Početna stranica » Dan bez planova

Dan bez planova

157 pregleda

Dobro je jutro, ako se tako može reći po buđenju, nakon suočenja s dijagnozom, koja znači da lijeka nema, odnosno da uskoro slijedi smrtni ishod. Nije lako usnuti s tim saznanjem, no tjelesni umor pobijedi i san ipak dođe.

Zapravo spavanje, sa ili bez snova. A dođe i buđenje. Misao o kraju odmah je sveprisutna:

Možda je baš danas taj dan, posljednji dan ovoga, ovakvoga života. Je li? Ne možemo znati. To je valjda jedino neznanje koje je dobro za nas i za sve oko nas.

Posljednji dan

Ali, ponekad, kada se dogodi da ipak povjerujemo, da će taj dan doći prije nego smo očekivali iz ovoga ili onoga razloga, sve se promijeni. Do tada se uglavnom i ne razmišlja o trenutku smrti, budi se i liježe s planovima za sutra i za bližu i daleku budućnost, s osjećajem da se ima vremena za sve. Ali od toga trenutka, kao da se vrijeme skrati i više ga nema dovoljno. Kako planirati bilo što, kada ne znamo je li sutra taj dan? Ili je došao već danas? S tom spoznajom o skoroj smrti, o smrtnosti, ništa više nije isto.

Odjednom se javi spoznaja kako je zapravo bio divan dotadašnji život, pa ma koliko do tada kukali i prigovarali za koješta, koliko se voli sve u okruženju, ljude, biljke, kućne ljubimce, predmete. Shvatimo koliko toga je propušteno, što sve nije učinjeno, oko čega se brinulo, a možda nije trebalo baš toliko, ali i oko čega se nije brinulo, a trebalo je… Što s tim danom koji je svanuo, a možda je posljednji dan dotadašnjega života?

U svakom slučaju prilika je da postane jedan dobar dan, koji se može i ne mora pamtiti, kao što ne pamtimo ni tolike dane koje smo doživjeli nesvjesni koliko su to bili „baš dobri”. Kako ga potrošiti? Ostati spavati do večeri i onoga trenutka? A ne znamo hoće li baš danas doći. Ustati s nadom da će ipak sve nekako dobro proći? Nadati se da se možda ipak neće dogoditi? Što učiniti ili ne učiniti? Otkuda krenuti, jer je sve tako jako važno. I tako nevažno. Ako je već tako i ipak se povjeruje u dijagnozu, koja ne dozvoli budućnost, dijagnozu s točkom, bez zareza, onda nema planiranja.

Svanuo je dan bez planova i planiranja. Čisti, obični dan. Osuđenoga na smrtnu kaznu. Što s tim danom?

U svakom slučaju, hvala lijepa na prilici da možda to bude samo još jedan dobar dan. Hvala na svemu do sada i hvala na svemu što će doći. Hvala najljepša, hvala velika. Vjerujmo da će biti sve dobro. Pa dan je! Sa svim prilikama. Ne znamo otkud bismo krenuli jer je sve odjednom važno i prevažno.

U svakom slučaju je možda najbolje sabrati se, umiti, otvoriti prozore, uživati u svježem zraku, svjetlu i toplini. Duboko udahnuti. I prepustiti se. Više se nema što ni dobiti ni izgubiti. Može se samo prepustiti. Možda uz molitvu koju svi znaju: „…Budi volja Tvoja… Kruh naš svagdanji daj nam danas… I otpusti nam grijehe naše, kao što mi otpuštamo dužnicima našim…” Doista? Otpuštamo dužnicima? Ima li ih. Tko su? Možda bi bilo dobro prisjetiti se tih kojima trebamo otpustiti dugove prema nama. Je li to sada uopće više važno? Možda bi bilo dobro prebrati po prošlosti i pronaći i one trenutke u kojima smo mi nekome ostali dužni, pogriješili i možda samo propustili nešto učiniti. Ako je važno, a ne može se razriješiti, možda se može pomoliti za oprost tih djela. To ima smisla, jer donosi smirenost, a to znači da je tako dobro činiti. Otpustiti. I moliti za oprost. To su samo tereti poput kamenja u džepovima ili cipelama, koje se nosi sa sobom. Neki ljudi zbog takvih tereta doslovno hodaju povijeni i gegajući se jer im je teško i žulja ih pri svakom koraku.

Jesmo li spremni za ovaj dan? Je li nam bitno kako izgledamo izvana? Pa učinimo nešto i po tom pitanju. Uredimo lice, kosu, odjeću. Postoji li neko mjesto kamo bismo mogli još danas otići, a sve do sada nismo stigli? Treba otići. Možda prošetati gradom, livadom, do parka, rijeke, možda do crkve ili groblja. Možda treba odgovoriti na neko pismo, platiti pokoji zaboravljeni račun. Naravno da nama to više nije važno, ali je važno ne ostaviti drugima da završavaju naše poslove.

Živjeti za svaki dan

Ima svatko dovoljno i svojih briga, a možda posljednji dan, samo je naš i možemo s njim što hoćemo. Što to nismo sve do danas učinili? Plesali? Pjevali? Trčali? Pa što se čeka? Zaplešimo i zapjevajmo iz svega glasa! Potrčimo. Pošaljimo porukicu prijatelju, barem jedan veseli emotikon. Neka nas se sjeti na tren. Dovoljno za osmijeh. Nasmijmo se. Pročitajmo nešto, napišimo nešto… Svi dani su kratki, a posebno ovaj možda posljednji na ovom svijetu. Pripremimo si obrok hrane koju baš volimo jesti. Popijmo piće koje baš volimo piti. Pripremimo si kupku kakvu volimo. Ugodimo si. Toliko smo bar sami od sebe zaslužili. Prebrzo prođe i takav dan. Možda posljednji.

Nije loše razmisliti malo o tome kako se dogodilo da smo povjerovali u to da će možda baš to biti posljednji dan ovoga života. Zašto smo povjerovali u to što nam je rekao netko drugi? Jesmo li to zapravo željeli? Zašto nam je to trebalo? Jer sve do tada se činilo da želimo sve dane svijeta i da ne želimo nikada umrijeti? Kako to da sada samo čekamo smrtni trenutak? Zašto je tako lako povjerovati u smrtnu presudu, a teže u osudu na dug i blagoslovljen život? Pa ma kako dug ili kratak bio, kada bi svi dani bili kao ovaj „možda posljednji”, ne bi to uopće bilo tako loše. Ne bismo se ni na što navezali, jer smo se u dubini sebe odrekli svega oko sebe. Oprostili bismo drugima, vratili bismo dugove… u svakom slučaju, dobro bismo se proveli. Uvečer bismo mogli mirno reći: „Hvala Ti, Bože, za ovaj dan, možda posljednji. Baš je to bio jedan dobar dan.”