Početna stranica » Brak u krizi

Brak u krizi

148 pregleda

Ako oba partnera rastu zajedno, prihvaćajući nove i sve veće odgovornosti, povezivat će ih i novonastale dužnosti. Mijenjat će se zajedno cijeneći jedno drugo i razmjenjujući iskustva. Ako se to ne dogodi, dolazi do razlaza

Sve češ­će rastave brakova kojima smo danas svjedoci pokazuju nezrelost odraslih, nespremnost za nove uloge i pokušaj bijega od odgovornosti. Najlakše se rastati. Tim činom umišljamo sebi da smo važni i zaboravljamo razloge koji su nas privukli toj osobi. Odabir partnera može biti pogrešan, ali nije moguće da je baš svaki treći brak (koliko ih se raspada u Hrvatskoj) sačinjen od toliko nepremostivih razlika. Naravno da se javljaju problemi. Oni su tu i kad ne postoji brak, ne može ih se izbjeći ili ignorirati. Ako su osobe ušle u brak iz ljubavi, ako su vrijedne, dobre, poštene, pametne, naći će neki izlaz, pričekati, biti strpljive. Ljudi se mijenjaju s godinama, mijenjaju se i prioriteti, ali ako su djeca plod ljubavi i bračne zajednice, onda se trebamo zapitati kakvu sliku prenosimo djeci za njihov budući život.

Važno je odrediti prioritete u životu. Ako su roditelji preambiciozni i ne žele se odricati ničega, onda će negdje rasti jaz, pojavit će se grižnja savjesti na nekom od područja ljudskog života, profesionalnom ili privatnom. U jednom trenu primijetit ćete oči koje vas prate i traže, vidjeti ručice koje bi vas grlile, ali vi kasnite i ne znate kada ćete opet stići suočiti se s malim bićima. U jednom trenu stat ćete i pogledati unatrag i zapitati se što je bilo važnije – život s bližnjima ili stalna odsutnost iz njihovih života.

“Mi” – okosnica obitelji. Požrtvovnost i spremnost služenja drugima potrebni su za gradnju obiteljske kulture. Ova obilježja donose pobjedu, grade karakter i pridonose ispunjenju onih koji vole i koji su voljeni. Zapravo, to je pobjeda i za pojedinca, i za obitelj, i za brak, ali i cjelokupnu zajednicu koja ima koristi od ostvarenih i ispunjenih pojedinaca te složnih i snažnih obitelji.

U današnjem materijalnom svijetu u kojemu su vrijednosti potpuno izokrenute, brak postaje poligon natjecanja. Partnere više zanima tko ima pravo, a ne što je u tom međusobnom nadmudrivanju ispravno. Potrebno je postupno prelaziti s “ja” na “mi”, što i čini okosnicu obitelji. U suprotnom, umjesto mentaliteta obilja vladat će mentalitet oskudice jer nitko neće biti sretan u stalnom natjecanju tko je više zadužen u obitelji i tko više trpi. Kad dvoje ljudi sklope brak i dobiju djecu, ne mogu se više baviti samo onim što je njima kao pojedincima važno nego moraju misliti i na potrebe drugih i na to kako to ponašanje utječe na njih. Žrtva ne znači odricanje od nečega što je nama važno, žrtva je odricanje od nečega manjeg za nešto veliko, trenutak kad se od “ja” stvara “mi”, kad se ima zajednički cilj, kao što je primjerice – odgoj djeteta. Obitelj upravo tada postaje zajednica dvoje ljudi, postaje “mi”, ističe Covey.

Brak je međuovisnost. Onaj tko uđe u brak iz sebičnih razloga ili zbog pogrešnih pobuda, ponekad i zbog pritiska okoline i običaja, doživjet će brak teškim, nesnosnim, obvezujućim. Ako osoba očekuje da onaj drugi u braku brine za sve, onda unaprijed uništava zajedništvo i djeluje prema načelu koje ga izobličuje. Krivo je ulaziti u brak da bi samo primao, a ništa davao, jer bračni život ne može doživjeti svoje ispunjenje ako je mužu ili ženi prioritet samo osobna, pojedinačna sreća. Mora se dogoditi prijelaz s neovisnosti na međuovisnost, a time se i okolnosti života mijenjaju. Taj proces često ne teče glatko i bez poteškoća. Kako je Micheal Novak primijetio: “Brak i djeca naučili su me nečemu za što sam zahvalan. Većinom su to lekcije o teškoćama i trpljenju. Većina onoga što učim o sebi nije ugodno… Moje ljudsko dostojanstvo ovisi više o tome kakav sam muž i otac nego o bilo kojoj poslovnoj dužnosti. Vezanost za obitelj onemogućava mi (a mojoj ženi još više) mnoge takve prilike. A ipak, to ne doživljavam kao vezanost. Znam da je to moje oslobođenje. Prisiljava me da budem drukčiji čovjek, i to na način na koji želim i trebam biti prisiljen.”

Ako oba partnera rastu zajedno, prihvaćajući nove i sve veće odgovornosti, povezivat će ih i novonastale dužnosti. Mijenjat će se zajedno cijeneći jedno drugo i razmjenjujući iskustva. Ako se to ne dogodi, dolazi do razlaza. Pritom obje strane imaju pravo kad iznose svoje razloge neslaganja, a oni samo potvrđuju da je neovisnost prevladala nauštrb međuovisnosti, međusobnog ulaganja, odricanja, a prije svega ljubavi. Kao što veli sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: “Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje…”