Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 24. 01. 2018. 09:33
Ilustracija/AdobeStock
Dragi čitatelju, da se oslobodiš oholosti, da budeš manje depresivan, počni raditi rukama! Idi u vrt, sadi, cijepaj, lomi, ili pak peci kolače, kuhaj, budi majstor, popravljaj aute i motore. Zašto?

Danas sam morao montirati ormare koje sam kupio u trgovini. Uvijek sam to izbjegavao jer me montaža uvijek koštala puno živaca. A ne daj Bože da još moram popravljati u kući ako se što pokvari. Osim možda knjige koju ne mogu pronaći na policama, a treba mi hitno, malo me što može tako izbaciti iz takta kao kad moram nešto montirati ili popravljati rukama, odnosno kad moram raditi rukama. Zastrašujuće zvuči, ja, odnosno mi, moderni ljudi, zaboravili smo ruke, zaboravili smo gotovo u cijelosti rad rukama.

Naime, rad rukama uvijek doživljavamo kao poniženje, upravo kao što i ja bjesnim kad moram nešto popraviti ili raditi rukama. Naime, dok mislimo, dok pišemo, dok radimo strojevima, nema takvoga poniženja. Posebice je to slučaj kod nas, intelektualaca. Kad se i mučimo intelektualno, kad se mučimo dok mislimo ili dok ja sada pišem ovaj tekst, nema tu skoro nikakvoga poniženja. Nekako se i dalje krećemo u vlastitom svijetu, nema otpora izvana, ne moramo se nikomu izvana podrediti, podvrgnuti logici objekta, primjerice logici polica ormara, drvetu ili običnom pokvarenom stroju, nego ostajemo kod sebe, u svojem svijetu. Poznata je Augustinova kritika učenih kao oholih osoba. Čini mi se da bi jedan od razloga bio upravo i taj što učeni ljudi, barem većina, ne koriste ruke, ne rade rukama, a to znači da se kreću isključivo u svojem svijetu, gdje su apsolutni vladari, bez drugoga i bez otpora od drugoga! Da se slomi oholost učenih, dakako da se razumijemo, nije to jedini način, ali ipak, ako se mene pita, od vremena do vremena natjerao bih i učene, akademičare, intelektualce da rade u vrtu ili bih im uveo pravilo da svaki tjedan idu barem jednom čistiti staju, kako je meni jedan franjevac ozbiljno savjetovao, kako bi mi teologija bila ljudskija. I zaista, i njega je upravo ručni rad, svakodnevno čišćenje staje i drugi ručni poslovi, oslobodio i vratio na istinski svećenički put!

No, nije problem samo u oholosti učenih. Jedan od razloga današnje depresije, napetosti nas, modernih ljudi jest također nestanak ruku, ručnoga rada. Mi smo skoro svi postali „intelektualci”, virtualni: radimo za računalom u uredima, kližemo po zaslonima pametnih mobitela, doma ponovno buljimo u ekrane, ženu, odnosno muževe, više ne dodirujemo, vlastitu djecu još manje. Dakle, neprestano se krećemo u vlastitom svijetu, gdje drugoga, drugo uopće ne susrećemo, a to znači da ga ne dodirujemo rukama. Depresivni smo, napeti i grčeviti jer nikako da iziđemo iz sebe, zatvoreni u svojem virtualnom, intelektualnom svijetu. I onda činimo veliku pogrješku. Mislimo da ćemo izići iz sebe tako da vježbamo ili da idemo u prirodu. A joj, koji promašaj! U vježbanju opet ne radimo rukama, opet napinjemo samo sebe, vježbamo sebe, a u prirodi opet gledamo sebe, naslikavajući sebe i misleći samo na sebe. I ja, dok vozim bicikl, da budem iskren, primijetio sam da zapravo uopće ne doživljavam ništa, da se bavim svojim tijelom, da sam i dalje u svojim mislima, da vozeći bicikl, pripremam predavanja, propovijedi. Dakle, ni vježbanje, ni priroda ne samo da ne rješavaju depresiju i napetost nego ju samo produbljuju. Ubijamo se vježbanjem (pritom masno plaćamo teretane i trenere), boravkom u prirodi, a opet napeti kao i prije, možda još i više!

Zato, dragi čitatelju, da se oslobodiš oholosti, da budeš manje depresivan, počni raditi rukama! Idi u vrt, sadi, cijepaj, lomi, ili pak peci kolače, kuhaj, budi majstor, popravljaj aute i motore. Zašto? U radu rukama susrećemo objekt, drugoga, drugo koje nam pruža otpor, kojemu se moramo podrediti, koji nas sili da iziđemo iz sebe, koji nas ponižava svojim pružanjem otpora, kojemu moramo biti i poslušni (!). E da, u radu rukama prisiljeni smo izići iz sebe, moramo se uznojiti zbog drugoga, moramo slijediti drugoga, drugo, moramo biti poslušni objektu svojega ručnog rada. Znoj nas oblijeva, naporno nam je, ljutimo se, ali nagrada je velika: izišli smo iz sebe, ah, konačno, oslobođeni oholosti i depresije. A uzor nam je u tomu i sam Bog. Bog u Isusu Kristu bio je drvodjeljin sin, on je sam radio rukama, i to obrađujući drvo. Drvo je posebno zahtjevno jer je krhko. Mora se njime vrlo nježno ophoditi, svaki neoprezni zahvat (zato ne volim beton jer je on produžetak moje volje, mogu s njim kako hoću) dovodi do pucanja, uništenja, do nepopravljive štete. Da, naš je Bog stolar, Bog ručnoga rada. Kao da nam je time htio pokazati da je jedan od načina spasenja nas, oholih i depresivnih modernih ljudi, spas od dehumanizacije današnjega društva: rad rukama. Tko radi rukama, taj i ljubi, ali rukama…

Izvor:
Svjetlo riječi