Naime, Andrés je 2010. godine u suradnji sa Središnjom svjetskom kuhinjom organizirao pomoć kao odgovor na potres koji je uništio Haiti. Otada je posjetio mnoga područja zahvaćena katastrofama kao što su primjerice Puerto Rico, Florida, Sjeverna Karolina i Gvatemala gdje je sa svojom udrugom marljivo radio i služio onima koji su u potrebi.
Za vrijeme blagdana Andrés se odrekao vremena koje bi proveo s obitelji i prijateljima, te otputovao u Kaliforniju kako bi organizirao večeru i večerao s preživjelim stanovnicima koji se trenutno nalaze u kampu, a koje je također zahvatila prirodna katastrofa. Za ovu je prigodu u suradnji s kuharima Tyler Florence i Guyom Fierijem pripremio više od 15 tisuća toplih obroka.
Rad sa Središnjom svjetskom kuhinjom ovomu je čovjeku dao drugačiji pogleda na potrebe i procese koje provode različite agencije prilikom organiziranja pomoći ljudima koje su zadesile prirodne nepogode. Andrés smatra da bi neprofitne organizacije stalno trebale procjenjvati metode koje provode, a da se skupine koje pomažu trebaju više oslanjati na lokalne resurse koji su im na raspolaganju, a manje na vodstvo. „Ono što smo naučili jest činjenica da moramo prihvatiti složenost i važnost svake sekunde. Ne planiramo, ne sastajemo se, nego improviziramo. Istina, učili smo u školi da uvijek trebamo planirati, ali u ovome slučaju moramo nahraniti ljude.”
Najava nominacije za Nobelovu nagradu bila je prilično neobična u odnosu na druge i peteročlani norveški Nobelov odbor obično ne podržava takav način jer je dosadašnja praksa bila takva da se onima koji su nominirani ne kaže da su na razmatranju, a čak ni nakon dodjele nagrade detaljne informacije o pobjedniku se ne otkrivaju kroz narednih 50 godina.
Kada ga je Washington Post kontaktirao zbog komentara na nominaciju, Andrésova reakcija bila je skromna i pomalo rezervirana. „Oh, vau”, rekao je nakon prilično duge stanke. Zatim je dodao: „Vidite, na kraju je hrana, suosjećanje i pomoć potrebitima najvažnija.”
