Rijeka Ponikva i Stavnja djelomično protječu veoma zanimljivom geološkom zonom, gdje se miješaju vapnenci i stare magmatske stijene te serije poroznih sedimenata. Ta geološka struktura omogućila je nastajanje jednoga veoma zanimljivoga geološkog fenomena iznad Vareša. Tu je rijeka Stavnja sebi, kroz manji dio masiva Zvijezde, otvorila prolaz kroz prirodni kameni tunel.

Stalnim djelovanjem vode porozni i topivi dio stijene brzo se razložio i voda je protekla kroz taj masiv te je tako nastao tunel.

Ovaj tunel u Varešu jedinstven je prirodni fenomen jer je riječ o prirodnoj špilji kroz koju je probijena cesta. S obzirom da se radi o procesu koji traje tisućljećima, voda je jako dobro oblikovala svoje prolaze, bočne galerije i dvorane. Cijelim tokom kroz planinu stijene su glatko oblikovane donošenjem suspendiranoga nanosa vodom koji je brusio i oblikovao mekši dio geološke podloge.

U početku su taj tunel koristili samo lokalni stanovnici za skraćivanje puta kada bi s planine silazili u Vareš, a poslije je napravljen tunel. Umjetni tunel je napravljen prije nešto više od 100 godina. Tada su samo na nekim mjestima proširili riječni tunel, a manjim dijelom su morali uraditi iskope da bi se njime mogao odvijati normalan promet.

Kako je u pitanju prava i velika pećinska struktura, tunel za turiste predstavlja pravu atrakciju. Zanimljivo je da u rasjeklinama toga prirodnog tunela, s njegove sjeveroistočne strane, nalazimo brojne pećinske golubove, kao i brojnu koloniju slijepih miševa.

Pećina koja se sada koristi kao tunel prirodno je stanište rijetke vrste šišmiša, zbog čega je ovaj prirodni fenomen zakonski zaštićen i proglašen spomenikom prirode. Na ulazu u tunel, ekolozi su postavili prometni znak upozorenja „Smanjite brzinu, šišmiši u letu”. Neki tvrde da u svijetu postoji samo pet ovakvih tunela.

Oko ulaza u prirodni tunel, na njegovim obalama, rastu bukve i jele, a tu su smreke i obični borovi, dok uz vodotok nalazimo brojne grmaste vrste zove, glogove, frangule, hudike i sl. Također je brojna zeljasta vegetacija, a na ulazu u pećinu, na već zaklonjenim mjestima nalazimo mahovine i paprati koje su tu našle optimalno mjesto za svoj rast i razvoj.

Objava Prirodni fenomeni BiH: Tunel na Stavnji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slapove grade četiri glavne poprečne kamene pregrade u koritu rijeke te nekoliko manjih. Sve te kamene grede više nalikuju na velike kamene ploče poredane jedna na drugu, a slične kamene ploče nalazimo i uzvodno u rijeci Bosni kod mjesta Lašva. Voda je tisućama godina oblikovala ovo mjesto, tako da su sve kamene grede glatke što je posljedica kretanja suspendiranoga nanosa rijekom. Samo su mekši i rastresiti dijelovi nestali, dok fizički otpornije stijene i dalje stoje. Također, na tom dijelu se vide veliki ulomci stijena koji su nekada bili dio tih kamenih greda, ali su se zbog stalnoga pritiska rijeke urušili, a razina vode na slapovima se spustila. To se jako dobro vidi na litici koja se diže iznad desne obale rijeke, gdje možemo pratiti geološke slojeve.

O specifičnostima ove geološke strukture svjedoče i kamene kule na lijevoj obali rijeke, na liticama obližnjega brda. Te kamene kule stražare nad cijelom dolinom rijeke, a nastale su erozivnim procesima jer je vodena erozija i njih oblikovala u pretpovijesnom razdoblju kada je riječni tok bio visoko, a rijeka se probijala ka sjeveru. Kamene kule se nalaze iznad regionalne ceste koja spaja Zenicu s Kaknjem i Vitezom, a smještene u liščarskoj šumi, ostavljaju dojam nekih stražara.

Zbog svoje pozicije u šumi su manje primjetne izdaleka, ali ako im se priđe, vidljiva je njihova monumentalnost. Svojim geološkim podrijetlom su organski povezani sa slapovima jer su istoga podrijetla. To su čvršće i trajnije stijene od onih koje ih okružuju i koje je voda tijekom stoljeća oblikovala.

Još jedna zanimljivost o slapovima je da, prema nekim stručnjacima, sva voda iz rijeke koja dolazi do slapova ne prelazi preko njih, odnosno ona malo ispred slapova ponire i nestaje u podzemlju, a potom se, nakon slapova ponovno vraća u riječno korito blizu naselja Janjići kroz brojne izvore u dnu korita rijeke. Do ovoga zaključka stručnjaci su došli na temelju promatranja rijeke u vrijeme dugotrajnih ljetnih suša kada protok vode rijeke Bosne na Janjičkim slapovima bude jako malen u odnosu na protok vode prije slapova i poslije.

U florističkom pogledu, nema nekih zanimljivosti o ovom dijelu rijeke Bosne. Obale su obrasle johama, topolama i vrbama, a uz samu vodu se, pored običnoga jasena, može naći i crni jasen. Također je izražena i pojava brojne invazivne flore.

S druge strane, slapovi su zanimljivi u pogledu ihtiofaune jer se u brzacima slapova koji su bogati kisikom povremeno mogu naći pastrve i mladice, ribe čistih rijeka bogatih kisikom. Od ornitofaune važno je spomenuti da su se zadnjih 25 godina počeli pojavljivati kormorani (vrsta ptica poznata pod nazivom crni vranac) koji desetkuju riblji fond rijeke na mjestu slapova.

Objava Janjički slapovi i kamene kule pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zato je nemoguće naše prirodne ljepote svrstati u rubriku Copy – Paste, osim… osim naše kronično bolesne nebrige, indiferentnosti i doslovnoga iživljavanja s kojima se obračunavamo sa svim svojim prirodnim datostima do kojih možemo doprijeti! A ono što je gore i od lošega jest činjenica što nam je to već postalo normalno, čak bi se moglo reći i prirodno. Zastanite samo na trenutak i pogledajte bilo koju našu rijeku iz koje se do skoro moglo piti. Ne, nismo mi njih samo ranili pa se jadne, iznemogle i umorne s mukom vuku kroz vremenske slojeve smeća na nečemu što se nekad davno zvalo obala nego smo ih nehajno ranili na smrt i u tome, sad već patološki, ne vidimo nikakav problem. Ponašamo se kao da im je tako suđeno. Ne činimo mi to, nažalost, samo rijekama. Gotovo sve što možemo dotaknuti, svjetlosnom brzinom svedemo na svoju mjeru pa svagdje ondje gdje možemo doprijeti u masama, slika je konstanto ružna. Neprirodna. Za ilustraciju, pogledajte, između mnogih drugih naših „turističkih” destinacija, Babanovac na Vlašiću, Babin do na Bjelašnici, Boračko jezero… Niz se nastavlja sve do jezera koje je povod ovoga teksta, a to je Prokoško kojemu bi sada bio najprikladniji naziv Prokockano jezero.

Najgori scenarij

O Prokoškom jezeru su se do prije petnaestak godina mogle čuti samo sjajne priče. Oni koji bi o njemu pripovijedali, govorili bi tako kao da su se družili s divnim i srdačnim čovjekom. Pri tom bi im se u očima mogle razaznati konture ovoga Božjeg remek-djela prirode. Pričali bi istovremeno sa strahopoštovanjem i ljubavlju što je samo po sebi jasan i vidljiv trag Božje brige i ljubavi prema čovjeku i svemu onome što je Bog za čovjeka stvorio. Pa što se onda dogodilo jezeru za tako kratko vrijeme? Zašto se brzo i teško razboljelo tako da mu, u najgorem scenariju, prijeti i nestanak? Ništa drugo doli naš mađioničarski talent da lijepo u trenutku pretvorimo u ružno. Ne treba nam pri tom čarobni štapić ili neki rekvizit, već je za to sasvim dovoljan naš okvir uma i stanje duha koji su odlutali tako daleko da im je prirodna destrukcija prirode. I to se najjasnije vidi, između ostaloga, na Prokoškom. Jer, danas se slika ovoga dragulja prirode, koje se na samom ulazu definira kao spomenik prirode, toliko promijenila da ga mnogi njegovi dojučerašnji sugovornici i prijatelji odbijaju čak i posjetiti jer ga više ne mogu prepoznati. Pa opet, zar je baš tako? Nije li to naš urođeni pesimizam? Kako bi se čovjek i sam uvjerio u istinitost bilo kakvih tvrdnji, najbolje je priču provjeriti na licu mjesta.

Lijepoga i sunčanoga nedjeljnoga jutra zaputio sam se na Prokoško jezero, koje se pristojno odmaknulo od Fojnice dvadesetak kilometara kad se krene dobro utabanim makadamskim putem planinom Vranicom. Parkirao sam automobil ispred ograđenog dijela spomenika prirode, vjerujući kako se radi o zaštićenom prirodnom okruženju koje ne trpi blizu sebe neizgorene ugljikovodike, ugljične monokside i dušikove okside naših automobila. Nakon samo pedesetak metara hoda, shvatio sam da sam ipak mogao i s nečim većim od automobila do samoga jezera, jer je već bio parkiran ogroman broj ne samo automobila nego i autobusa i to unutar samoga zaštićenoga dijela spomenika prirode koji se danas „razvioˮ u pravu pravcatu čaršiju. Oko samoga jezera koje je već jednim dijelom postalo bara, neki su motoristi parali zrak bučnim crosserima kako bi skrenuli pozornost na sebe. A možda su jednostavno popunjavali onaj kratki predah preglasne tehno i turbo glazbe koja izbijaja iz mnogih objekata smještenih tik uz jezero. Ti su se objekti toliko opasno približili jezeru da postoji opravdani strah kako će nekome ubrzo pasti na pamet nešto sagraditi i u samom jezeru. Prevelik broj katuna, ugostiteljskih i drugih objekata je već odavno lice spomenika prirode okrenuo u naličje pa se čovjeku učini da ništa nije rekao kad konstatira da je pejzaž jezera potpuno uništen. Zar treba uopće svemu ovome pribrojiti plastične boce, smeće, otpadne vode…? Ne treba, jer nekako idu zajedno čim se nešto u BiH proglasi popularnom turističkom destinacijom u koju je, nažalost, smješteno i Prokoško jezero.

Papirić je bačen

Sjajno je bilo vidjeti toga dana poprilično velik broj mladih i srednjoškolaca na Prokoškom što je na trenutak stvorilo nadu da se ipak nešto sustavno čini kako bi se mladi ljudi upoznali s našim jedinstvenim prirodnim ljepotama. Međutim, koliko sam vidio, za njih nisu pripremljena predavanja, razgledavanja, osluškivanja prirode, nego ogroman razglas s nenaspavanim disk-džokejom koji se elektronskim zvukovima brinuo da im kojim slučajem ne bi bilo dosadno u gotovo nestvarnom prirodnom ambijentu. A jedna druga grupica mladića ponijela je sa sobom nargilu kako bi doživjeli barem nekakvo zadovoljstvo kad se ništa pametnije nema udahnuti na 1 670 m nadmorske visine!

Ima toga još što bi se trebalo spomenuti, ali se bojim da bi to tada postala još jedna u nizu lamentacija nad, sad već sustavnim, uništavanjem bosanskohercegovačkoga prirodnoga blaga. Ali što bi se drugo moglo napisati kako bismo se osvijestili i shvatili što to ustvari radimo svojoj prirodi i to dok još uvijek ima koliko-toliko vremena da pripazimo ono što smo badava primili i što bismo trebali predati budućim naraštajima? Svjestan sam da će netko reći kako sam dobro pretjerao i kako slika, samo na papiru zaštićenoga spomenika prirode, uopće nije toliko strašna koliko se ovdje prikazuje. A upravo se tu nalazi još veća opasnost: uvijek kad nešto stavimo u takav kontekst, mi jednostavno nastavimo u istom smjeru, jer znamo da ima još prostora ne za popravljanje nego za uništavanje. Možda nama u BiH i na Balkanu iživljavanje nad prirodom nije toliko strašno, ali je čudo koliko nam je strašno ostaviti samo jedan jedini papirić ili jednu jedincatu plastičnu bočicu kraj švicarskih i austrijskih jezera! Tamo nam to nije samo strašno, nego je nepojmljivo. Jer, oni „na zapadu” dobro znaju: kako bi se sačuvala priroda, treba kazniti i za jedan bačeni papirić. Ondje gdje je nevažan jedan bačeni papirić, ubrzo postanu nevažni i puno krupniji „papirići” kao što su vikendice, katuni, kanalizacije, smetlišta, kafići, restorani, obrti… Kao da se i državne institucije i mi ravnamo po onoj Luja XV.: „Poslije mene potop.” Ali potop se više neće dogoditi poslije nas. On nam se već događa danas. Premda se priroda nikada ne osvećuje, ona redovito ispostavlja račune koje već danas ne možemo plaćati. Što će se tek dogoditi sutra ako sada ne poduzmemo ozbiljne i konkretne korake kako bismo zaštitili i sačuvali naša prirodna blaga? Bog dragi zna! Znamo i mi koji ovdje živimo, ali nam to sada nije na vrhu ljestvice prioriteta. A onima koji su otišli iz BiH nije ni važno, jer se ionako opuštaju kraj očuvanih, čistih i uređenih švicarskih, austrijskih i njemačkih jezera.

Objava Prokoš… Prokockano jezero pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U zoni u kojoj su nastale piramide trebali bi se nalaziti vapnenci, ali se tu javlja specifična sedimentna geološka struktura koja se veže za vulkansku aktivnost. Tako su pješčane piramide nastale erozivnim radom na zemljištu koje je građeno od vulkanskih tufova. Osnovu tufova grade magmati veće veličine. U ovom slučaju radi se o andezitu, magmatskoj stijeni neutralnoga sastava, sa 60 % SiO₂. Zbog toga predstavljaju idealnu osnovu za formiranje morfoloških konusnih i piramidalnih oblika. O specifičnoj geološkoj strukturi toga područja svjedoči obližnji rudnik mrkoga ugljena u Miljevini.

Cijela zona oko piramida je obrasla liščarskim šumama u kojima dominiraju hrast kitnjak, medunac i cer, te bukva s grabom. Pored šuma tu su i bojne poljoprivredne površine, livade i oranice. S druge strane, same piramide nemaju biljni pokrivač jer su vrlo ekstremno stanište za zeljaste biljke. Na podlogama oko piramida rastu samo neke vrste koje su svojstvene za topla i ekstremna staništa. Na rubovima uz pješčane piramide može se primijetiti drveće koje visi u zraku jer je erozija ogolila korijenski sustav. Tako se danas korijenje nalazi iznad provalije i erozijom je potpuno isprano od zemlje. Zbog toga nam se može činiti da će se svakoga trenutka odvojiti od tla i otkotrljati u dolinu.

Za ove piramide je zanimljivo da su izgrađene od pjeskovite gline koja se tu pojavila tijekom miocena. Ta glina je vrlo porozna i podložna erozivnim procesima. Tako su dugotrajnim djelovanjem erozije vode i vjetra, odnosno kiše, snijega, mraza, sunca i vjetra kao glavnih čimbenika nastale pješčane piramide. U početku se na tom mjestu erozivnim procesima odlomio i skliznuo dio brda, a potom je započeo proces nastanka piramida. Tim erozivnim procesima je godinama odnošen lakši sitniji i porozniji materijal, dok su dijelovi blokova od čvršće sedimentne stijene ostali netaknuti. Kako erozija nije djelovala samo u jednom pravcu, danas imamo različite oblike kamenih nakupina, koje malo nalikuju na piramide. Erozivni procesi traju i dalje i taj proces se stalno ponavlja. Zbog toga piramide iz godine u godinu postaju sve veće i veće.

Piramide su prilično zbijene jedna uz drugu, na jednoj relativno maloj površini, a dostižu visinu koja ide do 20 m. U svom donjem dijelu su šire, a pri vrhu se sužavaju i zbog toga podsjećaju na piramide iako su im strane konusne a ne ravne piramidalne.

Nažalost piramide nisu pošteđene negativnoga utjecaja čovjeka te je jedna od njih, ona koja je bila najveća, srušena. Razlog rušenja je bio taj da se vidi od čega je izgrađena, što je potpuno banalan razlog s obzirom na to da se sve moglo vidjeti i bez njezina rušenja.

Svojom neobičnom pojavom ove pješčane piramide bude maštu kod posjetitelja i ostavljaju dojam da ste se našli u nekom drugom svijetu.

Zbog svoga specifičnog izgleda na piramidama su snimani i neki igrani filmovi u SFRJ od kojih su najpoznatiji Kapetan Leši (1960.) i Winnetou(1963.).

Sličan prirodni fenomen javlja se i u susjednoj Srbiji, kod Kuršumlije gdje se nalazi poznato Đavolje selo, a ovaj fenomen je poznat i u drugim zemljama u svijetu. U Turskoj su u području Kapadocije poznati vilinski dimnjaci koji podsjećaju na naše piramide. Tu je još i Grand Canyon u SAD-u, a slične geološke fenomene nalazimo i u talijanskim Dolomitima.

Objava Zemljane piramide pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iznad izvora jedan je od manjih vrhova Bjelašnice, poznat kao Obalj, s lijepom bukovom šumom koja pokriva samo manji dio ovoga vrha. Inače šuma je lokalnim stanovnicima osiguravala ogrjev, drvo. Također od toga bukovog drva rađene su stare štale za stoku. Upravo ta bukva te posebni geološki slojevi osiguravaju u određenim dijelovima godine dovoljno vode za Studeni potok. Kada su u pitanju geološki slojevi, dominira vapnenac, a na obližnjim Crvenim stijenama verfeni, te stare geološke strukture koje su tu stigle tektonskim pokretima zemljina tla prije više desetaka milijuna godina.

Cijeli tok potoka smješten je u prostranoj dolini, danas livadi koja se kosi, a koja se nekada i obrađivala i sijala. Ta prostrana dolina je blago nagnuta k jugu i cijeli dan osunčana. U zimskom razdoblju kada dolinu pokrije snijeg, dolina blješti u duginim bojama. Zbog te blago nagnute zaravni potok nema veliku i jaku maticu, već voda mirno putuje na rubu kanjona Rakitnice. Kako potok protječe kroz zaravan s dubljim zemljišnim slojem, a što predstavlja erozivnu naplavinu s Oblja, voda je formirala veliki broj meandara. Ipak zadnjih 550 m vodotoka je s brzom maticom te su duž potoka bile mlinice u kojima se od pšenice i češće od kukuruza dobivalo brašno. Nakon toga malo bržega toka voda dolazi do ruba platoa te počinje, kroz više slapova i vodopada, padati k Rakitnici. Tako je zabilježeno da taj glavni vodopad s nekoliko malih kaskada i slapova ima visinu više od 250 m.

Ako ste u prilici posjetiti Studeni potok u zimu te ako je pao snijeg, velika je vjerojatnost da ga nećete vidjeti. Biva potpuno prekriven i teče ispod snijega. Ako pak nema snijega, za velikih hladnoća koje u ovom području idu često ispod –20 °C, voda nekad zamrzne. Tada i vodopad zamrzne te dobiva nestvarne oblike.

Ako Studeni potok posjetite ljeti, a ljeto je s dugim suhim razdobljem, potok je na izdisaju, ili s jako malom količinom vode koja na vodopadima nestaje dok stigne do Rakitnice. Zadnjih godina zbog nedostatka oborina potok sve češće potpuno presuši. Nažalost i razdoblja presušivanja tijekom godina postaju sve duža i duža te često mislim da ćemo ovaj potok trajno izgubiti.

Zato je potok najbolje posjetiti u proljeće kada je u njemu obilje vode, a obale se zašarene proljetnim cvijećem među kojima dominira žuti jaglac i plava sirištara koja vas svojim plavilom privlači. Lijep ugođaj je i tijekom jeseni kada okolne planine dobiju specifičnu boju od raznih faza jesenskoga bojenja lista, od zelene i žute do crvene i smeđe.

Da bismo pak posjetili kamenoga zmaja, moramo od vodopada malo krenuti ka selu Lukomir te gledati stijene iznad puta. U jednom trenutku će nam se od stijena učiniti da je tu kameni zmaj o kojem se pričaju legende među lokalnim stanovništvom.

O fauni Studenog potoka ne zna se ništa jer povremeno presušivanje ne odgovara brojnim vrstama, ali sigurno postoje insekti koji opstaju i u sušnim dijelovima godine u koritu potoka i na njegovim obalama. Kako duž rijeke nalazimo bukovu šumu, vjerojatno do potoka dolaze razne vrste sisara koji obitavaju u šumi. Najčešći posjetitelji su vukovi, lisice, medvjedi, jazavci, ali tu su i srne. Nekada su ova područja bila poznata po divokozama, ali se danas rijetko susreću zbog prekomjernoga krivolova.

Danas veliku prijetnju potoku predstavljaju brojni posjetitelji koji dolaze da vide ovo čudo prirode, ali i da uživaju u prirodi koja nestaje. Među posjetiteljima najveću prijetnju predstavljaju vozači kvadova koji se često voze i samim koritom potoka.

Objava Studeni potok pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Najveći vrtlog otpada je sjeverno pacifički vrtlog gdje se procjenjuje da ima između 80 000 i 100 000 tona smeća, a površinom je 3 puta veći od Francuske! Prostire se središnjim Tihim oceanom između Havaja i Kalifornije, a sadrži oko 1,8 bilijuna komada plastike. Većinu tog otpada čine potrošni, odbačeni ili izgubljeni dijelovi ribolovnog alata, mreža i konopa, korišteni u legalnom i često u ilegalnom ribolovu.

Neke procjene govore da se godišnje u oceane iz rijeka izlijeva od 1,15 do 2,41 milijun tona plastike. Preko pola te plastike je gušće od vode, zbog čega ne tone. Jače plastike otplove daleko na pučinu kamo ih odnose struje, sve dok se ne nakupe u „prostirku” izvan djelovanja struja. Ulaskom u divovski vrtlog te nakupine smeće, plastika ostaje tu sve dok se, pod utjecajem sunca, erozije, valova i morskih organizama, ne raspadne u mikroplastiku.

Plastika usitnjena na mikro i nano veličine štetna je na mnoge načine. Raspadanjem se taloži na morskom dnu te sprječava kisiku dotjecanje do organizama kojima je neophodan život, poput alga, algi, nepokretnih i slabo pokretnih životinja te ostalih biljaka koje zbog nedostatka kisika slabe i ugibaju. Plutajuća plastika na sebe privlači i veže druge otrovne spojeve koji ulaze u probavni sustav morskih organizama te hranidbenim lancem ulaze i u čovjeka.

No to nije sve. Posljedica nakupina ovog smeća na godišnjoj razini je i smrt više od 100 000 kitova, dupina i tuljana, kao i rastući broj mrtvih morskih ptica i ostalih životinja koje u trbuhu imaju puno malih komada plastike koje su instinktivno pojele misleći da je to hrana.

Nizozemac hrvatskog porijekla Boyan Slat osmislio je 2018. godine sustav za čišćenje ovog otpada. Osnovao je neprofitnu organizaciju The Ocean Cleanup, sa sjedištem u Nizozemskoj. Dizajnirao je 20 milijuna dolara vrijedan sustav za čišćenje komada smeća koje pluta Tihim oceanom. Sustav prikuplja smeće na ovaj način: brod za sobom vuče goleme plutajuće cijevi ispunjene zrakom i duge oko 600 metara, tvoreći potkovastu zmijoliku barijeru. Barijera slobodno pluta nošena morskim strujama i vjetrovima.

Tri metra duga pregrada nastavlja se u dubinu od cijevi, pa otpad zadržava unutar zmijolike potkove, a morskim organizmima omogućuje nesmetano plivati i plutati oceanom. Nakon pola godine vraća ga se na kopno radi uklanjanja otpada i usmjeravanja na recikliranje.

Ocean Cleanup je 2019. godine proveo studiju i ustanovio da, ako se zagađenje ne smanji i ako se nastavi jednakom brzinom, do 2050. godine će u oceanima biti više plastičnog otpada nego ribe.

No, što se nas tiče otpad i plastika koja se nakuplja u dalekim oceanima? Pa, znajte da se plastika ne nakuplja samo tamo. Naše mora i naše rijeke i jezera su također zagađene raznim otpadom pa i plastikom. Važno je znati da je samo 2,5 % vode na Zemlji pitko, i da su količine iskoristive vode za život vrlo ograničene.

Naš planet Zemlja je, za sada,  jedini poznati planet na kojem postoji život i zato, čuvajući vodu od zagađenja, postajemo čuvari Zemlje, a time i čuvari života. Može li za nas biti važnijeg zadatka od tog?

Objava Vrtlozi plastike: Ekološka prijetnja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Neke dijelove ove knjige kao jedinstvene teme iz područja integralne ekologije autori su tokom godina  prethodno objavili u suautorstvu, u različitim znanstvenim  časopisima, zbornicima i monografijama a u ovom izdanju oni već istražene teme nanovo vrednuju i sabiru u cjelinu, integriraju ih u do sada neobjavljene tekstove te ih prikazuju u perspektivi franjevačke tehnologije i duhovnosti. Time su uspjeli da čitateljima predstave bogatu riznicu franjevačkih zalaganja  oko očuvanja života, prirode i svih živih stvorenja te ponuditi integralnu, franjevačku i teološku viziju ekologije i ekološke problematike, No ona istovremeno pruža smjernice za ublažavanje postojeće ekološke krize, koja iz teološke perspektive proizlazi iz moralne krize suvremenog čovjeka.

U predgovoru prof. dr. Ivan Katavić ističe da je odnos čovjeka prema prirodi u kojoj podmiruje svoje životne potrebe najočigledniji u njegovom odnosu prema moru. Živi svijet mora doživljava se isključivo kao lovina a ne kao dio akvatičkih životnih zajednica u kojoj su sva živa bića povezana u funkcionalnu cjelinu. Ona upozorava da upotrebu znanosti i moćnih tehnologija ne prati kulturološka evolucija tako da industrijski razvoj rezultira neizbježnim negativnim  posljedicama po okoliš i živi svijet. Nedostaje etičko korištenje znanosti o čemu nas poučava bioetika.

Sadržaj knjige prezentiran je u pet poglavlja fokusiranih na  uzroke nastanka ekologije, povijest humane ekologije (posebice s osvrtom na djelovanje dalmatinskih franjevaca iz Provincije Presvetog otkupitelja); novoj teologiji stvaranja te napose analizira franjevačku paradigmu integralne ekologije. Ta ekologija se snažno razvija i promiče u franjevačkoj teologiji i duhovnosti koja je nadahnula i papu Franju što je on izuzetno vidljivo izrazio u enciklici Laudato si.

Posljednje poglavlje upoznaje čitatelje s djelom sv. Franje Asiškog koji se predstavlja kao zaštitnik ekologa i ekologije, na čijoj je baštini i nastala integralna ekologija. Dio ovog poglavlja je i slavni hvalospjev  sv. Franje Asiškog Pjesma stvorova – Pjesma brata Sunca  koja upravo ove godine slavi 800 godina od nastanka!

Ovo štivo je još jedno upozorenje da ne smijemo zaboraviti  da je duhovnost svetog Franje Asiškog a onda i slijedom franjevačka duhovnost  proizašla iz duhovne poniznosti i zahvalnosti Stvoritelju, te se trajno nadahnjuje  ljubavlju i brigom Tvorca prema svemu  stvorenom. Iz te ljubavi proizlazi  dužnost skrbi za naš zajednički dom  koja glasi: „Počnimo iznova, braćo, služiti Gospodinu jer smo do sada malo ili ništa učinili.”

Inspirativnim životom i djelom svetog Franje Asiškog pozvani smo ekologiju preoblikovati u ekofiliju! 

(Hajdar Arifagić)

Objava Tako je Luka pisao o Franji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedan franjevački dokument iz onog vremena (Legenda triju drugova) to sažima ovako: Nije čudno što su vatra i druga stvorenja častila Franju: mi, koji smo bili kod njih, vidjeli smo kakvom je zbunjenošću i ljubavlju on stvorenja ljubio i častio. I oni su mu pomagali da u duši bude veseo. Njegov je duh bio ispunjen nježnošću i suosjećanjem prema svim stvorenjima, tako da ga je zbunjivalo ako bi se netko bez poštovanja odnosio prema stvarima. On je s oduševljenjem razgovarao sa stvorenjima kao da ona imaju osjećaj za Boga, kao da ga mogu častiti i s njime razgovarati. I mnogo je puta on pritom zapadao u ono stanje promatranja Boga, u kojemu se gubio svaki osjećaj za vrijeme.

Da bismo razumjeli ovakvo Franjino ponašanje, dobro je prisjetiti se da sve stvoreno posjeduje trostruku vrijednost. Današnji ljudi na prvo mjesto stavljaju uporabnu vrijednost. Oni su sretni što sve stvoreno mogu koristiti za svoje dobro. Služeći se svime što je stvoreno, mogu utažiti svoje potrebe i teško je imati nešto protiv toga. No, problemi nastaju kad ljudi postanu nezajažljivi, kad izmišljaju stalno nove potrebe stavljajući sve stvoreno u službu zadovoljavanja tih potreba. Na taj način stvorenja gube svoju vlastitu vrijednost. Sv. Franjo je drukčije razmišljao. Nije mogao pristati na to da se cijela priroda učini upotrebnim objektom, jer je u svemu što je stvoreno vidio određenu samostalnost, za njega je sve stvoreno imalo vlastitu vrijednost. On je razmišljao ovako: oborena bi stabla trebala ponovno rasti; divlje bi trave smjele rasti i u vrtu…, one u sebi nose opravdanje i simboličnu vrijednost. One su, kao stvorenja, naša braća i sestre. Ova simbolična vrijednost bi, prema tome, značila: sve što postoji pokazuje na nešto iznad sebe. Sve što postoji bilo je za Franju nositeljem značenja. Ono u sebi krije smisao sveobuhvatne cjeline. Ono što Franjo izričito kaže za sunce, da je ono Božji znak, to se, načelno, može reći o svakoj stvari i svakom stvorenju. Sva ona upućuju na Stvoritelja. Ona su sakramentalni izraz Vječne Riječi.

Svjedočanstva o ovakvom odnosu sv. Franje prema stvorenjima nalazimo u brojnim zapisima iz njegova vremena:

• Pjesma stvorenja. U njoj sv. Franjo, na pjesnički način, sva stvorenja, bez iznimke, zove bratom i sestrom: sunce, mjesec i zvijezde, vatru i zemlju, smrt i život. Sve je u paru međusobno izmireno: mjesec i zvijezde sa suncem, voda s vjetrom, zemlja s vatrom, smrt s ljubavlju. Sve je pobratimljeno, jedna jedina obitelj pred Bogom;
• Kad su braća išla u sječu drva, upućivao ih je da štede i da odsijeku samo jedan dio ili da jedan dio ostave kako bi drvo još imalo nadu i moglo iznova izrasti (T. Čelanski, 2, 165).
• Crve je sklanjao s ceste da ne bi bili pogaženi, posebno zato što su ga podsjećali na Krista, o kojemu je psalmist prorekao da će na njega gledati kao na crva a ne na čovjeka, ruglo ljudi i naroda prezir (T. Čelanski, 1, 80).
• Među životinjama je s posebnom ljubavlju prihvaćao janješce zato što se poniznost našega Gospodina Isusa Krista u Svetom pismu često uspoređuje s poniznošću janjeta (T. Čelanski, 1, 77).

Naravno, sve što je upravo rečeno o Franjinu držanju u odnosu na prirodu, prenosivo je u mnogostruko većem opsegu na njegovu ljubav prema ljudima.

Mogli bismo nastaviti s nabrajanjem svjedočanstava o Franjinu odnosu prema svemu stvorenomu, no i ovo je dovoljno za prvi zaključak: da je Franjino unutarnje držanje pretpostavka za konkretno djelovanje. Na početku stoji spremnost otvaranja očiju, ušiju i srca za vrijednost i ljepotu svega stvorenoga jer ljubiti možemo samo ono što poznajemo. Koga Svetac iz Asiza tako nadahnjuje, taj se osjeća pozvanim na suradnju sa svim ljudima dobre volje u očuvanju stvorenja.

Pretpostavka za ekološko djelovanje, o kojemu se danas tako puno govori, je znanje o čovjekovu mjestu u cjelini stvorenja. On ne stoji iznad stvorenja, nego u njemu. Poniznost je primjereno držanje. Latinska riječ za poniznost humilitas je vrlo snažna: čovjek je u srodstvu s humusom zemlje, stvoren od njega. Još jasnije rečeno, Sveti je Franjo, znajući za isprepletenost s okolišem i u svijesti da je čovjek nužno upućen na skladni i svjesni odnos s prirodom, stvorio, najprije u svojoj vlastitoj zajednici, alternativni sustav univerzalnog bratstva, u kojemu se ljudi, životinje, biljke i minerali smatraju braćom i sestrama. Iz ovoga izrasta nešto kao pravilo njihova ekološkog ponašanja. Ono kazuje da je potrebno:

• shvatiti da se napredak sastoji ne u skupljanju materijalnih dobara, u provođenju politike moći i, konačno, u bavljenju samo sadašnjošću, nego u poboljšanju kvalitete života;
• poticati poštovanje prema prirodi i vlastitoj vrijednosti osoba, zajednica i kultura;
• shvatiti da se alternativni program može ostvariti uključivanjem svih, osobito mladih,
• priznati da je potrebna uzdržanost, mjera i ravnoteža u gospodarstvu odbacivanjem tehnologija koje razaraju prirodu i škode ljudskom zdravlju kao i cijelom društvu;
• razvijati stil života s manjom potrošnjom energije i izvora;
• svratiti pozornost na problem gladi u svijetu, koji je jasni znak krize okoliša;
• razvijati odgoj, znanstveno istraživanje u skladu s ovim principima;
• odbacivati svaki oblik nasilja nad prirodom i ljudima;
• da vođe svih religija i crkve svake konfesije upozoravaju svoje članove na netaknutu kvalitetu prirode kao i na moralno pravo i dužnost poštovanja prirodnog i ljudskog okoliša i da oni u ovom smislu potiču odgoj svojih službenika i posreduju religioznu vrijednost ovih principa. Potrebno je da Crkva oblikuje organe za ekologiju koji su pripremljeni za ovu zadaću i da biskupi, dušobrižnici i mjesne Crkve neprestano kod vjernika bude svijest njihove odgovornosti kao aktivnih sudionika u razvitku jedne bolje kvalitete življenja kao i da sudjeluju u zaštiti prirode i okoliša.

Ovoga bi, naravno, na poseban način trebali biti svjesni oni koji se žele zvati Franjinima: Franjo je zaštitnik ekologije. Svetog Franju Asiškog ubrajamo s pravom u one glasovite svece koji su poštivali prirodu kao čudesni dar Božji ljudima. On je znao častiti svako pojedinačno Stvoriteljevo djelo, on je, potaknut božanskim duhom, spjevao onu sjajnu “Pjesmu stvorova”, u kojoj radi najvišega, svemogućega, dobroga Boga izražava dužnu hvalu osobito bratu suncu, bratu mjesecu i nebeskim zvijezdama (Ivan Pavao II. u Apostolskom pismu od 29. studenog 1979, u kojem je sv. Franju proglasio zaštitnikom ekologije).

Objava Franjevcima su sva stvorenja braća i sestre pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jezero je veoma živopisno, a nalazi se na 1058 m nadmorske visine, te je nepravilnog elipsastog oblika, jer kos seoceta pravi jednu krivinu ka sjeveroistoku. Sama dužina jezera je oko 500 metara, širina oko 200 metara u ovisnosti o razini vode u jezeru. Oko dubine postoje dvoumljenja, te postoje podatci da je jezero duboko 20 m, dok drugi ukazuju na dubinu oko 25 metara. Ta dubina jezera je pomaknuta na stranu planine Crvanj odnosno na zapad, dok se prema istoku postupno smanjuje. Jezero je okruženo strmim padinama, te se od strane Crvnja nad jezerom nadvija vrh poznat kao Mali Vrh s visinom od 1274 m, a sa sjeverne strane imamo manji prijevoj ka selu Bak, te je prilično obraslo u bukovu šumu. Prema jugu imamo mali prijevoj na kojem se nalazi i cesta koja iz Uloga vodi za Nevesinje, te se tu ova jezerska dolina veže na visoravan Morine. Prema istoku se nalazi Neretva, te se od jezera uskom sutjeskom reljef spušta ka Neretvi.

Jezero sa svoje Crvanjske strane ima nekoliko manjih izvora ispod guste bukove šume, mada postoje tvrdnje da i u jezeru postoje brojni podvodni izvori. Kako voda redovito dotječe u jezero, tako i redovito istječe, kao rječica Jezernica. Jezernica pravi veliki broj kaskada i slapova jer svojim kratkim tokom savladava veliku nadmorsku visinu od jezera do Neretve. Za dugih i suhih ljeta uz visoke temperature, rječica zna i presušiti, što je evidentno zadnjih godina.

Ovaj utok vode i istok vode u jezero garantiraju opstanak jezerske ihtiofaune. Ona se sastoji od jezerske pastrve, poznate kao zlatovčica, te introduciranih šarana. Kako ribe obitavaju u optimalnim uvjetima, čistoj i relativno toploj vodi sa obiljem hrane dostižu i veće dimenzije. Tako su ulovljeni šarani od 7 kg, a pastrve od 2 kg. Jezero se u zimskom periodu zaleđuje, ali zbog dotoka svježe vode i redovitog istoka to nema utjecaja na ihtiofaunu.

Sama zona jezera je sa planinskom mediteranskom klimom, te nešto niže od jezera prema Ulogu nalazimo tipične termofine šume, sa crnim i bijelim grabom, crnim jasenom, kao i hrastom meduncem i cerom. Ljetne temperature su visoke i kreću se do 35 °C, dok su zimske i do -25°C, kada se hladne mase zraka spuštaju sa Crvnja i Morina. Prosječna godišnja temperatura je oko 8 °C. Ipak oko jezera vlada bukva, kao indikator umjerene i blaže klime. Količina padalina je relativno visoka i iznosi više od 1500 mm.

Kada je u pitanju fauna, ona je brojna i raznolika, te se ne razlikuje od one koju nalazimo na Crvnju ili Morinama. Veliki predatori su redoviti oko jezera – medvjedi i vukovi – dok se danas primjećuju i čagljevi. Srne su redoviti stanovnici okolnih šuma, kao i divlje svinje, dok na livadama oko jezera možemo naći i divljeg zeca. Samo jezero je bogato sitnom faunom – beskičmenjaci koji predstavljaju osnovnu hranu za ribe, među kojima dominiraju brojne vrste vodenih konjica.

Gmazovi oko jezera su brojni, od guštera do zmija otrovnica među kojima nalazimo poskoka i šarku. U jezeru možemo naći vodene zmije koje često plivajući po jezeru remete njegovu kao staklo ravnu površinu.

Ornito fauna vezana za jezero je skromna. Imamo na jezeru redovito divlje patke i čaplje, a uz Neretvu povremeno do jezera dolete i galebovi ali se ne zadržavaju dugo. Također pored jezera možemo primjetiti vodomare, čije se šareno perje presijava u bistroj vodi.

Flora jezera je interesantna, a dominiraju šaševi i site, dok u samoj vodi uz rub jezera nalazimo i žute lokvanje kao lijepe ukrase ove čiste vode, te mrijesnjak, site, trsku i šaš. Oko jezera nalazimo zeljaste biljke koje su svojstvene za okolna područja, odnosno planinu Crvanj i visoravan Morine.

Jezeru danas prijeti divlja gradnja jer su oko jezera privatni placevi, te se gradnja bliži jezeru sa sjevera i sjeveroistoka, dok je staro selo na jugoistoku i ne predstavlja prijetnju. Divljom gradnjom će u jezero dospjeti fekalne vode i definitivno ugroziti ihtiofaunu jezera, ali ne samo ihtiofaunu već i sav živi svijet jezera.

Objava Uloško jezero: Živopisna ljepota pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedan od blagoslovljenih sinova ove naše zemljice, Jan Beran, bogato udišući i snatreći sve ono što je Bog podario Bosni i Hercegovini, napisao je možda najdirljivije ljubavno pismo svojoj domovini, s dubokim poznavanjem njezinog prirodnog i povijesnog nasljeđa – činjenično bogato, no, što je još važnije, pisano jezikom koji često nadilazi govor i strmoglavljuje se ili uzdiže (u ovisnosti od ljepote predjela) do same tišine, spoznato beskrajnom otvorenoš­ću srca i uma – Sanovnik zavičajnih predjela, koji je 1982. godine objavila sarajevska Svjetlost. Ova putopisna prisjećanja su svojevrstan molitvenik za sve Bosance i Hercegovce kojima se milošta razlijeva cijelim bićem kad svoje rodno tlo pogledaju, promisle, oćute, dotaknu, omirišu ili si ponekad slučajno dopuste da tek u prolazu primijete koliko izvornog blagoslova i elementarnog počela sreće počiva u “ogrtanju predjelom” (Jan Beran) duboko zelene proljetne Bosne ili blještavobijele Hercegovine kristalno vedrog neba, dopuštajući da istu zamjedbu probudi i Bosna zrelozlatna, mirisna, kasnoljetna, a Hercegovina ljubičasta, kako je neki znaju oslikati.

Nerijetko čujemo iskaze oduševljenih stranaca koji se ne mogu nadiviti našim prirodnim ljepotama krećući se bilo kojim od naših zavojitih putova (kakvih je još uvijek većina u nas). Ponekad do nas u medijskoj prašumi dopre i ozbiljan rad nekog od domaćih entuzijasta i zaljubljenika u naše ljepote. Neki su napravili sretniji izbor pa i sami pohode bosanske i hercegovačke putove, planine, šume i kutke, a neki su opet još uvijek toliko blagoslovljeni da ponekad mogu pobjeći u kakav svoj ćošak njive ili baštice. No, ne bježimo li nakon toga prebrzo natrag, već nakon prvih marketinških poruka, TV dnevnika, povratka na posao ili u neku (bilo koju) od svakodnevnih muka koja nas zna, itekako dobro, grubo otrgnuti i vratiti u misli i ponašanje kakvo, da želimo birat’ – nikad odabrali ne bismo.

Ne bi li ovi skromni okidači radosti trebali biti dostatni da se radost u nama produži, ukorijeni, umnoži, ne bi li nam, “pametnima, trebalo biti dosta”, jer “u zemlji jesmo, pa iz nje izviremo… beskrajno neumitnim počecima svakoga kraja, s novim licima vjekovima zametenih izgleda, a sve stoga da zavladamo poukama neprekidne promjene. Što li je sve to bilo što u nama nije?!” (Jan Beran). Ne događa li nam se onda da, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju, tvrdi na mekoću predjela ili premlaki na postojanost i čvrstinu milenijskih oblika, skamenjenih a živih, ponekad življih i od nas samih, živeći, tek smrt snatrimo (i još teže – ne uspijevamo progledati), a život ostavljamo njemu samom – sve ovo ne ćuteći ono ispod, oko i iznad nas? Propuštamo li biti “gledalo i ogledalo” (imperativ koji Beran sebi stavlja) i molimo li se ikad za jednostavni dodatni (ili nedostajući) gramak svakodnevne radosti onako kako je pjesnik Musa Ćazim Ćatić izrekao: “Ah daj mi… daj mi smisao za ljepotu…!”

Prenj, koji se visinom ogleda; zelena gora Zelengora; Neretva, svjetlo koje teče; ćudljiva Bjelašnica; Treskavica, koja u dušu proniče svojim bistrim jezerskim očima; Una, jedina. I svaka druga naša rijeka koja svjetlom liječi; i svako široko bogato polje, svako brdo koje štiti i natkriljuje; svaka bistra planinska voda; svaki plodni razigrani brijeg, svaki pramen oblačka nad njivom; svaka prkosna stijena; svaki bijeli kamen; svaka kočoperna krošnja na kakvom golom brežuljku, svaki poluskriveni šumski puteljak s halucinantnim koloritom svoga kamenja, svaka šarolika revija dobrih i loših rasplesanih gljiva u dubokoj šumi poslije dobre kiše i svaki komadić zemlje na rubu bilo koje naše šume, prošaran sunčevim zrakama i zastrt mahovinom, ozvučen šumom kakvog obližnjeg potoka, gdje, ako se dovoljno dugo sjedi i ne radi ništa drugo doli – sjedi, sretna duša može reći: ostajem ovdje. I dalje, svaka od naših “starinskih” bašti – ljekarni, u kojoj ima lijeka za svaku domaćinovu ili susjedovu boljeticu, od biljke nane za stomakobolju do rute za srčane tegobe, a uvijek se tu nađe i barem jedna krošnja bilo kakve vrste koja nas čuva od sunčevog pogleda, i koja nerijetko sladi nepce u ljetnim mjesecima. Nama – dosta? Da budemo”gledalo” barem? Ono koje će na rubu neke šume dovoljno dugo sjediti da će samim tim činom uzbuditi šumske duhove vlažnog mirisnog humusa da ga nagnaju da se utopi u treperenju i preda umorna stopala plodnom regenerirajućem pametnom tlu sa svim njegovim procesima rađanja, obnavljanja, liječenja, ogledanja u nama i spoznavanja – stvari kakvih jesu. A one su da ja i jesam to bosansko i hercegovačko tlo i da ono izvan i ono unutra jest trajanje – smisleno, duboko, oslobađajuće. Ili ono gledalo koje će, u podnožju vrha bilo koje naše ćudljive ili pitome planine, lakše ili teže ozlijeđeno svakodnevnicom, prepušteno u većoj ili manjoj mjeri uputama o bivanju i ponašanju, pa i s osjećajem grešnosti, nedostojnosti, straha ili neznanja, ponosa, umora, čega god, čuti glas: dato ti je. Ova ljepota nema svoju “ciljanu publiku”, ona nije data samo odabranima, ili samo pametnima ili samo onima čistog srca. Dato ti je da budeš gledalo da bi bio ogledalo ove ljepote i da dodaš pokoju zvijezdu nebu. Nebu tvog svakodnevnog življenja, nebu tvog posla na njivi ili u uredu, nebu tvojih svakodnevnih previranja, nebu tvojih prijateljstava, nebu tvog svekolikog postojanja.

Ima anegdota o jednom uspješnom piscu koji nije dugo pohodio svoje rodno selo pa, upravivši nekom zaraslom kraticom, nije bio siguran da li je na pravom putu za svoje selo. Usput sretne nekog starca kojeg upita za pravi put za to svoje selo, a ovaj mu odgovori: “U šta se staraš kad ne znaš gdje je to selo?” Ostavivši ovaj put pravu poantu anegdote po strani, neka iz nje ostane ovo pitanje: “U šta se staramo?” U šta se staramo ako nećemo biti ogledalo neprikosnovenog vidljivog dara naše zemlje – njezine ljepote? U šta se staramo ako barem jednom u životu nećemo u bilo kojem kutku naše BiH izreći zahvalu Bogu za dar da vidimo ljepotu i zahvalu za tu ljepotu samu? U šta se staramo ako ne prepoznajemo miris barem nekoliko biljčica iz našeg najbližeg okruženja, nikad im listove ne smrvivši prstima da se s njima upoznamo ili ne znajući barem na kakvom tlu raste majčina dušica ili verem za naše istanjene nerve?

Uz večernju šalicu čaja od verema, svim bh. gledalima i ogledalima koji uspijevaju biti “sol zemlje” i blagoslov svome okruženju i koji dobro ponašanje, zdravlje, razum i snagu hrane žilicama ljepota naše planinske, zavojite,brežuljkaste, ravne, plodne, zelene, ljubičaste, bijele, zlatnožute, modre, prozračne… Bosne i Hercegovine, još i ovo iz Beranovog Sanovnika:

“Ne rekoh li Bosna?… Linija rodnog obzora, viđena djetinjstvom, uokviruje mi obrise svekolikog življenja.”

“Kad ždrijebac podneva na kamenu mameno poskoči, a sunce mi sjenku potpuno skrati, glas mi se obnaži. Šapnem: Hercegovina.”

Objava Gledalo i ogledalo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.