Kolumnist: Božo Skoko - HR retrospektiva
Objavljeno: 13. 11. 2017. 09:03
Čak 44 % teritorija Hrvatske zauzimaju šume, pa slobodno možemo reći kako je bogata ne samo morem i otocima, po kojima je poznata, već i šumama. Međutim, u posljednjih deset godina u požaru je stradalo nevjerojatnih 84 tisuće hektara šuma, što je nenadoknadiv gubitak.

Upravo ovogodišnje ljeto pamtit ćemo po strašnim požarima koji su opustošili Dalmaciju. Samo na splitskom području, gdje je vatra stigla čak u pojedine dijelove grada, opožareno je pet tisuća hektara šuma, maslinika, vinograda i makije, a ukupna šteta se procjenjuje na 42 milijuna kuna. Suše, klimatske promjene, nesavjesnost ljudi te nedovoljna preventiva i organiziranost službi nadgledanja učinili su svoje… Trebat će godine dok se priroda oporavi i rane na zemlji zacijele. A kraj ljeta i početak jeseni ćemo, nažalost, pamtiti po nezapamćenim poplavama dalmatinskih i istarskih gradova i mjesta. U Zadru je primjerice 11. rujna palo čak 340 litara kiše po četvornome metru, što je količina koja inače padne tijekom puna tri mjeseca. Sve se to nekako poklopilo sa strašnim uraganom koji je poharao Karibe i američku saveznu državu Floridu, pa se mnogi pitaju što nam se to događa – jesmo li razaranjem prirode sami izazvali to zlo, osvećuju li nam se prirodne sile ili pak Bog ili je to možda nagovještaj Apokalipse?! Prijatelj koji živi u središnjoj Istri kaže kako su ih samo ovoga ljeta nekoliko puta poharale nezapamćene oluje i pijavice te nanijele veliku štetu kućanstvu, što je bilo nezamislivo godinama prije u tom mirnom i zelenom kraju Hrvatske. Klimatski poremećaji su očiti, a mi i dalje radimo po svome.

Besplatno i svima dostupno

Iako volimo tvrditi da je Hrvatska ekološki očuvana zemlja, što zapravo i jest u usporedbi s dobrim dijelom Europe, pitanje je kako se odnosimo prema prirodi, koja nam je od Boga darovana!? Čuvamo li ju za buduća pokoljenja ili ju nastojimo iskoristiti za trenutačnu zaradu? Brinemo li o njezinu očuvanju, održivosti ili ju doživljavamo kao potrošnu robu? Bojim se da nismo mudri upravitelji. A o tome svjedoči i niz nedavnih prosvjeda vezanih za korištenje hrvatskih voda. Prosvjedovalo se tako protiv gradnje termoelektrane na Perući, protiv davanja strancima izvora u koncesije, ali i protiv poskupljenja vode kućanstvima… Naime, pod izgovorom da se čak 50 % vode izgubi od izvora do kućanstava zbog zastarjelih cijevi, država bi rado podigla cijenu vode. Međutim, građani se pitaju nije li voda nacionalno bogatstvo koje bi trebalo biti besplatno i svima dostupno, poput zraka. Baš zato su ovoga ljeta prosvjedovali i Irci, koji žele besplatnu vodu, a ne da se zahvaljujući njihovim dobrima bogate multinacionalne kompanije. A voda jest već postala unosan posao. Uostalom to vidimo po količinama prodane vode u bocama u našim trgovinama i restoranima, a i po uvjerenju koje je zavladalo među našim ljudima da ona iz slavine više nije dobra.

Do kakvoga apsurda ide biznis s vodom možda najbolje svjedoči jedan doživljaj iz popularnoga zagrebačkog restorana gdje se konobar na upit može li nam donijeti dvije čaše obične vode gotovo uvrijedio: „Nažalost, ne mogu. Možete jedino kupiti flašu vode. Tako je naredio gazda. Posluživanje obične vode nam se ne isplati!” A vjerovali li ili ne – Hrvatska je treća u Europi po zalihama čiste i pitke vode. Voda koja teče našim vodovodima i slavinama zdravija je nego dobar dio one koju kupujemo u bocama. I umjesto da se time hvalimo i goste nudimo besplatnom hladnom vodom, kao što to čine primjerice u Kaliforniji čija je voda manje kvalitetna od naše, mi vodu čak uvozimo iz Austrije, Francuske i Italije! A dok mnogi predviđaju da će se u skoroj budućnosti voditi ratovi za vodu, kao što se danas vode za naftu, Hrvatska uopće nema jasnu strategiju upravljanja svojim vodnim resursima i njezina očuvanja za budućnost. A mnogi su već bacili šapu na te prirodne resurse, kao što se događa i u Bosni i Hercegovini koja se također može pohvaliti zalihama pitke vode.

Najvažniji resurs

Nažalost, uopće nismo svjesni kakve potencijale imamo u rukama i kako ih mudrije koristiti. Zato pogledajmo statistike. Iako Zemlju nazivamo plavim planetom, činjenica je da 97 % svih rezervi vode na našem planetu leži u oceanima i morima te nije upotrebljiva za piće, bez skupoga procesa desalinizacije. Od onih preostalih 3 % slatke vode pogodne za piće više od dvije trećine nalazi se u ledenjacima i vječnom snijegu Arktika i Antarktika. Ostatak je prilično neravnomjerno raspoređen, pa tako čak 1,2 milijarde ljudi danas ne raspolaže dostatnim količinama vode za normalan život. Ujedinjeni narodi predviđaju kako će u idućih 50 godina čak oko pola svjetskoga stanovništva muku mučiti s količinama pitke vode. A gdje je tu Hrvatska? Hrvatska raspolaže s nevjerojatnih 32 818 kubnih metara obnovljivih zaliha pitke vode godišnje po stanovniku što je pozicionira na visoko treće mjesto vodom najbogatijih zemalja u Europi, odmah iza Islanda i Norveške. A među dvjesto i trideset država, koliko ih ima na svijetu, ubraja se među 30 najbogatijih vodom.

Usporedbe radi, 1000 kubnih metara vode godišnje smatra se minimalnom količinom potrebnom za preživljavanje. Dakle, trideset puta manje nego što posjeduje prosječan Hrvat. A čak je 11 % država u svijetu koje imaju manje vode od te minimalne količine. Pritom ih je većina u Africi, ali već i naše dalje susjedstvo na južnom Mediteranu i Bliskom istoku muku muči zbog nedovoljnih količina vode, pa dugoročno možemo očekivati migracije i ugrožavanje naše nacionalne sigurnosti... Dakle, Hrvatska ima dovoljno količina vode i može u miru čekati ubrzano smanjenje svjetskih zaliha, što će u budućnosti nedvojbeno biti glavno ekološko, gospodarsko, ali i sigurnosno pitanje. Ali samo pod jednim uvjetom – ako njome bude mudrije gospodarila i ako uspije očuvati te strateške zalihe od rasprodaje, onečišćenja i otimačine!

Kao što tvrdi mr. sc. Anđelko Brezovnjački u svojoj odličnoj knjizi Mitovi i činjenice o pitkoj vodi, koju je objavio zagrebački AGM, „možemo pretpostaviti kako je pitka voda vjerojatno najvažniji hrvatski resurs 21. stoljeća, blago koje je dosad bilo zanemareno i uzimano zdravo za gotovo, a koje bi moglo znatno utjecati na sigurnosni i geopolitički položaj naše zemlje, razvoj njezina gospodarstva i prepoznatljivost Hrvatske u svijetu”. Očito ni mnogi naši sugrađani nisu svjesni toga bogatstva koje imamo, pa smo prilično rastrošni i u vlastitom domaćinstvu. Zasad očito nitko ne pomišlja na mogućnost da dugoročno ostanemo bez vode, ali u Španjolskoj se već mogu vidjeti prazna korita kojima su nekada tekle rijeke i potoci. I naši bi političari trebali shvatiti da voda postaje moćno oružje sadašnjosti i budućnosti. Turska već mijenja vodu za visoke tehnologije s Izraelom, a arapske države nude naftu u zamjenu za vodu... U svijetu se već razvija tzv. vodna diplomacija koja povezuje zemlje sa sličnim interesima kad su u pitanju vode kao strateški resursi, a poveznice su najčešće zajedničke rijeke, jezera i mora, ili pak umrežava one koji imaju i koji nemaju pitke vode.

Kako Hrvatska neracionalno upravlja svojim vodama možda najbolje pokazuje podatak da za životne potrebe koristimo oko 38 %, za industriju čak oko 60 %, a za navodnjavanje u poljoprivredi tek 0,9 %, po čemu smo na samom europskom začelju. Usporedbe radi, u ostalim članicama EU prosjek izgleda ovako: za urbane potrebe troši se oko 14 %, za industriju 10 %, a za poljoprivredu čak 30 %. Oko 32 % koristi se za proizvodnju električne energije i hlađenje. Hrvatska, dakle, koja ima iznimne površine obradive zemlje i koju presijecaju rijeke, ne navodnjava ni 1 % teritorija, a mali pustinjski Izrael, koji jedva ima vode, čak 90 % svih obradivih površina. Izrael je uspio oteti pustinji maksimalnih 1,1 milijun hektara obradive zemlje, od toga (unatoč nestašici vode) navodnjavaju nevjerojatnih pola milijuna hektara. Zahvaljujući tom mudro iskorištenom potencijalu, Izrael danas proizvodi većinu svoje hrane i nema potrebe za uvozom, a cvijeće, voće i povrće izvozi u cijeli svijet. Tijekom zimskih mjeseci Izrael je europski staklenik iz kojega se u Europu izvoze lubenice, rajčice, krastavci, paprike, jagode, mnoge vrste agruma, ruže i karanfili. A Hrvatska je u srcu te Europe s barem dvostruko više obradivih površina, ispod kojih i po kojima teku riječni tokovi. Ali, nažalost, beskorisno.

Nedvojbeno je kako je Bog bio široke ruke kad je prirodnim bogatstvima darivao Hrvate. Ali, nažalost, nismo svjesni bogatstva koje posjedujemo. Zato Hrvatskoj treba nova strategija upravljanja prirodnim potencijalima, osobito vodnim kapitalom, kako ne bi ostao tek lijepa statistička činjenica kojom se danas hvalimo, a od koje će sutra više koristi imati netko drugi.

Izvor:
Svjetlo riječi