Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 24. 04. 2017. 09:43
„Nemoguće je ispričati priču o ženi, a ne ispričati i priču o muškarcu. Istina je da je Bog ženu stvorio naknadno, ali samo zato jer je ozbiljno promišljao o njenoj biti, kao i o tome koliko žena i muškarac jedno drugo trebaju.”

Poznajem ženu koja je bila zaposlena u mjesnoj tvornici. Nakon radnog vremena obrađivala bi komadiće zemlje koje je vrijednim rukama otkinula od kamena, a navečer čistila „na crno”. Po povratku pregledavala zadaće i radila sve što mama radi. Spavala svega nekoliko sati. Godinama. I sama podignula troje djece. Njihov je otac, za to vrijeme, ležao na ulici, pijan. Nezainteresiran i za nju i za njih.

Poznajem i ženu koja desetljećima prodaje na tržnici voće i povrće. Teško joj je i zimi i ljeti. Sad je viđam umotanu, ali nikad tako brižljivo pokrivenu kao što je pokriveno šarenilo na njezinu štandu koje čuva od ovih minusa. Njene crvene ruke lebde oko kupaca zajedno s uvijek izvješenim širokim osmijehom. Taj isti osmijeh hrani već i drugu generaciju u njenoj obitelji.

Vidim i žene koje se unatoč odbijenicama uporno prijavljuju na raspisane natječaje za zapošljavanje. A kad isprate djecu u školu, kreću u potragu za odbačenim bocama. Sjetim se onda i svih onih žena koje su vezale listove duhana oko sebe i švercale ga u vječnom strahu od „vinanca”, a prodavale motivirane malim licima koja su ih čekala kod kuće…

Čitam naslove: Pretukao ženu pred očima djece ili Ubio suprugu i punicu, pa presudio i sebi... Tragedije. Ali ako sada očekujete još jedno razmišljanje o teškom životu žene, priču o strahu, sigurnoj kući, batinama, otkazu, minimalnoj plaći, ponižavanju i iskorištavanju, u krivu ste. Ovo nije takva priča. Nije, jer to nije pravilo, nije, jer to nije normalan način života. Nije, jer je jasno kao dan koliko je to pogrešno, krivo, okrutno. Prema bilo kome. Ovaj put prema ženi, često ovisnijoj, tjelesno slabijoj, a zlostavljači su, bez iznimke, kukavice i slabići.

Jedan je mladi čovjek upisao srednju školu za primalje. Jedini muškarac ikada do sada. Odrastao je u velikoj obitelji i kaže želi pomagati u dolasku djece na svijet. Završio školu, odradio zakonom određenu praksu, a onda nije mogao dobiti licencu za rad. Zašto? Pa eto, ne mogu mu je izdati, jer se izdaju samo za primalje, dok primaljac ili kako god bi ga nazvali, u zakonu ne postoji. Pa je čovjek otišao. U Njemačku. Kakva zbrka!

Zato to i nije prvo što mi se nametne kad poželim pričati o ženi. Osim toga, svaka priča može biti ispričana sa više strana:

Bili su zgodan bračni par. Poslovno uspješni, financijski situirani, stambeno zbrinuti i društveno prihvaćeni. Roditelji dvoje djece osnovnoškolskog uzrasta. Istina, on je s godinama braka bivao sve mršaviji i nekako tiši, ali to je razumljivo, obitelj, obveze... Jednog je dana, ni po čemu različitog od bilo kojeg do tada, prišao supruzi i rekao joj da je ne voli, da je zaljubljen u drugu ženu već 10 godina i da ne želi više s njom živjeti. Sve što je upitala bilo je Zašto?, a kad suvislog odgovora nije bilo, spakirala (!) mu je stvari i on je otišao.

Znam što mislite, zar ona godinama nikada ništa nije primijetila? Ili je bilo lakše prešutjeti i nastaviti bez rasprave, umotana u lažnu stvarnost? Nije li to kukavičluk? Ova priča ima i još jednu stranu – njegova nova odabranica je bila udana žena. Napustila je supruga, koji je u invalidskim kolicima. Uh, kakva žena!? Polako, tko smo da sudimo i otkuda znamo što se krilo iza tih kolica, iza njihovih vrata?

Ovo je tek priča o izgubljenim ljudima s nezdravim međuljudskim odnosima, ali i priča o tome kako životni novčić može imati više i od dviju strana. Samo ga treba obrnuti. Poneke i sam život obrne. Istina, potrebno je vrijeme, ali bar vremena život ima napretek:

Stjepan je bio zgodan i uporan mladić, šarmer. Tako je i virnuo radoznalo u fotografiju sestre svoga kolege u vojsci. Zgodna ti je Lenka, ja ću se njome oženiti! – rekao je. I oženio se njome. Ali žene nije prestao šarmirati. Odgovornu i vrijednu Lenku je to vrijeđalo. Uz zahtjevan posao i odgoj njihove kćeri jedinice, održavala se kao akrobat na klackalici takvog braka. Bilo je tu faza kada je njihov odnos visio o tankoj niti, bilo je razmišljanja o odlasku, ma svega. Godine su prolazile, zajedničkih 57, a svatko od njih preko 80. Stjepan se primirio, ali i danas se udvara svakoj trgovkinji, medicinskoj sestri, ženi... Svojoj Lenki kupuje darove za rođendane, godišnjice. I danas se često posvađaju. Kad je naljuti, ona viče da joj je dosadan, neka je pusti na miru. On sjedi u stolcu, pravi se da ne čuje. Sada svatko ima svoju spavaću sobu i svoj televizor. Druže se u dnevnoj. Koliko Lenka hoće. Putuju, viđaju se s prijateljima, kartaju. Novu godinu uvijek dočekaju na isti način – gledaju TV program, zaplešu, nazdrave i onda svatko opet ode. U svoju sobu. Lenka ima problema s kralježnicom pa jednom godišnje ide u toplice. Stjepan ne želi nikud. Kaže, uživa u miru dok je nema. Spava dokad ga je volja. Jede što ga je volja. Uhodan ritam života, sve do trenutka kad se jedno od njih ne razboli. Ili se koja od kroničnih bolesti, koje je vrijeme donijelo, ne pogorša. Tada ono drugo lebdi oko bolesnika i strepi hoće li i ovaj put krizu pregurati. I preguraju. A onda se nastave svađati i družiti kao i do tada. Baš ovih dana slave punih 57 godina braka. Lenka je jako ljuta jer njeni novi zubi neće biti gotovi na vrijeme. Kako će takva slaviti? Jedna zubarica je zamijenila drugu, pa se sve zakompliciralo i odužilo. Lenka joj je prije izlaska, iznervirano i nimalo tiho, rekla: Pa nemojte me više zavlačiti! Ako sam stara nisam blesava! Ali to je već dio jedne treće priče...

Nemoguće je ispričati priču o ženi, a ne ispričati i priču o muškarcu. Istina je da je Bog ženu stvorio naknadno, ali samo zato jer je ozbiljno promišljao o njenoj biti, kao i o tome koliko žena i muškarac jedno drugo trebaju. Makar taj odnos ponekad izgledao drukčije, ispod površine sve ima svoje mjesto i razlog. Žena je, osim toga, samo ženski čovjek, ni bolja ni lošija od muškarca. Emotivna, komplicirana, mušičava i tvrdoglava koliko i on to može biti. Samo toliko od njega različita da se idealno nadopune. Možda ne odmah, ali s vremenom. Svaki par na sebi svojstven način.

Zato me ne zabrinjavaju i ne iznenađuju ovakve neobične priče i parovi. Svakakvi smo kroz vrijeme. Mene zabrinjava pojava onih trećih. Muškaraca i žena, tj. muških i ženskih ljudi, koji više ni sami ne znaju ni tko su ni što su. Mlade djevojke oduševljene samo savršenom ravninom svoje duge kose, najnovijim umjetnim noktima i ekstenzijama trepavica toliko gustima i dugačkima da jedva vide zaslon na mobitelu. Pogled na druge ionako ne podižu. Ni dečki nisu bolji, ukočeni, modno uniformirani, ispeglani i krivo utegnuti, toliko da glavu, uz krajnji napor, okrenu jedino dok prolaze pored izloga. Da bi se divili vlastitom odrazu. I odabrali pozu za današnji selfie.

Nikako mi nije jasno s kim bi se oni mogli svađati i miriti nakon 57 godina? Nije ni čudo da se traže roboti koji će ljudima zamijeniti ljude. Oni šute i uvijek su tamo gdje ih ostaviš. Ne habaju se, ne stare i stalno su dobre volje. Netko je u tom savršenom planu previdio nekoliko sitnica, npr. ljubav. Ili djecu!

I na kraju ove naopake priče o ženi u današnjem i nekadašnjem društvu, još jedna naopaka situacija. Jedan je mladi čovjek upisao srednju školu za primalje. Jedini muškarac ikada do sada. Odrastao je u velikoj obitelji i kaže želi pomagati u dolasku djece na svijet. Završio školu, odradio zakonom određenu praksu, a onda nije mogao dobiti licencu za rad. Zašto? Pa eto, ne mogu mu je izdati, jer se izdaju samo za primalje, dok primaljac ili kako god bi ga nazvali, u zakonu ne postoji. Pa je čovjek otišao. U Njemačku. Kakva zbrka!

U svakom slučaju, vaga muško-ženskih odnosa je vrlo jednostavna – ako biste izabrali da se prema vašoj kćeri njen suprug ponaša onako kako se vi ponašate prema svojoj supruzi, ovaj svijet ima smisla. A vaša supruga je sretna žena. I znam da nije jedina. Sretna žena.


Viktorija Banić, diplomirana pravnica. Suradnica Hrvatskog Glasa Berlin. Majka dvoje djece. Rođena u Imotskom 1971., a živi i radi u Zagrebu. 
Kaos kao fraktal? Zato jer se dobro prostire posvuda, pa i u kaosu. Kao beskrajan fraktal.
[email protected]


 

Izvor:
Svjetlo riječi