Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 25. 04. 2017. 14:27
Deformitas Christi te format. Ille enim si deformis esse noluisset, tu formam quam perdidisti non recepisses. Pendebat ergo in cruce deformis, sed deformitas illius pulchritudo nostra erat. In hac ergo vita deformem Christum teneamus. Quid est, deformem Christum? 'Absit mihi gloriari nisi in cruce Domini nostri Iesu Christi, per quem mihi mundus crucifixus est, et ego mundo.' Haec est deformitas Christi. (Deformirani Krist tebi daje formu. Da on nije poželio biti deformiran, ne bi primio onu božansku formu koju si izgubio. Tako je on visio na križu deformiran, ali njegova je deformiranost naša ljepota. Zato se u ovom životu držimo deformiranoga Krista. Tko je pak deformirani Krist? 'A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.' To je Kristova deformiranost.)

Ovaj sjajan Augustinov tekst kazuje nam kako se istinski treba živjeti kršćanska vjera, a to podrazumijeva deformiranost, vjeru u formi roba (Fil 2, 7). Naime, postoji opasnost da se vjera shvaća kao ljepota bez ružnoće, svjetlo bez tame, ugoda bez križa, jednom riječju, kao uživanje bez spremnosti na deformiranost - deformiranost služenja. Radi se o sljedećem.

Mnogi vjeru shvaćaju isključivo kao liturgiju. U liturgiji se mogu na miru povući iz ovoga svijeta, mogu slaviti Boga, motriti ga u lijepim liturgijskim formama, prepuštati se snažnom užitku ljepote liturgijskoga slavlja i jakim osjećajima koji ih preplavljuju. Mnogi tako upadaju u opasnost onoga što bi se moglo nazvati liturgicizmom ili esteticizmom. Smatraju da su dobri vjernici samim time što dolaze na misu, što se na neki način smiju odjenuti ljepotom liturgije, lijepim liturgijskim formama. Smiju osjetiti ugodu liturgijskoga slavlja, pjevanja, slušanja, gledanja i zajedničke molitve. Vjera je ovdje doživljaj lijepoga stila, lijepih formi, obreda. No, liturgicizmu nedostaje upravo ono o čemu govori sv. Augustin, a to je deformiranost - deformiranost služenja. Naime, liturgija slavi Boga koji se toliko deformirao, toliko učinio robom za nas da je postao materija, kruh i vino -  da ga blagujemo i pijemo. Deformirao se u služenju tako da nam je dopustio da raspolažemo njime, „zaključavamo” u tabernakule, čak i zlouporabljujemo, da ga primamo nečista srca. U tom smislu liturgija slavi Kristovu deformiranost i ona nas goni iz ljepote i ugode liturgijskih formi u svijet deformiranosti, u svijet tame grijeha. Kršćanin nije samo onaj koji se osjeća ugodno u liturgijskom slavlju, nego onaj koji se osjeća neugodno u svijetu. Ne boji se deformiranosti služenja u ovom svijetu. On zna da se Kristova ljubav i ljubav prema Kristu ostvaruju u služenju drugima i da je jedini kriterij istinske vjere služenje u formi roba. Doista, istinska liturgija jest liturgija u formi roba.

Slično možemo vidjeti i kod onih vjernika koji vjeru isključivo shvaćaju kao doživljaj razuma, kao razumsko razmatranje, kao teoriju. To su vjernici koji pristupaju vjeri na temelju pojmova. Pojmovi tako jednima služe da dožive užitak ljepote razumnosti vjere te da taj užitak prenesu i drugima. Tako nastaju teološke knjige, članci, sustavi koji sjajno donose ljepotu, sklad, razumnost Božje objave u Isusu Kristu. No, nekima pojmovi služe za kritiziranje postojećega stanja vjere, Crkve i teologije. Oni uživaju teorijski problematizirati te svojim teorijama upozoravati na ono što nije dobro i na ono što bi trebalo biti bolje. No, tu možemo primijetiti ono što bismo mogli nazvati teologicizmom ili teološkim pametovanjem. Teolozima pametnjakovićima vjera je lijepa misao. Oni misle vjeru iz sigurnosti svojih toplih stanova, samostanskih ćelijica. Za njih je vjera događaj radnoga stola, tribina, jednoumnih internetskih portala, gdje svi povlađuju jedni drugima. Nije teško ne uvidjeti da teološkim pametnjakovićima također nedostaje Kristova deformiranost, jer nema istinske teologije bez konkretnoga služenja, dobre teološke teorije bez teološke prakse niti svetoga mišljenja bez svetoga služenja. Treba ući u ovaj svijet i djelovati u tamama svijeta i Crkve. Treba se deformirati, poništiti, izići iz nedodirljivosti vlastite teorije te misliti kroz djelovanje, kroz tamu služenja, misliti u formi roba. Da, istinska teologija jest teologija u formi roba.

Izvor:
Svjetlo riječi