Selo Vukovići u planinskoj župi Dobretići nakratko je ponovno oživjelo na blagdan Srca Isusova 23. lipnja 2006. godine Župni vikar fra Ivanko Vuk, sin Pougarja, predvodio je svetu misu u kapelici Srca Isusova. I ovogodišnje euharistijsko slavlje kojemu je nazočilo četrdesetak vjernika potvrdilo je da mještani i vjernici nisu zaboravili svoju svetkovinu koja je oduvijek predstavljala za njih crveno slovo u kalendaru a time i poseban dan
Bogata povijest sela seže 15. stoljeće, kada je ono bilo granica između Jajačke banovine (1463-1528) i Osmanskog Carstva. Zbog obrane od Turaka izgrađeno je ispod samog sela Oštrc, na ušću rijeke Ilomske u Ugar, kao i dvorac-utvrda Tisac neposredno uz samo selo. S padom Banovine nestalo je selo a time je nestalo i njegovih stanovnika a kroz stoljeća spomenuti gradovi oteli su se zubu vremena. Ovaj dio sela (Donji Vukovići) ostao je samo mirni kutak, čiju mirnoću danas narušavaju različite divlje životinje te vrlo rijetko i poneki pastir sa svojim blagom.
Novija povijest bilježi ga sredinom 18. stoljeća, kada u selo dolazi plemićka obitelj Vuković po kojoj se i nazva selo. Težak život, ratovi te napose zapostavljenost vlastî utjecalo je na stalno iseljavanje stanovnika ne samo iz ovog nego i iz svih pougarskih sela. Tako je samo tijekom zadnjih dvaju ratova više od 15 hrvatskih vojnika poginulo iz ovoga sela. Unatoč svemu, zbog velikog nataliteta broj stanovnika je stalno rastao a selo je postalo jedno od najvećih i najbogatijih među dvadesetak pougarskih sela. Nažalost preduga okupacija, spaljene i srušene kuće u domovinskom ratu te loši prilazni putovi, glavni su razlozi zbog čega se u ovo selo, u kojemu je prije rata živjelo gotovo pet stotina stanovnika, vratilo svega njih dvadesetak.
Izgradnja kapelice
Podizanjem kapelice neposredno prije početka Drugog svjetskog rata u središtu ondašnjeg sela Vukovića počeo se slaviti blagdan Srca Isusova. Bio je to početak jedne velike svetkovine među siromašnim ali duhom i vjerom bogatih ljudi. U to vrijeme u selu je bilo desetak kuća, a kućanstvo je u prosjeku brojalo 10-15 osoba. Idejni zagovornik i glavni koordinator izgradnje kapelice, naravno uz puni nadzor župnika i Crkve, bio je Stipan Aščić zvani Ćipo (rođ. 1900) koji je između ostalog i darovao zemlju za kapelicu. On je osobno čak išao u Ljubljanu gdje je zvono i lijevano. Nakon što je zvono stiglo u Turbe kod Travnika uskotračnom željeznicom (tzv. ćirom), volovima na dvokolici dalje se vozilo tridesetak kilometara do sela. Zvono se vozilo po vrlo neprohodnim planinskim putovima a djelomično tzv. turskom kaldrmom i cijelim putom je zvonilo. Mnoštvo ljudi koji su sudjelovali u prijevozu molili su Boga da ovim putom nikada više ne prođe turska čizma. Iako većina ljudi iz toga vremena nije osjetila izravni turski teror, posljedice okupacije su godinama nakon 1878. ostavile psihičke i druge posljedice na stanovništvo ovoga kraja i cijelog katoličkog puka u Bosni i Hercegovini.
Premda je drvena kapelica s odvojenim zvonikom bila vrlo skromno izgrađena, a drugačije nije niti mogla biti, bila je na ponos seljana i služila je svojoj namjeni gotovo trideset godina. Godine 1968. napravljena je na istom mjestu nova i modernija kapelica. Cijelo selo je ponovo sudjelovalo u izgradnji, kaže glavni majstor g. Anto Tokalić (rođen 1928), trenutno nastanjen kod Vrbovca u Hrvatskoj te nadodaje: Nova kapelica je građena od sedre koja se vadila iznad rijeke Ugar, udaljene oko tri kilometra i na vrlo niskoj nadmorskoj visini. Sedra, pržina i pijesak su se danima dogonili na konjima.
Početkom domovinskog rata, odnosno u ljeto 1992. godine, kapelica je raketirana s vidljivim oštećenjima a tijekom okupacije je poprilično devastirana. Nakon rata kapelica je ponovno mjesto gdje se redovito svetkuje blagdan Srca Isusova, kojemu se mještani i raseljeni ljudi ovog ali i susjednih sela sve više vraćaju.
Selo živi za Srce Isusovo
Do samog rata za blagdan Srca Isusova znalo se okupiti na misi i do 300 ljudi. Naravno, najviše ih je bilo iz Vukovića, Meline, te ostalih bližih pougarskih sela, odnosno iz susjedne a vrlo udaljene župe Korićani, koja se rodbinski kroz stoljeća povezivala s Pougarjem. Poslije mise bilo je tradicionalno narodno druženje. Pučkog veselja uz diple, šargiju, dvojnice, frulu a kasnije i harmoniku nije nedostajalo. Bacanje kamena s ramena bila je redovita i više nego sportska disciplina. O pobjedniku se prepričavalo tijekom čitave godine. Ono što je svakako inspiriralo svakog momka i odraslog čovjeka jest i podizanje na rame vrlo teškog i okruglog kamena u neposrednoj blizini kapelice. Bio je težak čak 113 kilograma, no kasnije je izgubio na težini i pao na svega 89 jer su ga neki momci pod svaku cijenu željeli osvojiti. Tko ga je mogao podignuti na rame, ulazio je u povijest te je zauzimao posebno mjesto u pričama ljudi ovoga kraja.
Osamdesetih godina 20. stoljeća mladim momcima je bio obvezan nogomet na jednom od mnogobrojnih šumskih pašnjaka i proplanaka, vrlo često zarasli bujađu i niskim raslinjem. Nažalost, utakmica bi bila često i prije kraja prekinuta. Lopta bi često završila na trnu ili nekoj oštrijoj grani, a druge ili kvalitetnije jednostavno nije bilo.
Također treba istaknuti kako je poslije mise i druženja bila obvezna užina (ručak) kod bližih domaćina. Iako objed nije bio obilat kao u današnje vrijeme, svakako je bio bogatiji za jedno iskrenije i veselije rodbinsko i prijateljsko druženje.
(Ivo Aščić, Kalendar svetog Ante 2007.)