Početna stranica » Forza pa zid

Forza pa zid

180 pregleda

Mogućnosti... Upravo to je ono u što se kune današnje društvo. Prilika da izabereš, promijeniš, ocijeniš... Informacije su dostupne, putokaza puno, a ljudi neodlučniji nego ikada

Moja poznanica Ana je mlada žena, akademski obrazovana, zaposlena na kreativnom radnom mjestu u struci. Vrlo ugodnoga vanjskog izgleda i bistroga pogleda. Jedna od onih svestranih koji vole čitati, koji sviraju, pjevaju, pišu, fotografiraju… Prostor joj je oduvijek bio i ograničenje i inspiracija, okvir i sadržaj njezina interesa. Tako strastveno planinari, biciklira, putuje i druži se s ljudima. Socijalno aktivna, svjesna. Reklo bi se živi punim plućima.

U svakoj se pravoj priči prokrade neki ali, pa tako i u ovoj. Ništa ju nije u potpunosti ispunjavalo. Osjećala je da sve to nije dovoljno, da nešto nedostaje, da je nepotpuno. K tome, u godinama je kada se, nakon svega nabrojanog, očekuje da zasnuje svoju obitelj. Sigurna sam da su joj davno dosadila i direktna i indirektna pitanja u vezi s tim. Ona sama više je puta naglašavala da se uopće ne vidi u toj ulozi. Govorila je kako se umorila pokušavajući stalno svima ugoditi i pri tome je nekako zagubila sebe.

Razmišljala sam o njezinim riječima i po tko zna koji put zaključila da u trenucima kada život ne ide po zamišljenoj crti, očito postoji i razlog zašto je tako. Osim toga, što zapravo znači da nešto ne ide po redu? Samo to da nije u skladu s našim jednostranim očekivanjima! I tko sam ja da bih određivala taj red, posebno drugima?

Uglavnom, gurala je, savjetovala se, razgovarala, promišljala o tome što je to što ona zapravo želi. Nekoliko je puta pokušavala donijeti odluku, presjeći… I onda je jednoga dana objavila da je odlučila otići u samostan! Zatvoreni red. Kad sam je pitala zašto baš takav red, rekla je – Ili takav ili nikakav! Ne želim ništa polovično! Vjerujem da je upravo to način na koji mogu najbolje ostvariti sebe. Razgovarale smo puno. Svjesna je, barem smatra da je, težine svoga izbora, s jedne strane, ali i nagovještaja smiraja koji dugo traži. Jednako kao i činjenice da uz svu volju i trud ponekad ipak ne možemo utjecati na događaje i sebe u njima. Dakle i dalje neizvjesnost… Mene su zanimale i neke čisto praktične strane takve odluke, one o kojima čovjek ne razmišlja. Tako mi je objasnila i da mora zatvoriti bankovne račune, odjaviti mobitel. Pitala sam ju i o tome što točno može ponijeti sa sobom kad konačno krene. Kako izgleda prosječan dnevni raspored unutra? Što se događa s njezinim osobnim imenom? Kako funkcionira zdravstvena zaštita? I tko je i kako može uopće posjetiti?

Njezina je priča osobna, njezina, ipak samo mrvicu neobičnija od ostalih životnih priča oko nje, potrpanih obiteljskim zavjetom šutnje. Ono što je kod nje posebno jesu pojedine reakcije, komentari koje je izazvala jedna takva odluka: Pa zašto tako? Koja je svrha toga? Pa to je kao da više i ne postoji! A njezina obitelj? Zar to nije sebično prema njima? Što joj je uopće nedostajalo u životu? Imala je sve… Ne razumijem… U današnje vrijeme? Da, bila je neka naša glumica koja se tako zaredila u Španjolskoj, gdje li? Sada, navodno, živi po još strožim pravilima i u oskudnijim uvjetima, ako je to uopće moguće. Ali za nju kažu da je imala problema s ovisnošću, gledala sam u nekoj emisiji, ali ovo… Ne razumijem…

A ja? Moram priznati, ostala sam zatečena! Manje samim konkretnim komentarima, puno više pravom koje si ljudi daju da zagrabe u tuđi pijesak i siju ga na vlastitom situ! Koliko bahatosti i sirove neobjektivnosti u viđenju svijeta oko sebe mora imati osoba koja sebi daje za pravo da ovako komentira, mjeri tuđi život? Život koji, eto, ima vrijednost samo ako se uklapa u neke vrlo tijesne, od mene skrojene kalupe? Pogotovo kad se u njih silom tiska nešto tako intimno kao što je nečije vjersko uvjerenje? Čak i u tom slučaju samoprozvano inzistiram da sve ide po redu… Moj Bože, koliko bezglave neutemeljene samodostatnosti? I pri tome je sasvim sporedno kako će se dalje odvijati Anina priča. Jer bit će upravo onako kako treba biti, onako kako Bog odredi…

Moja druga poznanica je na samom početku svoga studija saznala da će postati majka. Iznenađeni budući otac bio je također student na početku studija. Vjenčanje na brzinu, priča kojoj su se, izvjesno, nazirala dva životno uobičajena scenarija. Prvi je onaj po kome brak sklopljen na takav način uglavnom kratko traje ili drugi onaj po kome brak, tj. oni u svom braku kao supružnici opstanu, ali tek zajedno životare, a krajnji domet, pogotovo mladoj majci, uglavnom bude samo mijenjanje pelena i briga o požurjeloj obitelji. Međutim, njezina priča nije bila niti prema jednom od dva, od okoline, ponuđena scenarija. Oni su, uz puno truda, organizacije i pomoći vlastitih obitelji, oboje završili započete fakultete i još jedno dijete sretno donijeli na svijet. Evo, slave i trideset godina svoga braka. I da, samo završiti im nije bilo dovoljno, već su se u svojim strukama nastavili obrazovati, polagati, državne, stručne ispite. Danas obavljaju vrlo odgovorne i zahtjevne poslove. Oboje su postali uspješni i uvaženi pojedinci u svojoj zajednici.

I kao treću sličicu ispričala bih priču koja, gledano površno, nema previše zajedničkoga s prve dvije, priču o skupini mladih ljudi u Zadru. Oni su ulažući vlastiti trud, vrijeme i skromna sredstva u centru grada u dijelu napuštene vojarne od prostora kotlovnice popularno nazvane Nigdjezemska stvorili zanimljivu supkulturu. Tamo održavaju u vlastitoj organizaciji događaje glazbene i umjetničke prirode na koje stižu umjetnici sa širega područja. Baš kao što su na istom prostoru stvorili i prvi skate-park u svom gradu, prema lokaciji simbolično nazvan Menza. Izradili su klupe oko ove dvije zgrade, postavili koševe, kultivirali okoliš koliko je to bilo moguće i postavili mnoštvo simpatičnih i maštovitih umjetničkih instalacija. Jedna od njih me se posebno dojmila: u bočnom dijelu dvorišta nalaze se stube, njih tri. Na vrhu stuba zid išaran natpisima forza, torcida ili nešto slično, a na zidu željezna ograda! Stube koje ne vode nikuda! Mladi domaćini su pored njih stavili ploču na kojoj piše Stube apsurda. Najprije sam se nasmijala, a onda i zamislila. Nije uopće loša ova priča sa stubama! Ima toga posvuda. Nažalost u nama. U našim očima i srcima…

Ne dopustimo da naša ljudskost, naša srca, budu poput ovih stuba zagrađenih zidom. Da budu grubo zatvorena u ograničenom nerazumijevanju drugih i puteva koji oni u svom životu iznalaze. Potencijal zagušen u samom začetku samo zato jer stvarnost nije u skladu s našim unutarnjim svjetonazorom, našim krojem tuđih života. A ako nam se ipak omakne, ako shvatimo da su stube našega srca, našega razumijevanja drugih, zatvorene zidom, uvijek ostaje mogućnost okrenuti se na suprotnu stranu i s vrha pogledati dolje. Što da je Ana, što da je ona studentica majka, moja kći, moja sestra, što da sam to ja? Možda ćemo i u vlastitim životima primijetiti nešto što smo davno previdjeli, a oko čega bi trebalo zasukati rukave. Tko će tada još imati vremena, obraza, hrabrosti i za seciranje tuđih života, tuđih odluka? I što to u životu uopće ide po redu?