Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 12. 04. 2017. 17:55

U našu se kulturalnu svijest duboko usjekao Prometej koji se usudio izazvati bogove te je ljudima dao vatru. Naučio ih je zapravo neovisnosti, samostalnom djelovanju i mišljenju. Prometej simbolizira čovjeka koji "ide ispred" (pro-metheus), koji je prodoran, koji donosi novo, ne obazire se na prošlo. Nije teško u tom Prometejevu duhu uvidjeti modernoga čovjeka kojega bismo mogli nazvati prometejskim čovjekom: sumnjičav prema svemu predanomu, neovisan o prošlom i sadašnjem, ovisan jedino o sebi te upućen jedino prema budućnosti koju on sam stvara i oblikuje. Taj prometejski duh prisutan je ne samo u društvu, nego i u Crk­vi. Mnogi su krš­ćani postali Prometeji koji bezobzirno ostavljaju prošlo, koji u predaji i dogmi uvijek vide ono što "ne daje misliti", čemu se treba pristupiti prvenstveno sa sumnjom, nikako s povjerenjem.

No, grčka mitologija poznaje i Prometejeva brata, danas zaboravljenoga Epimeteja. Epimetej djeluje pomalo glupasto i sporomisleće jer, za razliku od Prometeja, ne "misli ispred", nego "misli nakon" (epi-metheus). Ipak, u tom "nakon" krije se njegova prednost. Epimetej simbolizira čovjeka koji se oslanja na već dogođeno, na ono što dolazi prije njega, što mu je dano, darovano, što kroz ovisnost obvezuje i upravo kao takvo "daje za misliti". Epimetej označava i povjerenje prema prošlom, povjerenje koje u tradiciji i dogmi vidi golem naboj za daljnje mišljenje i djelovanje. Lako je primijetiti da toga epimetejskog duha nedostaje, kako u društvu tako i u Crk­vi. Previše smo Prometeji, a premalo Epimeteji, previše revolucionari, a premalo primatelji. Premda se krš­ćanska vjera nalazi onkraj prometejskoga i epimetejskoga, ukoliko uključuje jedno i drugo, dobro je krš­ćanima posvijestiti upravo taj epimetejski duh.

To će i biti i temeljna nakana ovih "epimeteja" koje žele pokazati kako je krš­ćanska vjera tek tada istinski prometejska, ako u sebi čuva i njeguje epimetejski duh. U skladu je s tim i ova prva kratka epimeteja o odnosu dogme i egzistencije.

Ako se išta danas protivi prometejskomu duhu, to je zasigurno katoličko poimanje dogme. Čini se da je glavno protivljenje dogmi pozivanje na posebnost čovjekove egzistencije. Čovjekova egzistencija shvaća se i živi kao zbiljnost koja prethodi bilo kakvu esencijalnom, vječnom, objektivnom određenju. To esencijalno doživljava se suprotnim čovjekovoj egzistenciji: kao apstraktno protiv konkretnoga, kao opće protiv pojedinačnoga. Ako se dogmu pojmi kao esencijalno određujuće za čovjeka, posve je razvidno da ona nema šanse u takvu poimanju egzistencije. Štoviše, krš­ćani katolici čine se posve neegzistencijalnima, jer egzistencijalan je čovjek samo onaj koji mučninu vlastite egzistencije uzima na se i nosi je u svojoj nesvedivoj pojedinačnosti. Da bi opovrgnuli takvo mišljenje, mnogi teolozi pokušavaju pokazati da je krš­ćanska vjera također egzistencijalna, ali pod uvjetom da bude lišena dogme. Vjera se tu razumijeva kao egzistencijalno odnošenje prema neobvezujućoj naraciji, pripovijesti koja nam je ispričana u Isusu Kristu. Nerijetko vjernici takvu egzistencijalnost dokazuju na dvostruki način: kritizerskim protivljenjem svakoj dogmi (što si kritičniji, tim si više egzistencijalan!), ili puno inteligentnije i čestitije, na tragu Kierkegaarda, kao dijalektično, teško i mučno samonadilaženje spram Nesvedivoga, Isusa Krista. Koliko god oba egzistencijalna pristupa bila hvalevrijedna, ona ipak ne uspijevaju izreći posebnost krš­ćanskoga egzistencijalizma koji se, prema našem mišljenju, nalazi upravo u dogmi.

Naime, dogma je crk­veni, konkretan i trajno obvezujući izričaj vjere, koji kao takav čuva vjeru da ostane vjera, da u svojemu božanskom preobilju ne bude svedena na pojedinačnu egzistenciju. Dogma stavlja pred čovjeka božansko preobilje Isusa Krista koje nadilazi svaku pojedinačnu egzistenciju te je upravo na taj obvezujući način goni da iziđe iz sebe, da bude onkraj sebe u odnosu prema Bogu. I ne samo to. Dogma zapravo izvire iz same ljubavi, jer ljubav zahtijeva dogmu. Naime, ljubav je pogođenost drugim, koji u svojoj drugotnosti predstavlja neku vrstu "dogme" za mene: on je nesvediv i veći od moje egzistencije. On izaziva, obvezuje i traži napor mojega mišljenja i djelovanja, traži da iziđem iz sebe, da budem onkraj sebe. I upravo me tako drugi u svojoj "dogmatičnosti" čini istinski egzistencijalnim. Ako je to slučaj u svakoj istinskoj ljubavi među ljudima, koliko li je tek onda to tako u Božjoj ljubavi koja je objavljena u Isusu Kristu. Stoga mi, krš­ćani, nemamo razloga plašiti se dogmi. Štoviše, dogme nas uče vjeri i ljubavi prema Isusu Kristu i bližnjemu i, ako hoćete, uče nas istinskoj egzistenciji.

Izvor: