Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 15:01
Maleni glasnogovornik, kraljević tuge, nesretno je trogodišnje djetešce koje je voda zagrlila zauvijek, milostivija od ljudi. Nažalost konačna u svojoj okrutnoj ljubavi.

Topla, mirisna jesen briše noge na otiraču ispred ulaznih vrata stvarnosti. Djeca se spremaju u školu. Najmarljivije oni najmanji. Prvi put. Ljudi pronalaze izgubljene prijatelje. Netko je rođen baš danas i njegovi roditelji su najsretniji u svom životu. Netko se zaposlio, a netko ubire plodove svoga krvavog truda sa crne brazde i zadovoljno se smije...

Toliko je toga dobroga u danu. Baš svakom danu. Lijepih trenutaka koji čovjeku pomažu da splete smisao, uhvati pravac. Još jednom.

Ali ne! Ne daju nam da dišemo. Da živimo normalnim, rekla bih „običnim“ , životom. Jezive slike rijeka izbjeglica iz Sirije. Suze. Izgubljeni pogledi, sukobi sa državnim službenicima, granicama, zidovima i pretrpanim vlakovima u jednom smjeru. Bezglavo pobjeći. Preživjeti.

S druge strane pretrpani brodovi, čamci, ma orahove ljuske na otvorenom moru. Očajnici. Prevareni, ostavljeni. Izvor zarade za sve brojnije i bezdušnije trgovce ljudskom sudbinom. Kažu, prilika stvara lopova, ja kažem prokazuje!

Maleni glasnogovornik, kraljević tuge, nesretno je trogodišnje djetešce koje je voda zagrlila zauvijek, milostivija od ljudi. Nažalost konačna u svojoj okrutnoj ljubavi. Nema smisla pokušavati izreći, napisati ono što nije već rečeno u stotinama napisa o tom majušnom ugaslom životu, usnulom na obali, kad se i voda umorila od nošenja. Nemam reći što novo, riječi su banalne... Tek djetešce...

I niti neću. Ja ću prozvati one koji nisu zaustavili užas u začetku! Nitko me ne može uvjeriti da nije bilo moguće! Sve one koje smo izabrali, koje plaćamo i koji trebaju služiti interesima svih nas. Sve one, bez obzira na to na kojem komadiću Zemlje ograđenom zamišljenom, dogovorenom crtom zvanom državna granica, obnašaju svoju državničku i inu dužnost. Tj. trebali bi! Trebali su! Kad se čaša prelije kasno je hvatati vodu, davno je trebalo zatvoriti slavinu i biti odgovoran, odgovoran...

Toliko je toga dobroga u danu. Baš svakom danu. Lijepih trenutaka koji čovjeku pomažu da splete smisao, uhvati pravac. Još jednom.

Kao i uvijek ostaju tek ljudi, obični ljudi, ti, ja, mi, koji pomažu, doniraju, prihvaćaju, zbunjeni. Što najprije učiniti? Samo, ljudi ljudima. Unatoč tome što se ovaj put čini, više nego ikada, da očaj nadilazi svu dobru volju.

Pomagali su i nama. Ljudi. Presvježe su nam rane minulog rata, kolone prognanih, izbjeglice, užasi neopisivog ludila, raseljavanje, nebrojene tuge koje traju i danas. Neke rane nikad ne zarastu u potpunosti. Pitaj ih!

Još je prisutan duboki miris vlage i žive slike limba posljednjih poplava. Opet tužni ljudi, vrećice, opet iseljavanje i preseljavanjenje, kontejneri sramotno nazvani „stambeni“, prazna obećanja i stvarna, konkretna pomoć samo od „običnih“ ljudi, svih nas... Ne daje tko ima i tko bi trebao, nego tko želi, suosjeća. Kasno.

Dosta je više saniranja posljedica, brisanja suza nevinima zbog bezobrazluka, sebičnosti onih koji su mogli, trebali, spriječiti, riješiti na vrijeme! Nisu. Opet nisu.

Ma odakle vam pravo da mi kradete, blatite normalan dan? Odakle vam pravo da obezvrijeđujete sve ono što nastojim prenijeti svojoj djeci, sve o pravdi, nadi, nagrađenom trudu, vjeri u ljude, o tome kako je važno, najvažnije biti Čovjek?

Odakle vam pravo da me napravite lašcem i licemjerom nesposobnim da odgovori na njihova neizrečena pitanja koja upiru pogledom u mene dok ih udara stvarnost mračnih slika života, ovakva kakvu ste vi, gospodo moćnici stvorili? Stvarnost veća i jača od svih razgovora, pripovijetki kojima im pokušavam darovati svijet onakav kakav bi ne samo mogao, nego i trebao biti?

Možete li uopće pogledati u oči svojoj djeci? Ili ste davno i pred njima sklonili pogled?

Prestanite otimati od nas kratke trenutke sreće i vjeru u sustave, upravljanje, funcioniranje svijeta oko sebe. Pa taj sustav smo mi stvorili! Vi bi trebali biti samo izvršitelji naše volje.

Klanovi, privatni, nadnacionalni, naddržavni interesi, jedini su poslodavac i oltar kojeg priznajete, svaljujući odgovornost na prvoga do sebe. Vaš nered i kaos će i ovaj put netko pospremiti pokušavajući pronaći smisao u užasu.

I nisam ja pozvana niti kompetentna da razdvojim žito od kukolja, da mogu rasuditi tko od njih bježi jer je jadan i očajan, a tko su oni koji se kriju među njima i dolaze k nama nastaviti širiti zlo i ludilo koje su povili u svojoj državi. Začetnici lažno cvile služeći se stvarnim žrtvama kao živim štitom, sredstvom do cilja.

Ali znam, nedvojbeno znam, da je previše tuge u očima, na licima tih ljudi. Znam, isto tako, da je Zlo koje je lavinu pokrenulo trebalo rješavati davno i upravo tamo gdje se izleglo. Zatući ga u začetku. Ne dozvoliti da buja i prelije se nezaustavljivo preko cijele Europe.

Sad je kasno. Pandorina kutija je otvorena, očaj i strah prosuti svijetom da se više nikada u potpunosti ne prikupe. Sve u ime nečijih, viših interesa, u ime profita i politike. Iskorištavanje promišljeno izazvanog kaosa u svrhu postizanja, ne usudim se niti pomisliti, čega. Ponovo.

Izvor:
Svjetlo riječi