Prema Hrvatskoj enciklopediji koleda podrazumijeva ophode u doba zimskoga solsticija kojima skupine momaka izvodeći pjesme ili kratke prizore vjerskoga sadržaja žele sreću domu kojega obilaze te rodnost usjeva, a ukućani ih pri tom darivaju. Obredne ophode u vrijeme zimskoga solsticija poznavali su svi indoeuropski narodi pa se smatraju pretkršćanskim ophodima. Neka tumačenja navode da su ih slavenski narodi preuzeli još u doba zajedničkoga života iz rimskoga ili grčkoga kulturnoga kruga. Kolede su poznavali svi Južni Slaveni. U Hrvatskoj se ovaj obred zadržao u Primorju, Istri, Lici (gdje je poznat pod imenom fijole), Dalmaciji te kod gradišćanskih Hrvata. Koledske (koledarske) pjesme pripadaju različitim glazbenim tradicijama. Trikraljevske kolede (tri kralja, zvjezdari) uobičajene su na sjeveru i sjeverozapadu Hrvatske, nastale su u 16. st. pod crkvenim utjecajem kao đački običaji. U usmenoj se književnosti koriste i nazivi: kolenda, kolendra (u Splitu), koledva (u Dubrovniku i Belom na Cresu), a koledari se nazivaju i kolendari, koledaši, kolendaši, kolendraši, koledvaši, kolojani, koleđani, koledvači, kolijani te junaki i ditići kod gradišćanskih Hrvata.
Smatralo se običajem poganih
Koleda podrazumijeva i pjevanje mladića djevojci pod ponistrom; obred, ophod, pjesmu, čestitanje, božićni kruh, božićno darivanje, božićnu vatru, božićnu slamu koja se na Badnjak prostirala po sobi, Badnji dan, Novu godinu, ali i krijesove koji su se palili za vrijeme biranja seoskih kraljeva (Lozica, 2002.). Obredne su se vatre koje su palili uskoci nazivale koledom, a kod gradišćanskih Hrvata koledati znači prositi, tražiti darove (Meršić, 1964.).
Da su postojale i kod drugih slavenskih naroda svjedoče nazivi koljada na ruskom, koleda u srpskom, slovenskom, bugarskom, češkom, poljskom (Zečević, 1973.).
Izvođenje koledarskih ophoda razlikuje se regionalno i vremenski.
Najstariji spomen kolede nalazimo u 9. st. kod Bugara u Sinajskom trebniku gdje se zabranjuje običaj „bivših poganih“ da prvoga siječnja idu u koledu. U Rusiji se u 11. st. koledovanje smatralo običajem starih poganih i navodi se kako nije lijepo koledovati i rusalije plesati (Dragić, 2007.).
U Hrvatskoj se najstariji pisani tragovi nalaze u Statutu Dubrovačke Republike iz 1272. (Bošković-Stulli, 1991.). Spominje se kako su pomorci unosili Badnjak u Knežev dvor i polagali ga u vatru te čestitali knezu pjesmom za što su bili nagrađivani. Spominju se i pomorski kapetani i mornari koji su čestitke upućivali dubrovačkom nadbiskupu. Iako ne postoje pisani tragovi jesu li čestitajući i pjevali, u tome se prepoznaju sličnosti s kasnijim kolendama.
Dominikanac Serafin Crijević je 1744. zapisao: “Običaj je da uoči nekojih glavnih svetkovina idu navečer mladići iz puka pred kuće plemića i građana pjevati razne popijevke za koje ih nagrađuju kakvim darom.”
Grupe kolendara, najčešće muškaraca različite dobi idu od kuće do kuće te pjevajući čestitaju imendan, blagdan koji se toga dana slavi, Božić ili Novu godinu. Kolendari mogu nositi i glazbene instrumente (mandolinu, gitaru, harmoniku), a domaćini ih obično časte suhim smokvama, rogačima, slasticama, sokovima, vinom, rakijom.
Došli smo kolendati, badnju večer čestitati
Različiti su tekstovi kolende ovisno o grupi i području gdje se izvode. Tekst kolende varira od grupe do grupe kolendara i od područja do područja, a jedna od starijih verzija dubrovačke kolende glasi:
Dobar večer, ko j’ u kući, pomogo vam Svemogući.
Ođe, ođe, na zdravlje van Badnja veče dođe.
Došli smo vam kolendati, badnju veče čestitati.
Mi smo došli s vrh Konala u karoci od gospara.
Otvarajte škafetine, dajte nama beškotine.
Dajte nama bar rogača, da nam grla budu jača.
Ne bojte se da smo pijani jer je Vlaho Sveti s nami.
Neće gospođa neharna biti, kolendarima ne udijeliti.
Oj, djevojko s vrh fumara, nemoj rijet da ni gospara.
Ispred kuće bor zeleni, a u kući gospar sjedi.
(Ispred kuće drvo loza, u kući gospođa koza.)
A sad mi vas Bog veselio, čestito vam Badnje veče, da se veselite
Zdravlje i veselje i duhovno spasenje. Amen.
Stihovi Ispred kuće drvo loza, a u kući gospođa koza su bili pošalica, a pjevali su se jedino kada domaćin ili domaćica ne otvore vrata i ne počaste kolendare (Bošković-Stulli, 1991.).
Iako se motivi u koledarskim pjesama prepleću s motivima adventskih i božićnih usmenih lirskih vjerskih pjesama, ove su pjesme uglavnom svjetovne sa strukturom bliskom zdravicama i blagoslovima. Stihovi često završavaju pripjevom koledo, koledo. Sadržaj im je raznovrstan (ljubavne, povijesne, mitske, vjerske tematike), a u njima se veličaju domaćini i njihovi domovi. Kolede su s obzirom na tekst imale tri dijela. Prvi dio činilo je pjevanje pod prozorom ili vratima doma, a drugi i treći dio izvodili su se u domu domaćina, posjeti su koledara smatrani čašću i pridonosili su jačanju prijateljstava (Dragić, 2007.).
Iako neki naši lijepi običaji ostaju samo u sjećanjima i u mnogim našim krajevima i dalje živi tradicija čestitara i čestitanja Božića i božićnih blagdana uz pjesmu i veselje, od kuće do kuće noseći radost blagdanskoga raspoloženja.
