Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 29. 12. 2017. 09:31
Božji poziv na svetost na poseban način razotkriva koliko svećenici i redovnici nisu sveti. U mnogo čemu današnji svećenici i redovnici nalikuju onomu svećeniku Eliju iz Staroga zavjeta (1 Sam 1,9s). Dok Ana žarko moli u hramu, svećenik Eli sjedi na stolici, na pragu svetišta, vjerojatno lagano drijemajući o popodnevnom odmoru i čudeći se njezinoj žarkoj molitvi, misleći da je zapravo pijana.

Poput Elija, i danas mnogi svećenici dremuckaju, smatrajući ozbiljnu duhovnost pijanošću, dremuckaju ravnodušni u svojem pozivu, dremuckaju opušteno. Dva su najveća zla u današnjih katoličkih svećenika i redovnika: novac i častohleplje.

Treba otvoreno reći da svećenici i redovnici pripadaju vrlo malom broju građana (barem u Hrvatskoj) koji žive kao bogataši, iznad prosjeka većine građana. To mnoge svećenike navodi da se ponašaju poput obijesnih bogataša: druže se samo s bogatašima i dobrostojećima (pogledaj samo tko im je društvo!), smeta im kuknjava običnih ljudi (Lk 18,39!; bogataši ne kukaju), financiraju i zapošljavaju rodbinu sve do trećega koljena – kao pravi „dobrotvori”, kupuju i nose „markiranu” odjeću te voze raskošne automobile. Netko će s pravom reći: svećenici i redovnici to zaslužuju, sami su, nemaju obitelji, imaju fakultetsko obrazovanje, Crkva je dobro financijski organizirana itd. Sve to stoji. Ali, nažalost, novac, taj mamon, pretvara svećenike u plaćenike, u Jude koji misle jedino na svoju kesu, a ne na Krista i svoje vjernike. Mamon upropaštava većinu svećenika i redovnika, guši im svećeničku dušu. Blaženi su oni jednostavni svećenici koji su oskudni novcem i kojima novac ništa ne znači, blaženi oni jednostavni redovnici koji svoj novac troše za duh, za vjernike, za knjige, za duhovnost. Ipak, većinu bogatih svećenika i redovnika novac ne zadovoljava jer novac ne pruža još crkvenu moć, a ona se postiže čašću. Zato se među svećenicima i redovnicima vodi bespoštedna borba za čašću: kako doći do časti profesorske službe na fakultetu, zaposliti se svim silama i biti profesor – teolog, kako postati kanonik, monsinjor, dobiti časnu i uglednu župu, biti gvardijan, biti čašćen i hvaljen u provinciji, medijima. Zastrašujuće je častohleplje među svećenicima i redovnicima: usta puna Boga, Krista i Crkve, a zapravo samo težnja za čašću, čisti ateizam.

Blaženi su oni jednostavni svećenici koji su oskudni novcem i kojima novac ništa ne znači, blaženi oni jednostavni redovnici koji svoj novac troše za duh, za vjernike, za knjige, za duhovnost. Ipak, većinu bogatih svećenika i redovnika novac ne zadovoljava jer novac ne pruža još crkvenu moć, a ona se postiže čašću

Treba ovdje spomenuti još nešto jako važno. Kada se svećenici i redovnici nakon odreknuća (ređenje, redovnički zavjeti) ponovno žele vratiti i uživati u onom što sasvim normalno i prirodno čine vjernici laici, tada sa sobom povuku mnoštvo nečistih duhova i onda bude „gore nego na početku” (Lk 11,24-26). Vjerujte, nitko ne može tako zapasti u ovisnost o novcu kao svećenik, rijetko tko u takvu bludnost kao svećenik (sve vrste perverzija) i rijetko tko u takvu neposlušnost kao svećenik (pametovanje, politizacija, tvrdokornost, sebičnost). Vjerojatno je uzrok tomu posebna oholost svećenika i redovnika: kao što nitko ne može biti tako ohol kao pali anđeo Lucifer tako nitko tako izokrenut i poremećen kao pali svećenik i redovnik: u bogatstvu, bludnosti i neposlušnosti. Ah, misterij zla! I mi se onda još na Zapadu, u Europi, čudimo odakle ateizam u kršćanskim, katoličkim zemljama. Znam da to nije jedini razlog, ali nije li zapravo europski ateizam, ako hoćete i agresivnost prema kršćanstvu, ne samo posljedica (!) nego nastavak onoga skrivenoga, ali tako agresivnoga ateizma među svećenicima, redovnicima? Ne znam, možda je dobro da takvoga svećeništva, redovništva i nestane u Europi, da možda Gospodin iz kamenja stvori nova duhovna zvanja.

Svećenici dremuckaju, poneke duhovne osobe podrugljivo smatraju „pijanima” i, zamislite, još se čude da danas nitko ne drži do Boga, Krista i Crkve! Sveti Augustin je u pravu: Otvoreno priznajem, dragi vjernici. Nigdje na svijetu nisam susreo boljih osoba od onih koji su u samostanima duhovno uznapredovali, ali nigdje nisam susreo gorih osoba od onih koji su u samostanima izdali svoj poziv. No, vjernici laici ne trebaju očajavati jer istina je i ono drugo što sv. Augustin kazuje svojim vjernicima: Premda smo tužni zbog određenoga smeća među nama, tješimo se ipak da postoje mnogi ukrasi. Ne prezirite zbog toga taloga, koji vrijeđa vaše oči, one tijeske zbog kojih se Božje spremište puni dragocjenim i djevičanskim uljem. Milosrđe Boga, Gospodina našega, neka vas, ljubljena braćo, očuva u njegovu miru protiv svih neprijateljskih zasjeda.

Izvor:
Svjetlo riječi