Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 19. 07. 2019. 13:19
Kata je rođena početkom dvadesetoga stoljeća. Tamnih očiju i još tamnije kose bila je ljepuškast curetak, ali i dosta svojeglava. Kasnije se pričalo da je bila zaljubljena u jednoga mladića, a samo je ona znala jesu li osjećaji bili i uzajamni.

U to vrijeme djevojke su morale poslušati odluku muškarca u obitelji, oca ili brata. A Kata je, uz oca, imala i čak dvojicu braće koji su polagali pravo na odluku o njezinu životu. Smatrali su da je Jakov za nju prava prilika. Imetak je zaradio radeći s braćom u Belgiji pa su svoju obitelj unaprijedili, gradili, otvarali i ulagali. A Jakov? Onako visok i plav, svijetlih očiju, potpuno suprotan njoj? Uvijek miran, ponosan, vrijedan od malih nogu? Obučen malo po stranjski... Oči su mu bježale Kati, a srce mu je tamo davno uteklo.

Kata je tiho negodovala i na kraju pristala, pokorila se braći. Htjeli su se i obiteljski povezati s Jakovom i njegovima. Kakav je to brak bio? Jakov je bio svjestan da je on taj koji više voli i to ga je ljutilo, pa je često bio nepotrebno strog prema Kati. Kad bi joj bilo previše, viknula bi na u međuvremenu rođenu djecu i uvijek s mrvicom rezerve ostajala pri svome. Kako su djeca odrastala i mladost prolazila, polako su jenjavale i ljubomora i ljutnja zbog nejednako uzvraćene ljubavi. Kata je postupno preuzimala vodstvo u njihovu odnosu, a Jakovu je ionako postalo svejedno. Zove li se to ravnoteža, pravda ili jednostavno životni smiraj, ne znam, ali pedeset+ zlatnih zajedničkih su proslavili. Na kraju su i otišli. Najprije ona, a onda i on, ostavljajući djecu, unuke i praunuke koji su izrasli iz braka ni boljega ni lošijega od većine. Jedna (polu)šaljiva izreka kaže da su brak i roditeljstvo poput velike srednjovjekovne utvrde – oni koji su unutra htjeli bi vani, a oni izvana bi htjeli unutra...

Nisu današnji brakovi sami po sebi ni bolji ni lošiji od Katinog. Danas je samo lakše otići. Više nitko ne trpi tuđe čarape na podu, praznu rolu toalet papira, vječno kašnjenje i nezatvorenu tubu paste za zube. Ili prepričavanje uvijek istih anegdota. Nestrpljivi smo jedni s drugima. Možda je ta nestrpljivost pustila svoj korijen kada smo prihvatili opći stav da se pokvarene stvari ne popravljaju, a polomljene ne lijepe? Postolari, krojači, urari, pa i električari zanimanja su koja se gase. Znate li da su nekada postojali i obrtnici koji su krpali najlon čarape? Ili remenari? Krpanje lonaca? Pranje perja? Popravljanje namještaja? Danas kupimo novi. Sve bez greške i dodatnoga truda, a ako nije takvo, nije ni vrijedno popravka. Na isti se način, izgleda, danas odnosimo i jedni prema drugima.

Ma, izgubili smo mi, definitivno, i muškarca i ženu! Ovi današnji ne uspijevaju izići iz svoga tako tanušnoga uglađenog ja po kojemu svakodnevno uzaludno premeću u potrazi za odgovorima

Postoji još jedna boljka današnjih brakova – zagubili smo putem i nekadašnjega muškarca i nekadašnju ženu! Današnji muškarac nosi u kovčegu više odjeće od prosječne žene i panično se boji ćelavosti. Vježbanje mu je tek povod da sebe satima promatra u ogledalu, a što se mišića tiče, sve će ionako odraditi proteini. Pri tome uživa u povlasticama obiteljskoga doma i majčinoga tetošenja, gotovo pa zauvijek, a odobravanje traži u kvartovskom druženju s dečkima. Priče uvijek iste – o obezvrijeđenom sportu, prljavoj politici, predvidivom životu, vječnom nerazumijevanju ostatka svijeta za njihova mlaka nastojanja te o eventualnom odlasku iz zemlje.

Izgubili smo i nekadašnju ženu. Ova današnja je čudno utegnuti lik napućenih usana, tamno iscrtanih obrva, identične „ispeglane” kose i gotovo uniformirane odjeće: žena je to koja se u markiranoj sportskoj opremi prigodno bavi sportom, dovoljno dugo tek za dobar selfie. Žena, uvijek odgođenoga majčinstva, s prvenstvenim zadatkom da se uda za nekoga tatinog sina koji životnu egzistenciju ima odavno riješenu. U tu svrhu neumorno objavljuje statuse po bespućima društvenih mreža, glumeći poželjnu sebe nekim isto tako nestvarnim ljudima koji zavidno analiziraju tuđe namještene fotografije i živote. Druga joj je opcija, smatra, Irska ili Njemačka...

Ma, izgubili smo mi, definitivno, i muškarca i ženu! Ovi današnji ne uspijevaju izići iz svoga tako tanušnoga uglađenog ja po kojemu svakodnevno uzaludno premeću u potrazi za odgovorima, za konačnom naznakom početka savršenoga života po nametnutim mjerilima, uvijek visoko iznad vlastitih mogućnosti. A stvarni život je onaj obični, koji juri pored njih i koji je onoliko dobar koliko su ga spremni prihvatiti. I ne prilagođavati ga silom samo i jedino sebi.

Kada se nekim čudom i dogodi da se ipak odluče na zajednički život, rađaju malo ljudsko biće koje preuzima vlast nad takvim nedovršenim roditeljima. Tako otac šuti dok se dijete razmaženo prenemaže ili baca stvari po trgovini ili restoranu, zlostavljajući druge ljude. Eventualno mu pruži mobitel da se zabavi! Majka? Spava na kauču u dnevnoj sobi sa svojom princezom jer ona jedino tako hoće spavati. I onda se sve češće čuju javne rasprave na temu što činiti s djecom u restoranu?! Pravo je pitanje što činiti s njihovim sebičnim i nesposobnim roditeljima.

Koliko god se trudim razumjeti, ne dopustiti sebi da mi odvlače pozornost, umorna sam od djece koja za vrijeme propovijedi trče po crkvi, pričaju na sav glas, šetaju po oltaru, padaju i ruše... Tijekom mise na Božić grupica, otprilike, dvogodišnje djece udruženim snagama čupala je maloga Isusa iz jaslica, gurala ruke u umjetni potočić i minijaturni mlinski kotač i povlačila za glavu sv. Josipa! Roditelji su im, za to vrijeme, sjali od ponosa! Kako li su samo njihova djeca društvena! A i neka malo gnjave nekoga drugoga...

Zato sam se nedavno, unaprijed, naježila kada sam vidjela da pored mene sjeda mlada obitelj s petero (!) djece – tri dječaka i dvije djevojčice. Raspon godina od dvije do desetak. A onda iznenađenje! Već dugo nisam vidjela tako strpljivu i pristojnu djecu. Pa čak i kad su se svi uredali tko za pričest, tko za križić na čelu! Ni traga guranju, prenemaganju. Starija djeca paze na manju, a da se to od njih ne traži, a roditelji stoje na čelu i začelju male kolone. Prišla sam im nakon mise i rekla da im želim čestitati što odgajaju takvu djecu. Mama se zbunila i rekla da se zabrinula što ću reći jer je očito naviknula na svakakve komentare zbog toliko djece. Nasmiješila se s olakšanjem i rekla kako to ne bi bilo moguće bez Božje pomoći. Kako me samo ispunila osjećajem sreće ta za današnje pojmove velika, a tako složna i smirena obitelj. Da ih čovjek poželi pored sebe. Za promjenu...

I možda upravo zbog te stalno rastuće potrebe za sretnim završetkom, s tolikom naklonošću iščekujemo svakoga proljeća nastavak poznate ljubavno-roditeljske priče rode Malene i njezina rodana Klepetana. Klepetan se svojoj rodi slomljenoga krila vraća već šesnaest godina iz trinaest tisuća kilometara udaljene južne Afrike. Ponekad je Klepetan kasnio, jednom je i neki drugi rodan došao Malenoj, ali njih su se dvoje uvijek pronašli i izgurali sve treće i zajedno othranili 57 ptića.

Zato, unatoč svim negativnim naznakama, društvenim trendovima, prirodnim i nametnutim pojavama, rodnim ideologijama i onima između s tenzijom da postanu većina, dok je ovakvih obitelji, kao što su ovo dvoje roditelja s pet malih glavica u susjednoj klupi, sigurna sam da i brak i obitelj i u ovoj nestabilnoj, iskrivljenoj slici društva kakva nam se danas nameće i dalje imaju i imat će najznačajnije mjesto. Još dugo. Na sreću svih nas...

Izvor:
Svjetlo riječi