Početna stranica » Karte, molim!

Karte, molim!

133 pregleda

Mjesta ima samo za nas marljivo raspoređene po slobodnim sjedalima koji se trudimo iz svih sila dokazati da niti smo dio čega niti ćemo ikada biti.

Postoji jedna zgodna anegdota o čovjeku sa krša kad je stigao djeci u grad. Na autobusnom kolodvoru sjedne na tramvaj i pri ulasku u vozilo iznemoglim, krmeljavim i nevjerojatno nezainteresiranim putnicima reče: „Dobrojutro, dobri ljudi!“ Oni ga pogledaše začuđeno, nervozno, indiferentno, kako tko, a začu se i poneko: „Prostak!“ Neki su se i podsmjehivali „jadnoj budali“, a moj „Stipe u gostima“ sjede isto tako začuđeno među njih…

Ljudi su ulazili i izlazili, prolazili pred njega, vrata se otvarala i zatvarala, a on je uporno ponavljao: „Faljen Isus!“, „Dobro jutro!“, „Oprostite!“, bez odgovora… Siđe na stanici, dođe djeci u stan i odmah ih s vrata upita: „Kakav je ovo ludi grad? Nitko nikoga ne pozdravlja!”

Smiješan je možda i provincijalan, sigurno opremljen pršutom i vinom, sa naravi pitomom koliko to krš može biti, ali sa vrlo ispravnom ljestvicom životnih vrijednosti. Kad čovjek bolje razmisli, ima li ljepšeg dara nego kad ti netko poželi „dobro jutro“, „dobar dan“, „faljen Isus“?

Sjećam se, kad sam bila dijete, u susjedstvu je bila kuća u kojoj su živjele tri (ili četiri čak, nikad ih nisam baš razlikovala!) starije sestre, neudane i posvećene jedna drugoj te široj obitelji, posebno djeci. Nisam smjela proći pored njih, a ne zastati, ma kako mi se žurilo, ne pozdraviti i upitati one koje zateknem u dvorištu, uvijek zaposlene: “Dobar dan! Kako ste? Hoće li kiša? Je li vruće? Jeste li vrijedni? Hoće li to? Prelijepe su ruže ove godine”…, barem nešto od ponuđenog. Sadržaj prilagođen godišnjem dobu i vremenskim prilikama.  Nisam tad baš razumjela zašto ih to moram pitati, kao da i same ne znaju! Međutim, kad bih samo pomislila da bi mogle reći roditeljima da je „mala“ prošla „bez da se javi“, brrrr!

Prebrzo život proleti da ne bi vrijedilo odvojiti malo vremena za drugog, a na taj način priuštiti i sebi mrvu zadovoljstva i topline u današnjem danu.

Kasnije je išlo po inerciji, samo po sebi, kao vožnja bicikla. Nakon toga mi je bilo drago vidjeti da su još dobro i na okupu. Vremenom su se počele neminovno „osipati“, Božjom voljom broj se smanjivao, a meni, iskreno, bilo sve više žao što ubrzo neću imati s kim odigrati naš mali igrokaz prolaska: ja dolazim, izlazim iza ćoška i iščekujem susret sa barem jednom od njim, a onda slijedi improvizacija na obostrano zadovoljstvo…

Prebrzo život proleti da ne bi vrijedilo odvojiti malo vremena za drugog, a na taj način priuštiti i sebi mrvu zadovoljstva i topline u današnjem danu. Možda već na samom njegovu početku, neka vrsta „duševnog doručka“. Treba samo odgovoriti na pozdrav onom začuđenom „Stipi“ s početka priče ili pozdraviti prema danom uzorku uvijek vrijedne sestre sa savršenom frizurom u svakom trenutku (što je mene nepopravljivo čupavu neobično čudilo!). Htjeli mi to priznati ili ne, svi smo mi putnici u velikom tramvaju zvanom život sa mnogo usputnih stanica, u kojem je malo mjesta za „druge“, „drugačije“, za one koji stoje, pozdravljaju…

Mjesta ima samo za nas marljivo raspoređene po slobodnim sjedalima koji se trudimo iz svih sila dokazati da niti smo dio čega niti ćemo ikada biti. Ipak, trebali bismo dobro pripaziti da nam u vlastitoj važnosti ne promakne znak vozača o stanici na kojoj trebamo sići, jer će nastavak vožnje u tom slučaju biti ujedno i potpuni gubitak cilja i svrhe našeg putovanja.

Zato, za svaki slučaj, uzvratite pozdrav onome Stipi s početka priče kad ga sretnete, a hoćete sigurno. Isto tako, po tko zna koji put, pozdravite slične „sestre“ koje neminovno žive i u vašem susjedstvu. Vidjet ćete, svijet će biti ljepši, zemlja neće stati i postat ćemo na trenutak svijetli dio nečijeg života, svejedno poznate ili osobe koju smo sasvim slučajno sreli. Sigurna sam da će vam se, na kraju, svidjeti i da ćete se možda, iako to sad zvuči gotovo nevjerojatno, poželjeti provozati još jedan krug. Ispočetka. Tramvajem života…