Početna stranica » De spectaculis

De spectaculis

160 pregleda

Đavao zna da čovjeka ne može osvojiti bez spektakla. Zato on stvara razne spektakle (društvene, medijske, političke) samo kako bismo poželjeli biti tako spektakularni, gledani kao što je on spektakularan, gledan. Svrha je njegova spektakla naš ego, da pokazujemo sebe

Prije više od trideset godina, kao dječak, natjecao sam se sa svojim prijateljima tko će s ljuljačke najdalje skočiti. Bilo je ključno što snažnije se zaljuljati i iskočiti u pravom trenutku. Trudio sam se biti što bolji, ali slabo sam skakao. No, sve se u meni odjednom promijenilo kad se uz ljuljačku pojavila jedna gledateljica, jedna mala crnka. Odlučio sam da zbog nje ne mogu više tako jalovo skakati, da zbog nje moram skočiti najdalje. I, nećete vjerovati, osjetio sam u sebi – sve zbog nje – nevjerojatnu snagu i moć. Zaista sam skočio najdalje, ali i najluđe jer sam tako spektakularno skočio da sam svom silinom udario laktom o tlo i polomio ga. Tako me moj lijevi lakat uvijek podsjeća na tu crnku, ali ponajviše na taj ludi spektakl zbog kojega sam skoro ostao bez ruke. Ipak, možda, da nije bilo toga i mnogih drugih ludih spektakala, ne bi bilo ni ovoga promišljanja o spektaklima.

Spektakl je gledanje koje u nama budi žudnju da budemo gledani. Čovjek je po svojoj naravi biće spektakla, rekao bih da je tim savršeniji što je gledaniji, spektakularniji. Kao što je meni bilo potrebno da me ona crnka gleda za daleki skok, tako i čovjek ne može „skakatiˮ daleko bez spektakla, bez gledatelja. Pogledajte samo kako su jalove nogometne utakmice bez gledatelja. Igrači su neprepoznatljivi, loše „skačuˮ, loše igraju. I ljubav je spektakl: stupaš na pozornicu pred drugom osobom i moraš se što bolje uprizoriti. Što te ona više gleda, tim se više trudiš biti što bolji, što spektakularniji pred njom. I ono što nazivamo javnošću, javnim mnijenjem, nije ništa drugo doli spektakl. Mnogi se, zahvaljujući samo tomu spektaklu javnosti, stvarno mijenjaju. Dok nisu bili javne, „spektakularneˮ osobe, mnogi političari, biskupi, svećenici, svašta su si dopuštali u privatnom životu. A ovako, spektakl javnosti prisilio ih je da postanu drukčiji. Dakle, želiš li biti savršeniji čovjek, nema ti druge nego biti što gledaniji, spektakularniji. Vjera nas poučava da treba razlikovati dvije vrste spektakla, đavolski i Kristov spektakl. Pogledajmo prvo kakav je to đavolski spektakl.

Đavao zna da čovjeka ne može osvojiti bez spektakla. Zato on stvara razne spektakle (društvene, medijske, političke) samo kako bismo poželjeli biti tako spektakularni, gledani kao što je on spektakularan, gledan. Svrha je njegova spektakla naš ego, da pokazujemo sebe. Navest ću neke primjere. Sredovječni muškarci, koji žele biti i dalje mladi, briju glavu, jer gola je glava izričaj moći, kao da te bodu svojom glavurdom u oči. Neki opet puštaju kosu kao žene, vežu kosu ili ju onako šarmantno stavljaju iza uha. Neki paze na odjeću, cipele, sat, na tjelesnu težinu, dakako i na okvir naočala, a neki slušaju sebe dok govore. A i mnogih se žena gotovo možeš uplašiti od silne šminke, „zastrašujućihˮ tamnih okvira naočala. A odjeća, nakit, narukvice, torbice služe da se izazovu pogledi muškaraca ili još više, zavist u drugih žena. Ili, gledaš svakodnevno spektakl mnogih koji se „sretnoˮ rastavljaju pa nanovo žene, mnogih starih koji uzimaju mlađe, vjenčane koji imaju ljubavnice, pa ti je žao što i ti sam nisi tako spektakularan, gledan. Ah, gledaš plastična lica, napućene usne, mnoge koji „sretnoˮ uživaju u svojim vikendicama, jahtama, koktelima, sa zgodnim tijelima, pa budeš tužan što i sam nisi tako gledan kao oni. Ne iznenađuje nas ta đavolska logika jer izgled je moć: ako nisi gledan, ne postojiš u ovom svijetu. Đavao želi da sjajimo njegovim sjajem: da sebe pokazujemo, sebe što moćnijima, nametljivijima, neosjetljivijima, neovisnijima, bahatijima, besramnijima, vidljivijima. I čim se obasjaš njegovim sjajem, eto ti propasti. Izvana si gledan, lijep, obijeljen, a iznutra mrtvac, trulež.

Kristov pak spektakl jest spektakl pokazivanja Boga, spektakl u kojem se zahtijeva od nas da se obratimo od pokazivanja sebe k pozivanju Boga. I tada, kad pokazuješ Boga, nemaš više potrebe za onim đavolskim pokazivanjem, za onom vidljivošću samoga sebe. Želiš zapravo biti spektakularan na Kristov način: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.ˮ Želiš biti što manje ti, a što više Krist: nemoćniji, povučeniji, osjetljiviji, ovisniji, ponizniji, sramežljiviji i nevidljiviji, kako bi Gospodin po tebi bio pokazan. Stoga, odlučiš li biti što savršeniji kršćanin, moraš biti što luđe spektakularan, moraš pred sobom imati stalno Božje oči koje te gledaju: „Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske.ˮ Božje oči su za nas Krist, Trojstvo, anđeli, sveci. Što ih više imaš pred očima, što si više njima gledan (razmatranjem, čitanjem, molitvom), tim ćeš luđe „skakatiˮ pred njima. Kristov se spektakl nalazi u Svetom pismu, ali i u životima svetaca. I euharistija je spektakl, gledaš i sudjeluješ u Kristovu spektaklu poniznosti i ljubavi kako bi tako i sam postao euharistijski spektakularan u svojem životu. I Crkva, kao zajednica vjernika, također je spektakl. Spektakl njezina nauka, služenja i euharistije, njezina „javnostˮ (sensus fidelium), koja dolazi od Krista, čuva te da se ne prepustiš đavolskom spektaklu ovoga svijeta. I ja se trudim u pisanju i življenju biti što više ludo spektakularan pred očima sada jedne nove „crnkeˮ, nebeske publike, Crkve, tolikih svetaca i tolikih duhovnih prijatelja. Oni su moje oči, želim da me oni gledaju. A Pavao, taj spektakularni čovjek u Kristu, stavlja nas pred Kristov spektakl koji nas oslobađa od spektakala ovoga svijeta: „Postali smo spektakl svijetu, i anđelima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni.