Dakle, SRETNA BILA OVA SVETKOVINA svim vjernicima, koji su izabrali Isusa Krista za svog Kralja i Gospodina!

U prvom čitanju _{(2 Sam 5, 1-3)} čuli smo kako su sva plemena izraelskog naroda, nakon smrti kralja Šaula, došla u Hebron kralju Davidu, koji je u to vrijeme vladao samo nad Judinim plemenom, te su ga posvetili za kralja nad svim izraelskim narodom.

Ali ne zaboravimo da ga je mnogo prije toga sam Bog postavio za kralja preko proroka Samuela. Sam Gospodin je izabrao svog kralja i postavio ga, još kad nitko u Izraelu nije znao tko će biti Šaulov nasljednik. Nakon Šaulove smrti, isprva je samo Judino pleme prihvatilo Davida kao svog kralja, a nakon nekoliko godina prihvatio ga je i cijeli Izrael.

Isto je i s Isusom Kristom. Sam Bog ga je odredio za Kralja svemira, ali svijet to nije znao od početka. Tek nakon Isusove smrti i uskrsnuća, te nakon njegova uzašašća na nebo, njegovi učenici, kršćani, prepoznali su ga kao svoga Kralja. Malo po malo se taj krug širio i broj vjernika koji prihvaćaju Krista kao svoga Kralja i Gospodina rastao je i nastavlja rasti i danas, ali čak ni danas većina čovječanstva ne prepoznaje Krista kao svog Kralja i Gospodara. Naprotiv, mnogi mu se i danas rugaju, govoreći, zajedno s Pilatom, koji je na Kristovom križu napisao razlog njegove osude: „Ovo je kralj židovski.” Čak mu se i zločinac raspet s Isusom rugao govoreći: „Nisi li ti Krist?! Spasi sebe i nas!” – kako smo čuli u današnjem Evanđelju _{(Lk 23, 35-43)}.

Dakle, Krist, naš Kralj, jest raspeti Kralj!

On nije Kralj koji razapinje svoje pokorene protivnike, već Kralj koji spašava čak i one koji su njega razapeli! Pustio je svoje neprijatelje da rade što god su htjeli, i tek tada je spasio sebe – ali ne onako kako su oni htjeli: kao da pravi paradu, ili kao da čini neko čudo, koje bi ljudi mogli vidjeti i diviti mu se. Nije sišao s križa, nego je prihvatio smrt kao svaki smrtnik. Također je pokopan, kao i svaki mrtav čovjek. Ali trećeg dana uskrsnuo je od mrtvih, a zatim je uzašao na nebo, gdje sjedi zdesna Bogu Ocu, kao Kralj kraljeva i Kralj svemira. Nitko i ništa nije izvan njegova Kraljevstva. Čak i njegovi suci, njegovi neprijatelji i njegovi ubojice – svi su oni dio njegovog Kraljevstva.

I spasio je ne samo sebe, nego i sve koji vjeruju u njega, čak i zločinca koji je s njim bio razapet. Jer dok ga je jedan zločinac proklinjao i vrijeđao, drugi – iako nije mogao Kristu ni na koji način pomoći, jer je i sam bio raspet – barem je branio istinu, ukorivši svog druga: „Zar se ne bojiš Boga, ti koji si pod istom osudom? Ali mi smo osuđeni po pravdi, jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini!” I potom reče: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje!”

Također smo čuli kako mu je Isus odgovorio. Rekao mu je: „Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!”

Nikada nitko nije proglašen svecem tako brzo kao ovaj zločinac, koji je za jednu riječ, za jedno prihvaćanje istine i pravde i za jednu malu molitvu – stekao nebesko blaženstvo za svu vječnost! Tako Krist Kralj vlada i tako spašava one koji se uzdaju u njegovu ljubav i milosrđe!

Braćo i sestre, i mi često nalikujemo osuđenim ili neosuđenim kriminalcima. Često se rugamo istini, poniznosti, duhovnosti, strpljenju poniznih, molitvama pokajnika, nadama potrebitih, a nismo svjesni da Krist Kralj vidi i spašava sve one koji iskreno i ponizno traže njegovu pomoć i spasenje svojih duša.

Hvala Bogu koji nas je „prenio u Kraljevstvo svoga ljubljenog Sina”, u kojem prebiva sva punina, kako nam kaže sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(Kol 1, 12-20)}.

Nasljedujmo, dakle, tog raskajanog zločinca i nemojmo čekati do posljednjeg trenutka da bismo tražili oproštenje za svoje grijehe i milost spasenja za svoje duše! Nastavimo živjeti tako, da svi ljudi iz našeg ponašanja mogu uvidjeti da je naš jedini Kralj i naš Gospodin Isus Krist i da smo mu slični tijelom i dušom.

Njemu čast i slava u vijeke vjekova! Amen.

Objava Krist Kralj (34. nedjelja kroz godinu): „Isuse, sjeti me se…!” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zbog toga Crkva danas posebno razmišlja o svršetku svijeta. Vjernici se pripremaju za odlučujući susret s Kristom, koji će na kraju svijeta doći kao sudac živih i mrtvih.

Prorok Malahija u prvom čitanju _{(Mal 3, 19-20)} upozorio je na dolazak ovog dana, kad će za one koji se boje Gospodina „sunce pravde ogranuti”, dok će oholi i bahati, te svi grešnici i nepravedni ljudi, biti spaljeni poput strnjike na tom suncu. Zato se ljudi boje dana svršetka svijeta, jer su svjesni da zbog svojih grijeha zaslužuju biti spaljeni poput slame. Međutim, pravi vjernici se ne boje toga dana, jer će on za njih biti dan spasenja.

Ali pazimo da nam se ne dogodi kao nekim novoobraćenicima u Solunu, koji su vjerovali da će uskoro doći kraj svijeta, pa nisu htjeli ništa raditi, nego su jeli i pili, da bi iskoristili dobra koja su stekli. Mislili su da se više ne moraju mučiti i raditi, jer će ionako uskoro doći kraj svijeta i njihov će trud biti uzaludan.

Čak je i sveti apostol Pavao čuo za njihovo ponašanje, te ih je u svojoj drugoj poslanici Solunjanima _{(2 Sol 3, 7-12)} strogo ukorio zbog njihove zablude, jer su krivo shvatili kršćanski nauk. Naredio im je: „Tko neće da radi, neka i ne jede!”

Istina je da će uskoro doći kraj svijeta, ali ipak ne znamo, niti možemo znati, kada će doći. Stoga svi moramo raditi pošteno i savjesno, te jesti kruh od svoga rada, a ne živjeti kao paraziti, iskorištavajući tuđi rad i trud.

Grijeh je i krađa i lijenost. Oni koji ne rade, i lijeni su, a i lopovi – jer nisu zaradili kruh vlastitim znojem, zbog lijenosti, a ipak jedu kao i drugi, pa čak i bolje od drugih! (U Albaniji je u vrijeme komunizma bila raširena izreka: „Oni koji rade, oni i jedu; a oni koji ne rade – oni jedu i piju!) Slično smo iskustvo imali i mi, a ono se i danas ponavlja…

Neradnici su poput lopova koji kradu ili pljačkaju tuđa dobra. Znamo da je takvo ponašanje zločin i da će ga Bog kazniti. Takvi će na dan Božjeg suda „biti spaljeni poput strnja”, kako je rekao prorok Malahija.

Isus Krist govori o istoj temi u Evanđelju _{(Lk 21, 5-19)}. Govoreći o Jeruzalemskom hramu, kojemu su se apostoli divili, Isus reče: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen”. Nakon što su ga pitali kad će se to dogoditi, Isus ih je poučio da ne dopuste da ih zavaravaju lažljivci, koji će doći u njegovo ime govoreći da je već došao kraj svijeta. Jer će se prvo dogoditi potresi, ratovi i velike katastrofe. Neprijatelji će progoniti vjernike i mnoge od njih će ubiti, ali vi „svojom ćete se postojanošću spasiti!”

Što nam je Isus htio reći ovim riječima?

– Htio nas je ohrabriti da ostanemo vjerni do kraja, jer samo „tko ustraje do kraja, taj će se spasiti”.

Vi znate da u natjecanjima pobjeđuje samo onaj tko prvi stigne do cilja. Ali ako netko trčeći padne, ili se zaustavi tik prije cilja, izgubio je. Ne može pobijediti. Prva osoba koja prijeđe označenu crtu, pobjeđuje. Tako je tijekom jedne međunarodne utrke jedan trkač bio brži od svih ostalih i trčao je gotovo 100 metara ispred ostalih, ali na kraju se toliko umorio, da je gotovo odustao samo nekoliko metara prije cilja. Drugi trkač ga je stigao, ali ga nije htio prestići. Uzeo ga je za ruku i pomogao mu da prijeđe liniju, da dođe do cilja. Mogao mu je oduzeti titulu pobjednika, ali nije htio. Više je volio svog umornog prijatelja, nego titulu i nagradu koju će dobiti. Na kraju su im suci obojici dodijelili prvu nagradu, ali ovaj primjer velikodušnosti drugoplasiranog bio je prihvaćen s poštovanjem i hvaljen diljem svijeta.

Tako je i s našim spasenjem. Svi trčimo prema spasenju, ali samo oni koji ostanu vjerni i ustrajni do kraja u svom trpljenju, bit će spašeni. Čak i ako se netko umori, prijatelji bi mu trebali pomoći da ustraje, kako nitko ne bi ostao izvan Kraljevstva Božjega, jer svi imamo isti cilj, a nitko od nas ne može biti potpuno sretan bez svojih prijatelja.

Ne bismo se trebali bojati svojih neprijatelja i neprijatelja svoje vjere, jer oni će izgorjeti poput strnjike na dan suda. Ali moramo pomagati svojim bližnjima i dragima, da nitko ne stane na pola puta, ili prije nego što dođe do cilja, jer potpuna radost je samo kad smo svi zajedno sretni i spašeni, kad svi zajedno budemo uživali vječnu sreću u Kraljevstvu Božjem. Amen.

Objava 33. nedjelja kroz godinu: Svojom ćete se postojanošću spasiti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Temelj naše vjere u uskrsnuće mrtvih vrlo je jak i nepokolebljiv, jer u to vjerujemo na temelju Isusovog nauka, koji je on potvrdio svojim uskrsnućem trećeg dana nakon smrti. Isus je pokazao svoju moć nad smrću čak i prije svoje smrti, uskrisivši nekoliko mrtvih: 12-godišnju Jairovu kćerku, sina udovice iz Naina, te Lazara iz Betanije, koji je već 4 dana bio u grobu.

Stoga, naša vjera u uskrsnuće nije tako teška, budući da za to imamo tako jake argumente. Mnogo teža je bila takva vjera u Starom zavjetu, kad vjernici nisu imali takvih argumenata, ali su ipak vjerovali. – Vjerovali su na osnovu Božje dobrote, pravde i vjernosti. Svemogući, dobri, pravedni i vjerni Bog ne može ne spasiti i ne nagraditi svoje vjernike, koji su žrtvovali svoje živote za čast i slavu svog Stvoritelja.

Ta se vjera posebno živo pokazuje u ustrajnosti vjernika tijekom progona Židova sa strane kralja Antioha IV. Epifana, u vrijeme Makabejaca, u godinama 167.-164. pr. Kr., kad je – među mnogima drugima – mučeničkom smrću završila svoj zemaljski život majka udovica sa svojih 7 sinova, kako smo čuli u prvom čitanju _{(2 Mak 7, 1-2. 9-14).}

Iako su jednostavni pravi vjernici čak i stoljećima prije Krista vjerovali u uskrsnuće mrtvih, čak i u Kristovo vrijeme postojale su skupine, čak i među svećenicima Starog zavjeta, koje nisu vjerovale u uskrsnuće. Takvi su bili saduceji o kojima govori današnje Evanđelje _{(Lk 20, 27-38)}.

Pitanje braka, koje nisu znali riješiti, koristili su kao argument protiv vjerovanja u uskrsnuće mrtvih. Isus ih kori, jer oni – iako su vođe i učitelji naroda – ne razumiju da život nakon smrti nije poput ovog zemaljskog života, u smrtnom tijelu, već je nebeski život, poput anđeoskog života, s besmrtnom dušom, na koju ne utječu prolazni prirodni zakoni ovoga svijeta. Ne trebaju im čak ni materijalna hrana i piće, kao smrtnim ljudima. Oni se čak ni ne žene, kao ljudi ovoga svijeta. Ne obolijevaju, ne trebaju im lijekovi i oni ne umiru. To je puno viša razina života od ove na Zemlji.

I Isus je iskoristio tu prigodu da pouči te saduceje, kao i sve nas, da duša ne umire smrću tijela. Dokaz za ovu tvrdnju je Božja riječ, kojom se sam Bog predstavlja Mojsiju govoreći: „Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev” – a Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. Abraham, Izak i Jakov živi su i uživaju vječni život s Bogom. Ne radi se o sjećanju na preminule pretke, već o dokazu da oni uvijek žive s Bogom, u njegovu Kraljevstvu.

Čak i danas imamo mnogo ljudi koji sebe nazivaju vjernicima, koji kažu da vjeruju u Boga, ali ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih. Za takve je apostol Pavao rekao: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” _{(1 Kor 15, 19)} – jer takva vjera ne vrijedi za vječni život, a u ovom životu sve naše želje nikada se ne ispunjavaju.

Zbog toga nas sveti Pavao u drugom čitanju potiče da ne sumnjamo u Božja obećanja i moli za nas: „Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj” _{(2 Sol 2, 16 – 3, 5)}. – Stoga, ostanimo čvrsti u vjeri u Krista, koji je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.”

Tko god ima ovu vjeru, smrt ga neće ražalosti: niti osobna smrt, niti smrt rodbine ili njegovih milih i dragih.

Patnja je teška. Smrt je užas za tijelo. Priroda se bori protiv smrti i normalno je da svako živo biće želi živjeti. Međutim, priroda u sebi nema protuotrova za smrt. Samo Bog ima taj lijek i moć nad životom i smrću. Lijek je uskrsnuće i novo stvaranje.

Stoga se mi ne bojimo – mi, koji vjerujemo u Boga i u uskrsnuće mrtvih. Ili, čak i ako se bojimo, naš strah je uvelike ublažen sigurnom nadom u vječni život u krilu našeg dragog nebeskog Oca, kojemu neka je čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen.

Objava 32. nedjelja kroz godinu: Uskrsnuće mrtvih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo pitanje je: trebamo li se bojati Boga ili ne?

– Znamo da je Bog velik i svemoguć. On nas je stvorio i mi ovisimo o njemu u svemu. On nas može osuditi za naše grijehe i kazniti nas vječnim mukama u paklu, ali nas također može spasiti od pakla, oprostiti nam grijehe i dovesti nas u svoju vječnu sreću. Dakle, naša sudbina ovisi o Bogu, kako u ovom, tako i u vječnom životu. Stoga je potrebno biti jasan: trebamo li se bojati Boga ili ne?

Međutim, da bismo lakše mogli odgovoriti, prvo moramo znati: koga se trebamo bojati – onoga koji nas voli ili onoga koji nas mrzi?

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan: bojimo se onoga koji nas mrzi, jer želi da nam nanese zlo i može nam nauditi: opljačkati nas, kazniti nas, povrijediti nas, ozlijediti nas, pa čak i ubiti nas. Onaj tko nas ljubi nikada nam ne čini zlo i nikada nam ne nanosi štetu.

Kad nam je ovo jasno, onda imamo pola odgovora: ako nas Bog voli, onda nam ne želi zlo i ne čini nam štetu.

Pitanje ostaje: voli li nas Bog? Voli li on upravo nas? Voli li on mene i tebe osobno?

– Na ovo pitanje odgovara Knjiga Mudrosti, koju smo čuli u prvom čitanju _{(Mudr 11, 22 – 12,2)}, koja kaže da Bog ljubi sva svoja stvorenja i da mu je žao svakoga od njih. Jer da ih nije volio, ne bi ih ni stvorio. Budući da nas je Bog stvorio, to znači da nas Bog voli. U tom smislu, možemo biti sigurni da nam Bog ne želi zlo i ne bismo ga se trebali bojati, kao što se bojimo bolesti, prirodnih nepogoda, divljih zvijeri, neprijatelja itd.

Taj stav potkrepljuje i današnje Evanđelje _{(Lk 19, 1-10)}, koje nam govori kako je Isus posjetio Zakeja, carinika, i spasio ga, iako je bio grešnik – jer je Sin Božji postao čovjekom da traži i spasi ono što je izgubljeno, a ne da osudi čovjeka.

Međutim, naš odgovor na pitanje: trebamo li se bojati Boga ili ne? – traži od nas da odgovorimo i na drugo pitanje: Ima li straha u ljubavi, ili ne?

Znamo da onaj tko ljubi, spreman je dati život svoj za osobu koju ljubi. Znači li to da se on ne boji ničega, odn. da je ljubav veća od straha? – Svatko se boji zla, ali ljubav je veća i jača od straha.

Zato se i roditelji boje. Ali boji li se roditelj svog djeteta ili ZA svoje dijete?

– Roditelj se ne boji djeteta, već za dijete! Ne boji se da će mu dijete nanijeti išta nažao, ali boji se da će se djetetu dogoditi nešto loše.

Boji li se dijete roditelja ili ZA roditelja?

– Zločesto dijete može i treba se barem malo bojati vlastitog roditelja, jer će ga roditelj kazniti za loše ponašanje – ali roditelj neće nikad učiniti zlo svome djetetu. Sve što roditelj čini jest: držati svoje dijete podalje od zla, možda ponekad čak i protiv njegove volje.

Međutim, dobro dijete ne boji se roditelja, već ZA roditelja: da se roditelju ne dogodi nešto loše, da ga ne ražalosti, da mu ne pokvari raspoloženje, da mu ne naškodi, da mu ne prouzroči bol…

Evo odgovora na pitanje: trebamo li se bojati Boga ili ne?

– Dobra osoba se ne boji Boga jer zna da joj Bog želi sve najbolje, ali se boji uvrijediti Boga, povrijediti svog dobrog Oca, koji joj želi dobro, boji se da mu ne nanese bol.

U tom smislu kažemo da je Strah Božji dar Duha Svetoga, veliki Božji dar, koji nam pomaže na putu našeg osobnog spasenja i posvećenja. Bez straha Božjega čovjek vrlo lako pada u grijeh, dok sa strahom Božjim ne samo da nikada neće činiti ono što vrijeđa Boga, već će uvijek nastojati činiti samo ono što je ugodno Bogu, našem dobrom i milosrdnom nebeskom Ocu.

Istina je da je Bog dobar i da nas voli, ali nikada ne smijemo zaboraviti da je Bog i pravedan, te da poštuje našu slobodnu volju, koju nam je dao kad nas je stvorio. Stoga, budući da je On pravedan i budući da poštuje našu slobodu, pustit će zle da odu i udalje se od Njega, prema svojoj slobodnoj volji – što znači da zli, svojom krivnjom i svojom zlom voljom, mogu lako završiti u paklu, iako ih Bog poziva na obraćenje i spasenje.

Stoga moramo uvijek moliti Gospodina za dar Straha Božjega, kako bismo bili dostojni svog poziva na spasenje, kao što smo čuli u drugom čitanju _{(usp. 2 Sol 1,11-2,2)}. Amen.

Objava 31. nedjelja kroz godinu: Treba li se Boga bojati? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Paradoks je misao ili ideja koja je na prvi pogled čudna, nevjerojatna, „koja se čini proturječnom zdravom razumu”, ali koja je zapravo istinita. Znamo mnoge paradoksalne narodne izraze, npr. npr.: „Tko ide polako, stiže daleko.” (Doista, onaj tko brzo hoda, brzo se i umori i često ne stigne na odredište, ili stigne prekasno.) Ili: „Idi okolo, pa ćeš brže stići!” (Jer tko ide poprijeko, izvan javnog puta, netko će ga zaustaviti i prisiliti da se vrati na put, pa će takav kasno stići onamo kamo je krenuo). Ili: „Kraći put ispadne predugačak” – u istom značenju kao i onaj prvi izraz.

Isto se događa i u pravnom aspektu: netko želi nešto učiniti izvan pravne procedure, ali kad se otkrije, biva kažnjen, te se na kraju mora vratiti na početak i poštovati pravnu proceduru – a posao se pokaže duljim, težim i skupljim nego inače.

Osobito naša kršćanska vjera ima mnogo takvih paradoksa. Ljudi se obično bore za visoke položaje, ali Bog uzvisuje ponizne. Ljudi tlače jedni druge – obično bogati siromašne, veliki male, osvajači pokorene, ali Bog je na strani potlačenih i patnika, a protiv tlačitelja i osvajača.

Zbog toga Božja mudrost kaže u Svetom pismu _{(Sir 35, 12-14. 16-18)}: „Molitva poniznog prodire kroz oblake” i Bog će uspostaviti pravdu, kao što smo čuli u prvom čitanju.

Zato nas Psalam 34 poziva: „Nek čuju ponizni i nek se raduju!” – jer Bog voli i podržava ponizne.

To potvrđuje i sam Isus Krist, primjerom molitve oholog farizeja i poniznog carinika, kako smo čuli u Evanđelju _{(Lk 18, 9-14).}

Carinik, ponizni grešnik, otišao je iz Hrama opravdan, dok je oholi farizej – koji se imao čime hvaliti, ali ne pred Bogom! – molio uzalud. Naprotiv, Krist ga kritizira zbog njegove oholosti, koja je prvi od šest glavnih grijeha, odn. mana, tj. stalno stanje grijeha, sličnost s vragom, koji ne saginje glavu ni pred dragim Bogom, a kamoli pred bilo kim drugim. I Krist završava svoj govor porukom: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”

Razum ohola čovjeka to ne shvaća, ali dobar čovjek je svjestan da je i on grešnik, i stoga nedostojan pred Bogom, te se nikada ne hvali pred svojim Stvoriteljem, već ponizno traži njegovu pomoć i blagoslov, bez kojeg ne može ni živjeti, a kamoli učiniti ikakvo dobro djelo, kojim bi mogao zaslužiti vječnu nagradu u Kraljevstvu Božjem.

Samo ponizni ljudi, koji dobrovoljno i spremnošću poniznih Božjih slugu izvršavaju njegovu svetu volju, mogu „zaslužiti” vječnu nagradu – uz Božju pomoć. Takav je bio sveti Pavao apostol, koji je neposredno prije smrti napisao svom učeniku Timoteju _{(2 Tim 4, 6-8.16-18)}: „Dobar sam boj bio, trku sam završio, vjeru sačuvao. Stoga pripravljen mi je vijenac pravednosti…” Blago onome tko na kraju svog života mogne iskreno reći ove riječi o sebi, siguran da je takav pred dragim Bogom, siguran da ga čeka nagrada u nebeskom Kraljevstvu! I ne zaboravimo: koliko god ponizan i jednostavan bio, sveti Pavao je bio najveći misionar i najuspješniji propovjednik Evanđelja Isusa Krista.

Katolička Crkva i danas ima mnogo misionara i misionarki diljem svijeta, koji su posvetili svoje živote Bogu i širenju vjere među onim narodima koji još uvijek ne poznaju našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Moramo uvijek moliti za njih i za sve one ljude kojima su poslani kao svjedoci vjere i vodiči na putu spasenja.

Dobri vjernici također pomažu misijama i financijskom pomoći. Istina, postoje i ljudi koji ne mogu puno pomoći u materijalnom smislu, posebno djeca i siromašni, ali i oni mogu puno pomoći molitvom i raznim žrtvama. Na primjer, duhovne plodove ove sv. mise, molitava, ispovijedi, pričesti i žrtava ovoga dana – možete posvetiti Bogu za misije, i Bog će činiti čuda na temelju vaših molitava i žrtava.

Dakle, svi mi možemo pomagati misijama i na neki način biti uključeni u naviještanje Evanđelja Isusa Krista, i to bismo uvijek trebali činiti, dokle god smo živi.

Sve na čast i slavu Krista Gospodina, danas i zauvijek! Amen.

Objava 30. nedjelja kroz godinu: Tko se ponizi, bit će uzvišen pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Postoje mnoge vrste i mnogi načini molitve, za svako vrijeme i svaku situaciju.

• Kad smo sretni, naša molitva je štovanje i hvala Bogu za njegovu slavu i veličanstvo.
• Kad smo zdravi i kad nam je dobro, molitva je zahvaljivanje za Božju dobrotu i darove.
• Kad smo zabrinuti, naša je molitva osloniti se na ljubav, brigu i snagu našeg nebeskog Oca.
• Kad smo u nevolji, molitva je zahtjev za pomoć i spasenje.
• Kad su naši dragi u nevolji, naša molitva je ponizno zauzimanje za njihovo dobro i spasenje.
• Kad padnemo u grijeh, molitva je izraz pokajanja i nade u oproštenje.
• Kad nam Bog oprosti, molitva je radost duhovnog preporoda i zahvaljivanje za njegovu milost…

Dakle, ne postoji situacija u kojoj ne moramo ili ne bismo trebali moliti. Trebamo moliti u svakoj situaciji, ali uvijek onako kako to životne okolnosti zahtijevaju.

Vrlo lijep primjer moći i važnosti molitve čuli smo u prvom čitanju _{(Izl 17, 8-13)}: dok je Mojsije molio tijekom bitke Izraelaca s Amalečanima, Izraelci su napredovali; kad se Mojsije umorio i odmarao, Amalečani su napredovali. Konačno, budući da je Mojsije ustrajao do kraja, Izraelci su izašli kao pobjednici. – Ne zato što su bili jači od neprijatelja, već zato što im je Bog bio pomoćnik. Zbog toga je ovaj događaj zabilježen u Svetom pismu, kako se nikada ne bi zaboravio i kako bi uvijek bio poticaj vjernicima da se uvijek oslanjaju na Božju ljubav i vjernost, a ne na vlastite ograničene ljudske snage.

Isus u Evanđelju _{(Lk 18, 1-8)} nudi nam još jedan primjer: moć molitve čak i u slučaju kad je u pitanju nepravedni sudac. Nepravedni sudac se ne obraća pažnju na molbe, pogotovo ne za siromašnu udovicu, od koje nema nikakve koristi. Ali u svom vlastitom interesu, kako ga ona ne bi stalno uznemiravala svojim molbama, on joj ispunja želju. Bog nije nepravedan sudac, već dobri, blagi, pravedan i milosrdni Otac. On uvijek rado sluša molitve svojih vjernika, koji traže njegovu pomoć.

Međutim, Isusovo pitanje na kraju današnjeg Evanđelja vrlo je uznemirujuće: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”

– Naša generacija je u takvoj situaciji, da je ovo Isusovo pitanje danas aktualnije nego ikad prije. U današnjem svijetu nalazimo malo vjere, malo povjerenja u Boga i malo molitve. Ne da ne mole oni koji kažu da ne vjeruju u Boga, ali danas vrlo malo mole čak i oni koji kažu da vjeruju, štoviše i oni koji kažu da su pravi i dobri kršćani. – Nedostatna molitva otkriva slabu vjeru današnjih vjernika.

Obično se kaže da mladi ne razumiju važnost molitve i ne mole. Mladi ljudi provode sate i sate s telefonima u rukama i gube uzalud vrijeme na internetu, a dosadno im je moliti 10-15 minuta!

Ali, nažalost, nije to samo problem mladih. Danas čak i odrasli, posebno muškarci, vrlo malo mole. Njihova odrasla dob i tjelesna zrelost ne pomažu im puno da shvate da bez Boga nema života, a pogotovo da bez Boga nema sretnog života i da takav prazan život nema smisla.

Oni koji razumiju da samo Bog daje smisao našim životima, nikad se ne umaraju moleći. Zapravo, uvijek im se čini da premalo mole. Doista, čak i u ovoj dubokoj krizi vjere, čak i danas postoje mnogi muškarci i žene, kao i mladići i djevojke, koji iskreno mole, ne samo za svoje osobne potrebe, već i za druge.

Hvala Bogu što prihvaća naše molitve za druge, u dobru i u zlu! Stoga moramo moliti za sve one kojima su potrebne naše molitve, posebno za obraćenje grešnika i za ljude koji sami nikada ne mole ili mole rijetko, jer nisu svjesni važnosti molitve.

Trebamo posebno moliti za svoje roditelje, braću, sestre i rodbinu, za sve žive i pokojne dobročinitelje, za prijatelje i ljude dobre volje, kao i za naše neprijatelje – da naša molitva i njima pomogne da se obrate i spase po bezgraničnom Božjem milosrđu. Takve su molitve vrlo drage Bogu i Bog ih rado uslišava.

Razumije se da je uz molitvu potrebno i još mnogo štošta drugo, bez čega ne možemo živjeti. Ali uvijek moramo biti svjesni da bez Božjeg blagoslova nijedan posao nam ne donosi radost, uspjeh ili blagoslov.

Svako dobro dolazi nam od Boga. Stoga svaki posao započinjemo molitvom za Božji blagoslov, a završavamo molitvom zahvale za uspjeh djela i za darove koje nam je Bog dao.

Nek mu je čast i slava u vijeke vjekova! Amen.

Objava 29. nedjelja kroz godinu: Snaga molitve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo čitanje _{(2 Kr 5, 14-17)} govori o Naamanu Sirijcu, koji je ozdravio od gube na temelju riječi proroka Elizeja. Elizej ga nije vidio, niti ga je susreo, niti ga je dotaknuo, nego mu je samo u ime Gospodnje zapovjedio da se sedam puta opere u rijeci Jordanu. Naaman je poslušao prorokovu zapovijed i ozdravio. – Nije ga izliječio prorok, nego Bog!

Ovo čudo, ova Božja dobrota, ispunila je Naamana radošću i vjerom da nema drugog boga, živog i svemogućeg, osim Boga Izraelova. Stoga se on vratio zahvaliti Gospodinu i njegovu proroku Elizeju i dati mu dar za ozdravljenje. Međutim, prorok nipošto nije htio prihvatiti nikakva dara, jer je bio potpuno svjestan da nije on taj koji je izliječio Sirijca, već Bog, kojemu on služi.

Ovakav stav proroka dodatno je učvrstio Naamana u njegovoj vjeri, tako da je sada molio Elizeja da mu dopusti uzeti dva tovara izraelske zemlje (tj. koliko dvije mazge mogu nositi), jer će on na toj zemlji prinositi paljenice Gospodinu i neće više služiti nikakvim lažnim, poganskim bogovima.

Ovdje vidimo da je zahvaljivanje izraz vjere u Boga i zahvalnosti dobročinitelju.

Današnje Evanđelje _{(Lk 17, 11-19)} govori o ozdravljenju 10 gubavaca, a Isus posebno naglašava zahvalnost jednoga od njih.

Vrlo je čudno da se od 9 Židova nitko nije vratio zahvaliti Isusu, već samo jedan Samarijanac, kojeg su Židovi smatrali nevjernikom ili heretikom, predstavnikom krive vjere.

Židovi su bili vjernici, koji su vjerovali u pravoga Boga. Vrlo dobro su znali da samo Bog može izliječiti čovjeka od opasne bolesti, poput gube, ali nitko se od njih nije vratio zahvaliti Isusu za to tako veliko i neprocjenjivo čudo za njihove živote. Bili su poput male djece, koja znaju zahvaliti strancu kad im učini nešto dobro – ali ne znaju zahvaliti vlastitom ocu, majci, bratu, sestri ili bliskim prijateljima. Mislili su da su ti ljudi dužni činiti im dobro i da bi bilo suvišno i neprimjereno zahvaljivati im. Međutim, iako su oni zaista dužni učiniti nam neku uslugu, mi bismo ipak trebali uvijek zahvaljivati onima koji nam čine dobro!

Zato svaki dobar roditelj vrlo rano, dok su mu djeca još vrlo malena, uči ih da budu zahvalna i da ne štede riječi: „Hvala ti!”, ili: „Neka te Bog nagradi!” – jer pošten čovjek, dobar čovjek, ne može a da ne zahvali svojim dobročiniteljima za dobro koje mu oni čine.

Kako možemo mi zahvaliti Bogu za sve dobro koje nam je dao i za ono što nam je obećao?

– Možemo mu zahvaliti na mnogo načina: mislima, riječima i djelima.

Zahvalnost je prije svega stav priznanja Božje dobrote prema nama: stav posvojenog sina ili kćeri pred nebeskim Ocem; stav sluge pred Gospodarom; stav stvorenja pred Stvoriteljem; stav raskajanog grešnika pred milosrdnim Ocem, koji nam velikodušno oprašta grijehe.

Zahvalnost mislima je ujedno i radost što nas je Bog stvorio, što nas je otkupio, što se neprestano brine za nas, što nas neizmjerno voli, što nam nikada ne uskraćuje svoju očinsku ljubav. – Zahvaljivanje mislima je također i ostajanje mirnim na pravom putu i trpljenje bez prigovora, iz ljubavi prema Kristu koji je trpio do smrti za naše otkupljenje.

Zahvalnost riječima je svaki izraz zahvalnosti i svaka molitva koju upućujemo našem nebeskom Ocu kao znak zahvalnosti za sva dobra koja smo od njega primili. Duhovna pjesma je posebno prekrasan izraz ljubavi i zahvalnosti, koja je jako draga Bogu.

Zahvalnost djelima je svaka gesta i dobro djelo koje činimo iz ljubavi prema Bogu, motivirano našim zahvalnim stavom zbog dobara kojima nas Bog obasiplje. Takvo zahvaljivanje je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, to je osmijeh i utjeha ožalošćenima, podrška i pomoć čovjeku u nevolji, oprost onima koji su nas uvrijedili i svaka druga vrsta dobrog djela, koje činimo iz ljubavi prema Bogu i u zahvalnosti za Njegove blagoslove.

I ne zaboravimo: svaki čin zahvalnosti čini nas sposobnijima za primanje još većih darova – i od Boga i od ljudi. Zato nemojmo biti škrti u svojoj zahvalnosti!

Dao nam Bog taj velikodušni duh, na čast i slavu svoga imena i za naše dobro i dobro svih naših milih i dragih! Amen.

Objava 28. nedjelja kroz godinu: Zahvalnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uvijek je svijet bio u problemima, a ljudi su bili u krizi. Ponekad nikako nisu mogli vidjeti izlaz iz svog teškog stanja. Opasnost je slijedila za opasnošću, katastrofa za katastrofom. Ljudi su padali u očaj. Čak i oni koji nikada nisu pomislili moliti se Bogu, obraćali su se Bogu u nevolji, shvativši da ih u tako teškoj situaciji samo dragi Bog može spasiti.

U takvoj smo situaciji i mi danas. Ekonomska kriza je stigla. Politička kriza je još teža. Obitelji su uništene. Ljudi iseljavaju iz svoje domovine, tražeći malo više blagostanja i sigurnosti. Dobra perspektiva nije vidljiva čak ni izdaleka. Stoga je sasvim normalno da su ljudi jako zbunjeni, gube nadu, jer nigdje ne vide mogućnost dobrog rješenja za brojne probleme koji nas okružuju.

Takva je bila i situacija izraelskog naroda u vrijeme proroka Habakuka u 7. stoljeću prije Krista, kako smo čuli u prvom čitanju _{(Hab 1, 2-3; 2,2-4)}. No, na prorokovu molitvu Gospodin odgovara: „Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti!”

Dakle, pravednici će živjeti od vjere! Ne svojom snagom, nego od vjere u Boga! Samo Bog može voditi naše živote i povijest svijeta na pravi način. Čovjek svojom snagom može samo pokvariti posao, a pravednik živi od svoje vjere!

Zato nas sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(2 Tim 1, 6-8. 13-14)} uči: „Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova, nego se zlopati zajedno sa mnom za Evanđelje, po snazi Božjoj.”

– Dakle, tko ima vjeru, oslanja se na Boga i njegova je nada sigurna.

Mi smo vjernici. Vjerujemo u Boga i ponosimo se svojom vjerom. Ali ipak smo također svjesni da je naša vjera slaba. Nije dovoljno jaka da u svakom trenutku možemo biti mirni, sigurni da smo u Božjim rukama i da nas naš nebeski Otac neće prepustiti katastrofi i uništenju. Posebno nas brine mogućnost vječnog uništenja.

I ne samo mi! Čak su i Kristovi apostoli bili takvi, kako nam govori današnje Evanđelje _{(Lk 17, 5-10)}. Stoga su molili svoga Učitelja, Krista Gospodina: „Umnoži nam vjeru!”

– A što im je Krist rekao? – Reče im: „Kad biste imali vjere kao zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se i presadi u more!’, i on bi vas poslušao.”

Zašto im je to tako rekao?

– Jer ne možeš umnožiti ono što ne postoji. Ako imaš brašna, Isus može umnožiti brašno. Ako imaš kruha, netko može dodati još kruha. Ali ako ga nemate – što se može dodati?

Kad nam nešto nedostaje, ne molimo da nam se to umnoži, nego da nam se to daruje. Kad nam nedostaje vjere, onda je prava molitva: „Gospodine, daj nam dar vjere! Daj nam dar povjerenja!”

Doista, Bog će nam dati taj dar, ali moramo biti svjesni da je to njegov dar, a ne dodatak onome što smo već imali, iako ne u dovoljnoj količini. Ako smo toga svjesni, onda ćemo biti i zahvalni na daru koji nam je Bog dao, svjesni da naše nije ništa drugo, nego dobra volja da primimo dar i da mu budemo zahvalni.

I Isus upravo to naglašava: „Sluge smo beskorisne. Učinili smo samo ono što smo bili dužni učiniti.”

Blago nama ako imamo jaku vjeru u Boga i ako živimo po njegovoj volji! Tada ćemo biti sretni i mirni čak i u najtežim životnim okolnostima, uvjereni da se Bog brine za sve i da nam pruža najbolji mogući izlaz iz svake teške situacije.

Teško onima koji se oslanjaju na vlastitu snagu i samo na vlastitu pamet, jer samo Bog može iskorijeniti zlo. On čak može pretvoriti i preobraziti zlo u dobro. Čovjek, naprotiv, uzvraćajući zlo zlom, samo povećava i pojačava zlo.

Bog ima drugačiju taktiku. On zna da se tama ne tjera tamom, već svjetlošću. Zlo se ne iskorjenjuje pomoću zla, nego samo pomoću dobra. Mržnja se ne iskorjenjuje mržnjom, već ljubavlju. Stoga, tko god prihvati Božju mudrost, pronašao je smisao života, pronašao je sigurnost i mir – i za ovaj i za vječni život.

Neka nam Gospodin udijeli taj dar, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih anđela i svetih, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Objava 27. nedjelja kroz godinu: Pravednik će od svoje vjere živjeti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Štoviše, interes i pohlepa nam zasljepljuju oči, pa više i ne vidimo ljude u potrebi. Ne vidimo da je nama zaista dobro – u usporedbi s onima koji nemaju ni hrane, ni prikladne odjeće, pa možda čak ni krova nad glavom. Umjesto da svoj višak iskoristimo za pomoć onima kojima je potrebno, zatvaramo oči pred njima i težimo luksuzu, kupujući mnoge nepotrebne i beskorisne stvari. Pohlepa nas čak čini robovima bogatstva! Doista, mnogi ljudi rade upravo poput robova, kako bi stekli više bogatstva, iako nepotrebnog, budući da već imaju sve što im je potrebno.

Žive kao robovi i umiru kao robovi. Oni također gube svoje duše, jer su svu svoju pažnju posvetili bogatstvu i blagostanju na ovom svijetu, a uopće nisu razmišljali o potrebama duše i o vječnoj sreći u vječnom životu, koja je mnogo važnija od ovog prolaznog života.

Tako se i danas ponavlja povijest siromašnog Lazara i bezdušnog bogataša, iz današnjeg Evanđelja _{(Lk 16, 19-31)}: siromah, koji je – čak i u svom siromaštvu! – vršio Božju volju, ide u blaženstvo Kraljevstva nebeskog, dok bogati ovoga svijeta u onom svijetu žude za kapljom vode. Oni koji nisu dali ni svoj višak siromasima, sad žele neko olakšanje od paklenih muka, ali olakšanja nema.

– Zašto? – Jer Bog je pravedan!

Bog nam je dao slobodnu volju, tako da možemo činiti što god želimo: bilo dobro, koje od nas zahtijevaju Bog, savjest i potreba bližnjega – bilo zlo, koje činimo zbog pohlepe i zbog nedostatka ljubavi i pravde. Dobri Bog nagrađuje dobro, dok taj isti pravedni Bog kažnjava zlo.

Sigurno ste primijetili da Bog ne dopušta Lazaru da ode i ukori bogataševu braću, da i oni ne odu u pakao. – Zašto?

– Sam Abraham daje odgovor: Imaju Mojsija i proroke! Ako njih ne slušaju, neće se uvjeriti čak ni ako netko od mrtvih uskrsne i ukori ih.

Na primjer, u prvom čitanju _{(Am 6, 1. 4-7)} čuli smo kako je prorok Amos u 8. stoljeću prije Krista korio vođe naroda, bogataše Izraela, da će ih Gospodin kazniti i ukloniti iz njihove zemlje, čineći ih robovima – jer su bili zadovoljni svojim bogatstvom, a nisu bili zabrinuti zbog vjerskog i moralnog propadanja njegova naroda, kojeg im je Gospodin povjerio da se brinu o njemu i vode ga k dobru.

Koliko će tek Bog kazniti naše roditelje, koji se prepuštaju vlastitoj pohlepi i netrpeljivosti, daju loš primjer svojoj djeci i ispunjaju njihove zle želje, samo da ne bi imali problema s njima – a ne mare za njihovo vjersko, moralno, nacionalno, kulturno i ljudsko kvarenje i propadanje! Svi će postati robovi u duši i nikad se neće moći osloboditi, bez obraćenja svome Bogu i bez vršenja njegove svete volje.

Hvala našem dobrom i milosrdnom Bogu, jer nam je dao ono što nije dao prethodnim naraštajima: poslao nam je svoga Sina, koji je uskrsnuo od mrtvih i tako posvjedočio istinitost cijelog Svetog pisma, sve Božje objave. Ipak, čak i danas ima mnogo ljudi koji ne vjeruju, kako je Abraham rekao u današnjem Evanđelju: „Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće se uvjeriti čak ni ako tko od mrtvih uskrsne.” – Krist je uskrsnuo od mrtvih, a nevjernici ipak ne vjeruju. Stoga će s pravom biti kažnjeni.

A sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(1 Tim 6, 11-16)} poučava nas koji vjerujemo: „Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život! … Čuvaj Zapovijed neokaljano i besprijekorno do Pojavka Gospodina našega Isusa Krista!”

To je naša zadaća. Ako to vršimo, uživat ćemo sreću i u ovom životu i u vječnosti, zajedno sa svim Božjim svecima.

Neka nam Gospodin udijeli tu milost, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Objava 26. nedjelja kroz godinu: Imaju Mojsija i proroke pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ponovimo ono što nam je Isus rekao: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!” Dakle, moramo se odlučiti: ili za Boga, ili za bogatstvo. Zaista, „nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati.”

U prvom čitanju _{(Am 8, 4-7)} čuli smo kako je Bog, čak i u Starom zavjetu, ukorio svoj narod, koji se kolebao u vjeri, a time i u pravdi. S jedne strane, željeli su biti članovi svetog Božjeg naroda, a s druge strane, iskorištavali su jedni druge, posebno siromašne, koji su se jedva snalazili kako bi preživjeli, kako bi spojili kraj s krajem.

Bogati su postajali sve bogatiji, iskorištavajući tešku situaciju siromašnih. Smanjivali su mjere, povećali cijene i krivotvorili mjere za težinu i zapreminu. Trgovci su držali po dva seta mjera: jedan za mjerenje robe koju su kupovali – koji je pokazivao manje od stvarne količine robe, a drugi za mjerenje robe koju su prodavali – koji je pokazivao više od stvarne količine. Tako su varali i pljačkali nevoljnike. – Ali Bog proklinje takvo ponašanje! Nema blagoslova u lažima i u prijevarama!

Jedan pekar se dogovorio sa seljakom da će mu svaki dan davati kruh, a seljak će mu davati istu količinu jabuka. Nakon nekoliko dana, pekar se požalio da mu seljak ne daje onoliko kilograma jabuka koliko mu je on dao kruha. Seljak odgovori: „Oprostite, gospodine! Ja imam vagu, ali nemam utega. Stoga na jednu stranu vage stavljam vaš kruh, a na drugu stranu stavljam jabuke, pa vam ih tako šaljem.” Pekar je pocrvenio. Zapravo, on je bio pokušao prevariti seljaka u mjerenju, ali seljak mu je vratio istu količinu, točno onoliko koliko je pekar njemu dao.

Isus nas u Evanđelju uči suprotno: ne varati jedni druge, nego zemaljskim bogatstvom, koje danas jest, a sutra ga nema – steći prijatelje i drugove u ovom životu, kao i vječnu nagradu u vječnom životu. Štoviše, dao nam je kao primjer onog nepravednog upravitelja, koji je znao iskoristiti prolazno bogatstvo ovoga svijeta kako bi stekao prijatelje za svoju budućnost. Kad bismo znali kako steći duhovne, neizmjerne blagoslove materijalnim, prolaznim bogatstvom – to bi za nas bila mudrost i spasenje!

Zašto nam Isus daje ovu pouku? – Jer Bog želi da se svi ljudi spase. Zato nas sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(1 Tim 2, 1-8)} uči: „Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude… To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase!”

Hvala Bogu, čak i među nama ima ljudi koji ozbiljno shvaćaju Evanđelje i istinski mole. Žene, posebno starije, puno mole. Tako se jedna starica molila dan i noć, a jedna od njezinih susjeda, zadirkujući je, upita je: „Što si toliko sagriješila, da se toliko moliš?”

Starica odgovori: „I ja sam grešnica i trebam molitvu. Međutim, ne molim se samo za sebe, već i za svu svoju rodbinu, a posebno za one kojima je molitva najpotrebnija.”

Budući da se Miloševiću u to vrijeme sudilo u Haagu, taj provokator joj je rekao: „Sada je Miloševiću molitva najpotrebnija!”

– Starica mu je pametno odgovorila: „Ja se molim Bogu, a Bog najbolje zna tko je u najvećoj potrebi. Moj je posao moliti se, a Božji je posao upotrijebiti ovu molitvu za što god On želi.”

Dobro je što ima mnogo žena koje se svakodnevno puno mole, ali je loše što ima malo muškaraca koji mole. Istina, i muškarci mole, ali ne toliko kao žene.

Međutim, u drugim religijama: u židovstvu i u islamu, glavne molitve obavljaju muškarci. Bez muškaraca gotovo da i nema službene molitve. Sveti Pavao posebno naglašava potrebu muške molitve. On piše Timoteju: „Hoću da muškarci mole na svakom mjestu, podižući čiste ruke, bez srdžbe i rasprave” _{(1 Tim 2, 8).} Kao da je znao da muškarci neće biti postojani u molitvi.

Pa zašto muškarci ne mole više? Postoji li veći čovjek od Isusa, Mojsija, Davida, Abrahama, proroka, svetog Ivana Krstitelja, svetog Franje, svetog Ante itd.? Tko smo mi da ne molimo, kad su se tako veliki ljudi molili tijekom cijelog svog života?

Zapamtite: naša molitva je ono blago, kojim mi možemo i u ovom životu dati veliki doprinos spasenju mnogih ljudi i možemo steći vječne nagrade za svoje vlastite duše. Naše molitve vrijede mnogo više od velikog materijalnog bogatstva.

Naše molitve, kao što su: Oče naš…, Zdravo Marijo…, krunica, a posebno misa – ne mogu se platiti novcem. Vrijede više od velikog materijalnog bogatstva. A to bogatstvo svi mi imamo i treba da ga prikažemo našem nebeskom Ocu, kako za spasenje naših duša, tako i za sve naše rođake, posebno za naše pokojne pretke, kao i za duše onih kojima su naše molitve najpotrebnije. Amen.

Objava 25. nedjelja kroz godinu: Ne možete služiti Bogu i bogatstvu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.