Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 31. 03. 2020. 11:39
Četiri jahača opisana u šestom poglavlju knjige Otkrivenja tradicionalno donose rat, glad, kugu i smrt i tijekom povijesti postali su jezivi navjestitelji konca svijeta, prikazani u mnogim umjetničkim djelima. Svaka moderna epidemija priziva ih u sjećanje.

Apokaliptični prizori iz svijeta došli su i k nama. Zatvorene granice, milijunski gradovi odsječeni, ispražnjene police supermarketa, zatvorene škole, liječnici pod opsadom. U jednoj australskoj trgovini policija je intervenirala jer su se domaćice potukle oko zadnjih rola toaletnoga papira. „Pa nije vam ovo Mad Max”, rekao im je policajac sa smislom za humor, podsjetivši ih na australski film u kojem je prikazan postapokaliptični svijet, s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi.

Mad Max

Vijesti iz sata u sat, obično loše, i svi smo uglavnom bespomoćni. Ali nije nas smjelo iznenaditi. U ovom stoljeću svake dvije godine izbije poneka ozbiljna epidemija, bilo da su to korona mikrobi poput SARS-a i MERS-a, bilo zastrašujuće pošasti poput ebole, bilo neobičan virus zika, čemu treba pridodati patnje ljudi zbog endemskih boleština poput malarije, gube ili polija, iako se barem neke od njih mogu izliječiti ili čak prevenirati. K tomu, gripe stalno prijete čovječanstvu, poput ptičje ili svinjske, recimo, evocirajući svjetski pomor koji je izazvala španjolska groznica, što se ponovio 50-ih kao kineska gripa, s dva milijuna žrtava, pa opet 60-ih kao groznica iz Hong Konga koja je usmrtila milijun ljudi.

A u tom slučaju nije nam zanimljiva katastrofa zbog svoje snage, nego društvo zbog svoje slabosti. Drugim riječima, da neka bolest uništi našu civilizaciju, najprije bi civilizacija morala biti bolesna nasmrt

Možda i nije Mad Max, ali sve je veća sličnost. Opustjeli Trg svetoga Petra, prekinuti letovi preko Atlantika, policijske patrole, pobune u zatvorima, otkazana vjenčanja i sprovodi – dok su bolnice toliko zatrpane oboljelima da ih se ne može sve liječiti. Epidemija uvijek podsjeća na rat, samo je neprijatelj nevidljiv, i uvijek se evocira kuga: iskonski strah čovjeka od crne smrti, koja za sobom ostavlja gomile mrtvih i rasulo među preživjelima, oličen u jahaču apokalipse.

Svi smo povezani

U svojoj knjizi Kolaps kompleksnih društava američki antropolog Joseph A. Tainter objašnjava što može dovesti do propasti složenih društava, a jedan su od očitih kandidata epidemije. Primjerice, niz autora je tijekom povijesti iznosio teorije da su propasti Rimskoga Carstva kumovale malarija ili kuga. Tainter u svezi s time objašnjava da kompleksna društva rutinski doživljavaju razne katastrofe – uragane, potrese, tsunamije, erupcije vulkana, pa i epidemije – te da ih i rutinski preživljavaju. Da neka katastrofa uništi čitavo društvo, kao u filmu Mad Max, ona bi morala nadmašiti sposobnosti društva da je svlada – a u tom slučaju nije nam zanimljiva katastrofa zbog svoje snage, nego društvo zbog svoje slabosti. Drugim riječima, da neka bolest uništi našu civilizaciju, najprije bi civilizacija morala biti bolesna nasmrt.

Slaba je to utjeha onima koji su zaglavili u najnovijoj pošasti – ili će tek zaglaviti, jer nije nitko siguran – ali sve države reagiraju na nju, s različitom efikasnošću: Kinezi uvodeći sve rigoroznije metode nadzora, Europska unija racionalno usporava epidemiju, Britanija je zamislila da je najbolje virus pustiti – pa što bude, Amerikanci su shvatili da ne mogu liječiti samo bogate, a siromašne prepustiti sudbini – jer sad se vidi da smo svi povezani i da zajedno opstajemo ili propadamo.

Zablude oko tjelesnoga

Pa ipak, ova je bolest drukčija od nekadašnjih, i to ne po tome što bi bila od njih jača – koliko za sada znamo, jahač ove apokalipse relativno je milostiv prema žrtvama, napose prema mladima – nego zato što smo zaboravili na to da smo tjelesna bića. Postmoderna nas je gotovo uspjela uvjeriti da smo samo društveni organizmi i da više nismo tjelesni. To što smo svoje živote prebacili na internet, dovelo nas je u zabludu da smo i sami virtualni. Na društvenim mrežama možemo mijenjati svoje fotografije u photoshopu, možemo stvarati aliase i avatare, možemo se predstavljati kako hoćemo – a i naši će sugovornici biti jednako nestvarni poput nas.

Virus poput ovoga podsjeća nas da smo smrtna bića, da smo dio prirode i da smo podvrgnuti istim ograničenjima kao i drugi stvorovi

Veliki uspjesi medicine koja može stvarati ljude umjetnom oplodnjom, koja može oplođena ljudska jajašca usađivati u maternice širom svijeta i tako rođenu djecu dijeliti ovamo ili onamo, banke sperme gdje se otac može birati, genetske manipulacije nerođenima, zamrzavanje i skladištenje embrija, abortiranje nepoželjnih jer su bolesni ili ženskoga roda, promjene spola i eutanaziranje nemoćnih – sve je to uvjerilo ljude da su gospodari života i smrti.

Ali nisu. Svijet je i dalje onakav kakav je bio od pamtivijeka, i nema obzira za ljudsku oholost. Virus poput ovoga podsjeća nas da smo smrtna bića, da smo dio prirode i da smo podvrgnuti istim ograničenjima kao i drugi stvorovi. Naša zemaljska sudbina i dalje je ista: roditi se, živjeti, umrijeti; nikakvi novi izumi u društvu i kulturi ništa tu ne mogu promijeniti.

Sve je podložno Bogu

Stari zavjet sačuvao nam je ideju da su zaraženi grešnici; ne samo da ih se bojimo da nas ne zaraze nego ne želimo imati posla s njima ni zbog njihove krivnje – imamo dakle dvostruki razlog da ih izopćimo. Isus nam je objavio da nema nužno krivnje na onima koji su stradali, ali i da bismo svi mogli stradati ako se ne obratimo. Crkve bez vjernika i misa ostavljaju apokaliptični dojam, ali smrtonosna bolest ne mora se gledati kao najava kraja svijeta – no svakako može biti najava našega kraja. Epidemija koronavirusa šokirala nas je jer su nas mediji uvjerili da je tjelesnost podložna tehnologiji i da je znanost jača od biologije. Ali, srećom, sve je podložno Bogu – Ocu koji daje život i zdravlje svojim sinovima, Kristu koji nas je otkupio na križu, Svetom Duhu koji dolazi da nas tješi i potiče.

Izvor:
Svjetlo riječi