Pavao tako navodi devet karizmi, koje se mogu svrstati u tri skupine: a) govorni darovi: dar jezikâ, dar proroštva i dar tumačenja jezikâ; b) darovi otkrivenja: dar znanja, dar razlikovanja duhova i riječ mudrosti; te c) darovi snage: darovi ozdravljanja, moć čudesa i dar vjere.
Prije svog uzašašća Krist nalaže apostolima da propovijedaju evanđelje po cijelom svijetu da bi se ljudi krstili i spasili. Oni koji povjeruju u Krista, pored ostalog, dobit će i dar govora u novim jezicima (usp. Mk 16,15-18). Kristovo se obećanje ispunilo na prvu Pedesetnicu (Dj 2,4) i nastavlja se kroz razne pedesetnice u povijesti Crkve, ali s različitom jačinom. Zadnjih 50 godina ova je karizma ponovo zaživjela i proširila se preko karizmatskog pokreta.
Govor u jezicima je, dakle, molitva ili govor koji Duh izgovara preko našeg ljudskog glasa na nama nepoznatom jeziku da bi slavio Boga i prenio neku poruku. Pavao to opisuje ovim riječima: „Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete” (Rim 8,26-27). Budući da Duh proniče naša srca, onda On oblikuje ovaj dar u skladu s našim osobinama, s tim da netko može ponekad dobiti i više oblika ovoga dara. Njime se tako izražava Božja ljubav i briga za svakog od nas, kao što roditelji pokazuju različitu brigu za svako dijete u obitelji. Pavao potiče sve vjernike da koriste taj dar: „A htio bih da svi govorite drugim jezicima” (1 Kor 14,5).
Dar jezikâ može imati 4 oblika:
• moljenje u jezicima – pojedinačno ili grupno (1 Kor 14,2);
• pjevanje u jezicima – pojedinačno ili grupno (1 Kor 14,15);
• govor u jezicima – javno iznošenje Božje poruke na molitvenom skupu; tu poruku treba protumačiti po novom daru – daru tumačenja jezikâ; ovaj novi dar može imati ista osoba (1 Kor 14,13) ili netko drugi (1 Kor 14,27-28);
• javna poruka kao „znak nevjernicima” – koju treba protumačiti na materinjem jeziku; preko te poruke Duh prekorava i obraća nazočne nevjernike (1 Kor 14,22-23).
Prva dva oblika (čovjek govori Bogu) jesu, dakle, molitve koje molitelj može započeti i završiti svojom voljom; dostupne su svakome tko je kršten u Duhu, a služe za njegovu osobnu duhovnu izgradnju (1 Kor 14,4). Druga dva oblika (Bog govori čovjeku) jesu, dakle, govori i poruke (a ne molitve) koje donosi Duh radi izgradnje zajednice (1 Kor 14,5.26); oni su dodijeljeni samo određenim osobama, odabranim po Božjoj providnosti, a ne svima koji su kršteni u Duhu Svetom (1 Kor 12,30). Te oblike mogu koristiti valjano samo one osobe koje je Duh osposobio, i to zajedno s darom tumačenja jezika. Zato Pavao kaže da je govor u jezicima (ne molitva u jezicima) beskoristan, ako ga ne prati tumačenje (usp. 1 Kor 14, 9.19). Stoga se govor u jezicima koji je protumačen izjednačava s proroštvom (1 Kor 14,5).
Ovaj dar ima i različite razine zrelosti ili razvitka. Počevši od početne paralingvističke faze (pobožno tepanje), preko sintaktičke (izgovor rečenica), do faze kliktanja (jubilus, o čemu govori sv. Ambrozije) i izgovaranja s ushitom (molitve uma u srcu, koju koriste i monasi na gori Atosu od 14. stoljeća). Preko ove faze prelazi se u kontemplaciju bez riječi, mističnu šutnju.