Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 25. 04. 2017. 11:59
Rijetko danas mogu pročitati dobru knjigu, a kad se to dogodi, to je onda pravo veselje i slavlje. Eto, i to se nedavno dogodilo. Pročitah predivnu knjigu Šabat, francusko-izraelskoga filozofa i velikoga poznavatelja židovske misli Benjamina Grossa.

Ustanovljenje Šabata najvažniji je doprinos židovstva čovječanstvu, piše Gross. Naime, Šabat predstavlja neku vrstu "obrezanja vremena". "Neobrezano" je vrijeme kozmičko, prirodno, bezlično, ono se ne tiče čovjeka, niti se čovjek tiče njega. Sa Šabatom se pak obrezuje vrijeme, Bog prekida prirodni tijek vremena, uvodi u njega svoj dan, blagoslivlja ga i posvećuje. Šabat je sveti dan Božjega i čovjekova počinka, sveti dan kao spomen-dan (zakhor) na činjenicu da je čovjek stvorenje, da ne pripada sebi, da pripada Bogu. To je dan slavlja, molitve, hvale i pohvale Bogu, dan uživanja u Bogu, dan kojim se uspostavlja zaručništvo između Boga i izraelskoga naroda, Boga i pojedinca. Nadalje, dok je u druge dane čovjek s pravom gospodar svijeta tako što ga svojim radom oblikuje, obdržavanjem Šabata (shamor) čovjek se odriče rada, a time i svojega gospodstva nad svijetom te time priznaje da je jedini Gospodar svijeta Bog, a ne on. Na Šabat svijet se "odmara" od čovjeka i od njegova (često nasilnoga i interesnoga) djelovanja, svijet konačno može uživati u svojemu miru. Čovjek je pak pozvan motriti svijet u njemu samomu, pristupati njemu i njegovim stvorenjima zbog njih samih, a ne samo zbog vlastita koristoljublja.

Zato je, tvrdi Gross, Šabat također dan sinovstva, što se suprotstavlja modernomu čovjeku koji prekida sa sinovstvom i koji želi apsolutnu autonomiju. S pravom autor upozorava na sličnost i povezanost treće Božje zapovijedi s četvrtom "Poštuj oca i majku", ukoliko je Šabat protiv idolatrije pobožanstvenjenja svijeta (svijet bez Šabata), a poštovanje roditelja protiv idolatrije pobožanstvenjenja čovjeka (čovjek bez roditelja). Tako i četvrta zapovijed podsjeća na darovanost, stvorenost, na sinovstvo, na činjenicu da čovjek ne dolazi od sebe, nego od drugoga, protivno autonomiji jastva. Tako je Šabat "obrezanje vremena", a poštovanje roditelja "obrezanje čovjekova 'jastva'".

Izrael opstoji samo zahvaljujući Šabatu, "Šabat i Izrael istobitni su", tako da je "židovstvo određeno umijeće upravljanja vremenom". Vrijeme ne vlada izraelskim narodom, nego Bog vlada njime. Na Šabat se slavi Božja prisutnost u svijetu, a ta prisutnost oslobađa. Čovjek nije prepušten samom sebi, on nije puki slučaj ili grješka evolucije, nego Božje ljubljeno stvorenje. Stoga je Šabat dan čovjekove slobode, slavlje njegova postojanja, onkraj onoga što on čini i radi. Logika je Šabata, piše Gross, logika punine, a ne logika nedostatka, kako je to slučaj u "neobrezanom vremenu" koje ne poznaje ni "svetka ni petka". Na taj je način Šabat također dan društvene jednakosti i zajedništva, uživanja jednih u drugima, dan, što posebno ističe naš pisac, kada se slavi i "dar mane", nebeske hrane kojom Bog postavlja granice čovjekovim potrebama, gdje je objedovanje izričaj zajedništva s Bogom i jednih s drugima.

Šabat dolazi od riječi shavat koja se obično prevodi s "Bog se odmara", ali Gross predlaže prijevod "Bog se povlači". U tom smislu Šabat je dan Božje transcendencije, Bog nije svijet i Bog se ne ukida u svijetu. Nastavljajući Grossovu misao, rekao bih da se na Šabat Bog povlači kako bi čovjek bio slobodan. Tamo gdje bi Bog samo "radio", ne bi čovjeka nikad ostavljao na miru. Ovako se Bog povlači iz svijeta, ili kako je to sjajno izrekao Augustin, na taj dan "Bog se odmara u sebi", uživa u sebi, čime se potvrđuje da nije stvarao svijet iz potrebe, nego iz ljubavi. U tom smislu moglo bi se reći da se na Šabat čovjek, poput Boga, također treba povući iz svijeta, ostaviti i svijet i druge na miru, treba se "odmarati u sebi", uživati u sebi, tako što se odmara i uživa u Bogu.

Ako to sve vrijedi za Šabat, koliko li to više vrijedi za nas, krš­ćane, koji punini Šabata dodajemo osmi dan, obilniju puninu, "milost na milost" dana Gospodnjega, kad blagujemo stvarnu manu, euharistiju, stvarno zajedništvo s Bogom u Isusu Kristu, kad stvarno smijemo počivati i uživati u Bogu te upravo tako istinski počivati i uživati jedni u drugima.

Izvor:
Svjetlo riječi