barem… Mogao je… Trebao je… Ma nije! Niti mogao, niti trebao, jer da je, onda i bi!

Omiljena i široko rasprostranjena, učestalo ponavljajuća društvena igra za neograničeni broj igrača zvana „što bi bilo kad bi bilo…“. Ma, otkud znaš što bi bilo kad bi bilo… i kako bi uopće bilo?!

S druge, pak, strane, ljudski je, zapitati se – beba, dijete, mlad čovjek ili jednostavno netko tvoj, netko tko nikad nema „dovoljno“ godina da od tebe zauvijek ode? Kako je uopće moguće da mu postojanje, život s tobom i pored tebe tako brzo iscuri, dogori? Koje je to mjerilo, koja menzura u koju stane život i na koji način ga neki napune za sat, dan, mjesec, svega par godina svog postojanja, dok drugima treba puno, puno duže? Kakav je to život, pun čega i kakvu težinu, zapreminu, svoga postojanja, djelovanja na ljude oko sebe ima, da se ispuni, na neki način zaokruži, tako brzo?

A oni čiji životi traju duže nego što bi se i oni sami nadali, je li njihovo postojanje manje „kvalitetno“, manje plodonosno pa im treba duže da napune košaru životnih nadanja i djelovanja koju će ostaviti iza sebe, nakon svega? Ili upravo zato što više pridonose duže i ostaju među nama, po čistoj logici stvari i životnoj „isplativosti“, učinku…

Trebaš li sve ovo uopće razumjeti ili jednostavno samo prihvatiti? Kažu - ljudski je tražiti, ispitivati, uspoređivati i stremiti višem, jasnijem. Zašto znanje mora toliko boljeti?

Život je prolaz, hodnik između dvojih vrata - na jedna uđeš, na druga izađeš. Taj razmak, put od jednih do drugih vrata traje različito dugo, ali uglavnom proleti za tren i eto, na izlasku si… U novije vrijeme taj put od vrata do vrata biva sve kraći, a izlazak sve nenadniji i raniji. Prerano, kažeš.

I evo, opet ti je netko nenadano „kliznuo“, pobjegao iz tvoje stvarnosti, kao da je iskoristio tvoju nepažnju...

Što učiniti, kako se dostojanstveno i ljudski oprostiti, pozdraviti? Misliš da je njemu sasvim svejedno. Sada je, siguran si, na puno boljem mjestu i potpuno mu je nebitno kakve su hrpe cvijeća donesene i kakva je glazbena podloga.

A što onda preostaje? Voli. Pokaži ljubav. Poštuj. Pomozi. Čuvaj. I … čuj, a ne samo slušaj, čovjeka dok je pored tebe, tu, dok te treba, čuje i vidi. Ukradi od dana, iskoristi svaki trenutak za ljude do kojih ti je stalo, živi s njima, a ne pored njih. I onda nikad, baš nikad, nećeš željeti, moliti od sudbine, još samo jedan dan da ispraviš izgovoreno, zagrliš nezagrljeno, utješiš neutješeno, saslušaš nesaslušano i puno, puno se zajedno smiješ, jer sve si to već napravio, ispunio, svjesno živio zajedno, svaki dan, dok je bilo vrijeme…

Bit ćeš i dalje tužan, nema onog do koga ti je stalo, tvoga, ali bit ćeš i mirne savjesti i čista srca jer si volio, bio čovjek, na vrijeme i svima. A to je puno.

Izvor:
Svjetlo riječi