Kolumnist: Mirela Primorac - Marija - znak vremena
Objavljeno: 02. 06. 2017. 15:28
U jednom svom pjesničkom razmišljanju o Isusu, libanonski pjesnik Khalil Gibran piše da se svakih stotinu godina u jednom vrtu na obroncima Libanona susretnu „Isus iz Nazareta” i „Isus kršćana”. Njih dvojica dugo među sobom razgovaraju i svaki put, prije rastanka, „Isus iz Nazareta” dovikuje „Isusu kršćana”: Prijatelju, bojim se da se nikada nećemo razumjeti, nikada.

To što je Gibran pjesnički uobličio temelji se na jednoj umjetno konstruiranoj podjeli nekih teologa. Naime, već od 18. st. vuče se kroz nauku o Kristu (kristologiju) umjetno konstruirano razlikovanje između „Krista vjere” i „Isusa povijesti”. Pri tome bi Isus povijesti bio Isus Biblije, a Krist vjere natruha kršćanske teološke misli i pobožnosti.

Sada se, po toj istoj umjetno načinjenoj teološkoj šabloni, pokušava praviti razliku između „biblijske Marije” i „Marije pobožnosti”. Protestantski teolog Karl Barth ide čak dotle da tvrdi: Gdje se Mariju 'časti', gdje se sav taj nauk (mariologija) i njemu odgovarajuća pobožnost u svojoj potpunosti razviju, tu nema Kristove Crkve.

Istina je da se u svemu može pretjerati kao i da svako pretjerivanje iznevjeri istinu stvari. Zbog istoga razloga Drugi vatikanski sabor u dokumentu Lumen gentium (67) i upozorava propovjednike da se u govoru o Mariji brižno suzdržavaju od svakoga krivog pretjerivanja. Ali isti taj dokument nadodaje da se jednako tako čuvaju i prevelike skučenosti uma kada je Marija u pitanju.

Teolog Leo kard. Scheffczyk ukazuje u svojim mariološkim spisima na dvije opasnosti koje u razmatranju Marijina otajstva treba izbjegavati. Jedna je lažna širokogrudnost, koja nije sposobna uočiti ni najveća pretjerivanja u pučkoj pobožnosti, a druga je puritanska uskogrudnost, koja iza svakoga osjećajnog izraza pobožnosti prema Mariji vide opasnost za čistoću vjere. Zaboravljaju takvi da za sve vjerske istine vrijedi pravilo da one svoj puni razvoj ostvaruju tek u štovanju, jer se vjera ne iscrpljuje u zadržavanju na vjerskim istinama. Istinski vjernik uvijek osjeća potrebu za priznanjem vjerske istine, za slavljenjem istine, za zahvalnim priznanjem istine. Zbog toga i ne postoji nijedna vjerska istina, kaže Scheffczyk, koja ne bi bila predmetom pobožnog štovanja i liturgijskoga slavljenja. Vjera vjeruje, reći će sveti Augustin, ali nada i ljubav mole. Stoga nije dovoljna tek vjera, jer i đavli vjeruju i dršću (Jak 2,19), kaže Sveto pismo. Ovo opće pravilo vjere, svoju punu potvrdu nalazi upravo u području mariologije.

I dok je srednji vijek uzvikivao o Mariji nikad dosta, dotle je suvremenoj teologiji i najmanji spomen Marije dosta. Nekada se pitam zar je tako teško shvatiti ono što je Stepinac rekao: Krist i Marija ostaju nerazdruživi zauvijek!

Većina marijanskih istina vjere ponajprije su svoj izraz pronašle u liturgiji i pobožnosti, a tek potom i u teologiji. Naravno da ponekad postoji raskorak između biblijske mariologije i „pučke mariologije”. Vjerojatno je na to papa Franjo i mislio kada je rekao da Marija nije uposlenica u poštanskom uredu. Ali potpuno je neispravno zbog toga biti sumnjičav na svaki spomen ukazanja i objava i ne uočiti da biblijska mariologija upravo započinje ukazanjem i objavom (anđela Gabrijela Mariji u Nazaretu) ili misliti da je Marija zapreka neposrednom susretu s Kristom, potpuno je neispravno.

Bibličar Celestin Tomić lijepo piše: Marija nije zapreka neposrednom susretu s Kristom, ona ga olakšava. Susrećemo Krista s Marijom. Ne možemo susresti Krista, a da ne susretnemo Mariju. Alojzije Stepinac je tu još puno rezolutniji kada kaže: Nema Isusa bez Marije! Marija je doista uvijek bila u službi Krista. Kroz tu istinu valja promatrati i marijansku pobožnost, a osobito njezina ukazanja i objave.

Ima onih koji misle da je marijanski put prema Isusu Kristu ugroza vjere. Zaboravljaju međutim da je tajna utjelovljenja zapravo marijanska tajna (Johannes Schneider). S visoka gledaju marijanske oblike pobožnosti u kojima se izražava vjera naroda i često ih osuđuju, jer smatraju da nisu dovoljno prožete teologijom. Smatraju se većima od najvećih teologa, a upravo su najveći teolozi bili najveći štovatelji Marijini. I dok je srednji vijek uzvikivao o Mariji nikad dosta, dotle je suvremenoj teologiji i najmanji spomen Marije dosta. Nekada se pitam zar je tako teško shvatiti ono što je Stepinac rekao: Krist i Marija ostaju nerazdruživi zauvijek!

Izvor:
Svjetlo riječi