Bosanski franjevci su od konca šezdesetih godina prošloga stoljeća započeli svoje otvaranje prema suvremenoj likovnoj umjetnosti! Najprije je na tome radio uski krug franjevaca, a sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća gotovo sva vrata sakralnih prostora Bosne Srebrene širom su se otvarala čitavom nizu umjetnika. Sve je više jačalo povjerenje u zajednici Bosne Srebrene u protagoniste moderne sakralne umjetnosti. Išlo je usporenije kada se radilo o umjetnicima s naglašeno inovativnim i napose nefigurativnim umjetničkim rješenjima, a koja su trebala imati svoje mjesto u tradicionalnoj pučkoj pobožnosti. U tom otvaranju franjevaca prema novom u likovnosti crkvenih prostora među prvima je u Bosnu Srebrenu stigao kipar Šime Vulas, uz slikare Ivu Dulčića, Đuru Sedera, Josipa Biffela, kipara Zdenka Grgića… Ovdje nas zanima umjetnički put Šime Vulasa u Bosnu, što je, kako ćemo vidjeti, i za njega bilo donekle neočekivano!
Životopis i izvorno umjetničko nadahnuće
Vulas se rodio u Drveniku Velom na otoku Drveniku pokraj Trogira 17. ožujka 1932. Po završetku niže gimnazije pohađao je školu za primijenjenu umjetnost u Splitu (1948–53), studirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vanje Radauša (1953–58) te nastavio s usavršavanjem u njegovoj Majstorskoj radionici (1958–62). Godine 1959. otišao je na prvo studijsko putovanje u Pariz, nakon čega učestalo izlaže na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Kao redoviti profesor kiparstva radio je na Akademiji (1987–2004). Od 1991. redoviti je član HAZU-a. Od god. 1975. nastale su mnogobrojne skulpture biblijske tematike (Križni put, 1976; Uskrsnuće, 1993; Raspelo, 1995). Radio je u drvu, kovini i mramoru. Autor je niza spomenika i skulptura u javnim prostorima (Spomenik podhumskim žrtvama, 1970; Legenda oblika, 1987, velika granitna skulptura u Olimpijskom parku u Seoulu, Južna Koreja). Dobio je Nagradu „Vladimir Nazor” za životno djelo (2010). Preminuo je 8. lipnja 2018. godine u Zagrebu.
Umjetnička djela nose znak prepoznatljivosti svojih autora po kojemu se međusobno razlikuju. U Vulasa je taj znak jedro – osnovni oblikovni i simbolički element u njegovu kiparstvu. Nosi biljeg zavičajnosti koji simbolizira plovidbe, putovanja i traganja za skrivenim putovima u sferi stvaralaštva. Otkrivamo ga u njegovim djelima duhovnoga i svjetovnoga nadahnuća. Zavičajnost i duhovnost kao nadahniteljski izvor njegovih radova pokazali su se očitima i na retrospektivnoj izložbi u Modernoj galeriji (21. 12. 2011 – 4. 3. 2012) na kojoj su izložena jedra, jarboli, katarke, tvrdalji, orgulje, križevi, raspela, svijećnjaci, rozete… „koja pokazuju ne samo Vulasov put u modernizam s dušom, nego svjedoče i fascinantan svijet oblika kipara koji u tematskom sklopu nacionalne tradicije, stvara djela u duhu svoga vremena i u mjeri svojih sklonosti spram naslijeđa moderne europske kulture”,naglasila je ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić na otvorenju izložbe pred Božić 2011.
Suradnja s Bosnom Srebrenom
Vulasov umjetnički pohod u Bosnu, ponajprije u Sarajevo, zbio se sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća kad je prihvatio izvedbu Put križa,u drvu, Križa u bronci te kasnije jednoga Križa u drvu, za Franjevačku teologiju. Kako je s tim krenulo, sam je zabilježio u jednom svom zapisu/pismu (Zagreb, listopad 2003), napisanom na poticaj fra Andrije Zirduma, što je, uostalom, i svjedočanstvo o početku velikoga otvaranja bosanskih franjevaca prema suvremenoj likovnoj umjetnosti:
„Prije nepunih trideset godina došli su u moj atelijer fra Vjeko Jarak i fra Andrija Zirdum. Poslije kratkog razgovora rekoše da bi željeli da im napravim križni put i jedno raspelo. Malo sam zastao te im rekao da to ne bih napravio u tradicionalnom smislu te sam dodao kako moje shvaćanje i moj pristup skulpturi nije oponašanje postojećeg već pokušaj da svoje viđenje i doživljaje ugradim u sve svoje skulpture; bez obzira na temu želim ih tako misliti i oblikovati.
Na moje veliko iznenađenje, odgovoriše, da oni znaju što radim i da mi ostavljaju na volju kako ću osmisliti i oblikovati skulpture. Križni put i raspelo.
Ubrzo sam shvatio da su to ljudi koji su prepoznali Dulčića kao izvanrednog slikara i majstora te mu otvorili, koliko su mogli, vrata svojih crkava, kako bi ih obogatili njegovim djelima zasebnog senzibiliteta i ljepote. (…)” Vulas je k tomu istaknuo da je, nakon odluke da radi u Sarajevu, intenzivirao izradu djela biblijske tematike: „Poslije toga sam radio i druge skulpture, kolorirane drvene reljefe, polirane bronce i mozaike. Zahvaljujući poticajima fra Vjeke i fra Andrije do danas je nastao pozamašan opus.”
Radio je djela i u sljedećim sakralnim prostorima Bosne Srebrene: Plehan, Križ u drvu; crkva sv. Ante u Sarajevu, Križ u drvu; Ulice, Križ, polirana bronca; Žeravac, Križ uskrsnuća i Uskrsnuće, u drvu. Izvan Bosne Srebrene zapažen je Vulasov rad u gotičkoj crkvi iz 15. st. u Voćinu, razorenoj u zadnjem ratu, te faksimilno obnovljenoj (2011). Unutrašnjost je u modernom duhu uređivalo nekoliko umjetnika, a Vulasu je povjereno cjelovito uređenje svetišta gdje je postavio 6-metarski Križ, drvo!
Vulas je, dakle, nakon razgovora sa spomenutim franjevcima, prihvatio izradu Križnoga puta – Spomenika Kristovoj i čovjekovoj patnji u drvu – i Križa u bronci za crkvu sv. Pavla na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, zamolivši da mu se prethodno pribavi odgovarajuća hrastovina, tj. „petnaest obrađenih hrastovih trupaca 300 x 40 x 40 cm”. Nakon dulje potrage za hrastovima, fra Andrija ih je uspio pronaći i otkupiti od jednoga vlasnika šume u svojoj zavičajnoj župi Žeravac (u mjestu Grk) nedaleko od Dervente. Dao ih je tamo obraditi, u Sarajevu osušiti i odvesti u Vulasov atelje u Zagrebu. Za izvedbu je trebalo vremena s obzirom na monumentalnost djela. Vulas je 1976. dovršio Križ (v. 130 cm), u poliranoj bronci, i Križni put (270 x 600 cm) koji je u crkvu postavljen 1978. godine; sada je u bijelom interijeru koji je naknadno uredio arhitekt Zlatko Ugljen!
Drugi o Vulasovim djelima
O Vulasovim djelima u Sarajevu zapažen osvrt napisala je povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Željka Čorak. Naglasila je da ta dva djela, iz 70-ih godina 20. st., stoje na početcima Vulasova sakralnoga opusa. „Zanimljivo je i zapravo zakonito” da je velik broj njegovih ostvarenja „vezan uz franjevačku, pretežno bosansku narudžbu… Nasljednici svetog Franje osluškuju živi život i bilo svoga trenutka. Posebno franjevci Bosne Srebrene kvalificiranim i ambicioznim poticajima omogućili su nastanak važnih poglavlja suvremene hrvatske umjetnosti.” O Vulasovu Križu piše: „Smiren je, statičan i arhitektoničan. Sadrži najvažniju temu koja će se razvijati u svim kasnijim inačicama istog motiva, temu simbioze križa i tijela. Sadrži i temu segmentarnog rasta: tijelo raste kao što je raslo, primjerice, jedro, ili kao što će rasti katedrale… Tijelo gradi križ u križu, zatvoreno, valjkasto, dok su križu obrisi izjedeni, kao neka naznaka razlike u konačnoj otpornosti dviju tvari.” Križ je prvotno bio postavljen u oltarskom prostoru. U vrijeme zadnjega rata otuđen je u pljački Teologije, vraćen je 2002, restauriran u Vulasovu ateljeu 2005. Sada se nalazi u predvorju Teologije.
Autorica se zatim osvrnula na glavnu Vulasovu izvedbu u crkvi koju smatra vrhunskim umjetničkim dometom: „Oltar u Nedžarićima antologijsko je djelo u Vulasovu opusu i u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Autor ga je nazvao Spomenik Kristovoj i ljudskoj patnji. Mogao bi se gotovo nazvati frizom, jer teče u četrnaest puta ponovljenoj, ritmički variranoj figuri. Sve su te figure vezane vodoravnim potezom koji jednako naznačuje krakove križeva kao i ruke likova. Postoji, štoviše, i mogućnost dvostrukog čitanja: likovi u profilu, križevi frontalno; likovi putuju-hodaju-prolaze križnim putem, križevi mu naznačuju postaje. Možda najzanimljiviji motiv simbioze u Vulasovoj sakralnoj tematici jest ‘križ s uskrsnućem’. Dokidanje razmaka između Velikog petka i Uskrsa smion je duhovni potez. Oslobođen obveza ma kakve naracije, Vulas može sintetizirati vrijeme radnje, uzrok i posljedicu, početi od kraja kao da je početak (ili jer je početak). Tu se s motivom križa veže motiv svijećnjaka.” (Željka Čorak:Šime Vulas – Sakralni opus, Art bulletin, 61/2011, HAZU).
O Vulasovim križevima, u povodu kiparove smrti, dojmljiv tekst napisao je Enes Quien, povjesničar umjetnosti: „Osamdesetih i devedesetih godina bavi se tematikom križa i općenito sakralnih motiva, koji su često završili u samostanima. Križ je čvrsta okosnica skrivena iza mobilnih oblika jedara, a vidljiva jedino oku oslobođenu za gledanje čistih oblika. U skrivenosti križa čuva se njegova tajna i Vulas odolijeva iskušenju da tu tajnu dokine: u njegovim je jedrima nazočan križ, u njegovim križevima preoblikovana jedra. Raspelo je znak Kristove nazočnosti u egzistenciji simbolički predstavljenoj jedrima i križevima.” (Vijenac, 634/2018).
U spomenutom zapisu/pismu (2003) Vulas je iznio svoje viđenje Franjevačkoga križa (bronca, v. 370 cm, t. 1200 kg) postavljenoga 18. studenoga 2003. na Trgu Svetoga Trojstva u Slavonskom Brodu. Evo kako Vulas opisuje ideju monumentalnoga brončanog Križa i njegovu realizaciju:
„Negdje oko 2001. godine, fra Andrija je, razmišljajući o trgu koji se prostire ispred crkve i samostana u Slavonskom Brodu, zaključio kako bi bilo dobro da napravim skicu za jedan križ većih dimenzija koji bi se postavio otprilike na mjesto starog križa kojeg je vrijeme dobrano nagrizlo. Razrađujući temu spoznao sam da bi taj križ-skulptura morao biti sazdan od teških bačvastih volumena, tambura koji se ritmom propinju, superponirano grade i uzdižu do samog vrha skulpture.
Taj križ, svaki križ, nosi u sebi svoj tamni teret patnje i stradanja. Zasijecan je do bolnih lomova. Vapaj je njegov glas od bola potamnio. Sijevne oštrica i spusti nas do podnožja svijeta. Ne želi izići iz svog sudbinski oklopljenog plašta i Čovjek na križu umire. Ulegnuće je na vrhu križa i u njemu otvor u kojem se gnijezde kristalne suze svjetlosti. To su suze koje će otkupiti tamu svijeta u kojoj se prostiremo. Otvor na križu fokusirani je bljesak zvijezde, nebeski navještaj vjere i nade, izvor milosti i uskrsnuća.” Tako Vulas! Zaključno: Vulasovo umjetničko djelo unutar hrvatske suvremene umjetnosti zauzima visoko mjesto na temelju ocjene struke – likovne kritike. Od nemale važnosti je i činjenica da je Vulas radio svoja djela iz vjerničke perspektive poput Dulčića, Sedera, Grgića, da samo neke spomenem. To uostalom potvrđuju njegove gore citirane riječi i razmišljanje o Križu za trg u Slav. Brodu. Ako prihvatimo mišljenje Ž. Čorak koja kaže: „Kada je riječ o skulpturama sakralne naravi, riječ je o početku i kraju, što u prijevodu znači ‘o životu i smrti’, o svetim temama, pa ne bi bilo pogrešno reći da je sva Vulasova skulptura sakralne naravi” – onda možemo biti zahvalni bosanskim franjevcima koji su mu otvorili vrata sakralnih prostora, i pomalo sa sjetom razmišljati da se moglo učiniti više!
