Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 20. 04. 2017. 12:19
Nisam baš neki ljubitelj pisaca koji govore o sebi, posebice kad time sebe stavljaju u središte. Ipak, dopustite da u ovoj epimeteji progovorim nešto o sebi, ali brzo ću već učiniti otklon od sebe.  

Nedavno je preminuo moj otac Boško. U Slavoniji je za domaće uvijek bio "došljo", stranac. Takvim se i sam osjećao u Slavoniji, srce je uvijek kucalo prema jugu. Premda stranac, zaista je volio Slavoniju i slavonski gradić u kojemu je živio. Ta pak njegova ljubav prema pitomom slavonskom gradiću u posljednjih tridesetak godina poprimila je neobičan izričaj. Otac je postao šetač. Neumorno je svaki dan ujutro u devet sati odlazio u grad. Klupe su bile njegovo omiljeno mjesto na kojem je mogao biti s drugima, a opet biti sam, neka čudnovata samoća zajedništva. S klupa je promatrao ljude, vodio razgovore, bio izvan sebe, a opet na klupama povlačio se u sebe, čitao novine i mnogo šutio. S klupa bi nastavio šetati, nakratko bi zašao u kavanu pa opet šetnja i klupa. Rekao bih, bio je tipičan "flâneur" slavonskoga gradića. Europskog "flâneura" sjajno su već opisali Baudelaire i Benjamin. Pogledajmo što se danas događa s "flâneurima".

"Flâneur" je nekoć bio izričaj starih europskih gradova. On je uživao u različitosti ljudi, klasa, načina odijevanja... Promatrao je lica prolaznika, tražio njihove poglede te je zato sjedio uvijek okrenut prema njima. Živio je horizontalno, s ljudima, uživao je u buci ljudskih glasova, svaki glas mu je bio zanimljiv. Flâneur je imao vremena, u kavani je uvijek ostavljao kaput na vješalici, lagano je ispijao kavu, uvijek je nešto čitao i pritom mislio. Nije mu padalo na pamet da na ulici jede ili pije nego je gledao i promatrao ljude, zadovoljno, a opet sjetno, osjećajući na sebi svu ljepotu i dramu prolaznosti ljudskoga života. Flâneur je, dakako, bio radnik, ali radnik koji se znao odmaknuti od rada, koji je uživao u tumaranju, i k tomu biti nedostupan. Volio je uvijek biti nekako svoj, a opet u nekom neobjašnjivom zajedništvu s tolikim poznatim i nepoznatim ljudima svojega grada. Posebno mjesto njegova boravka bili su trgovi, ta intimna stjecišta, ili pak ulice, ali ulice na kojima je šetao i gledao ljude, sjedio i čitao, šutio.

A danas? Danas gotovo da i nema više "flâneura". Nastalo je novo doba, a s njim i novi gradovi. Današnji grad pretvorio se u veliki trgovački centar, gdje se jedino radi, jede i pije. Umjesto "flâneura" došao je "manager", zaposleni čovjek, vrlo traženi čovjek koji nikad nema vremena. On ne gleda više prolaznike, oni ga ne zanimaju. Trgovi su postali beznačajni, "managera" zanimaju jedino ulice, ali ulice u kojima se ne šeće nego u kojima se gledaju izlozi da se nešto kupi ili da se nešto jede i pije. U kavanama se nema vremena, kaputi se više ne odlažu na vješalicama, sve je manje prostora, svi su stisnuti jer, dakako, nema se vremena, mora se ići dalje. Stolovi više nisu okrenuti prema vani, da se gleda druge, nego prema unutra da se gleda sebe i možda svojega sugovornika. A svi obilno jedu i piju po ulicama, dakako pritom moraju razgovarati mobitelom jer su važni, ili poput zombija nose bočice vode, želeći reći kako su trijezni i radni. A sam grad pretvorio se u neljudsku buku. To je buka slušalica na ušima, gdje je opet svatko u svojemu svijetu. To je također buka glazbe trgovačkih centara ili raznih najavljivača koji vam ne daju mira. U gradu se tako više ne živi nego, kao što rekoh, radi, kupuje, jede i pije.

Zapravo, grad je danas sve manje grad. Izgubio je onaj fini europski "urbanitas", više nije mjesto kritičkoga odmaka i velikodušnoga duha. Nestao je onaj tankoćutni "spleen" samoće i zajedništva,. a s takvim gradom nestadoše i naši "flâneuri". Menadžersko doba uništi i gradove i "flâneure". Ipak, ne dajmo se, pružajmo otpor, čuvajmo gradove, budimo "flâneuri"! Siđimo u grad i šećimo, susretnimo ljude, promatrajmo, šutimo i razgovarajmo. Naime, nije li i Bog odlučio u Isusu Kristu biti "flâneur" na trgovima i ulicama ovoga našeg svijeta...

Izvor:
Svjetlo riječi